Piše Karolina Lisak Vidović
Johann Wolfgang von Goethe krčio je nove putove u književnosti. Sebe je nazvao osloboditeljem književnika. U prvi je plan stavljao koncept umjetničke originalnosti i slobodu od izvještačenih konvencija. Umjetnik mora živjeti iz svoje nutrine i poticati individualizam, smatrao je, i to je ostalo konstantom umjetničkog stvaranja. Mnogi će reći: on je najveći njemački pjesnik i najveći Nijemac koji se ikada rodio. No, on pripada višoj vrsti nego što su to nacionalne književnosti, kako je napisao Nietzsche, tvrdeći da je u povijesti Nijemaca ostao događaj bez ikakvih posljedica.
"Dolaze i pitaju me koju sam ideju htio utjeloviti u svojem 'Faustu'. Kao da ja to znam i kao da bih to mogao izreći!" govorio je, pa se nije za čuditi da se mi do dana današnjeg dovijamo što li je to pjesnik ustvari htio reći. Čim je 1790. objavio fragment prvog dijela, suvremenici su govorili da, iako prikazuje sudbinu jednog čovjeka, govori o sudbini čovječanstva, a u Faustovu su liku vidjeli idealnog predstavnika ljudskoga roda.
Djelo nudi bezgranične mogućnosti tumačenja. Sam Goethe nazvao ga je inkomenzurabilnim, nesmjerljivim. Puškin ga je prozvao Ilijadom modernoga života, a kako piše Viktor Žmegač, bogatstvo i raznolikost "Fausta" budi dojam da je on neka vrsta golemog književnog muzeja, u kojem je ipak sve ostalo svježe i pjesnički uzbudljivo. Tematika te vizionarske poetske drame koju je nazvao tragedijom zaokupljala ga je još od mladosti, pisao ju je u rasponu od šezdeset godina, tu dramu duše i unutarnjih previranja koja prikazuje tragediju novovjekovnog intelektualca.
Njegov drugi dio (1832.), puno manje poznat i pročitan, teško je prepričljiva poetska fantazmagorija, sabire tri tisuće godina povijesti, s književnim aluzijama od Homera do Lorda Byrona, s opisom pojave kapitalizma i imperijalizama 1820-ih. Pjesnički je to obračun pjesnika s njegovim vremenom, u kojemu više nije fokus na Faustovoj duši, nego na društvenim fenomenima kao što su psihologija, povijest i politika.
Zanimljivo je kako tematizira dobre i loše strane industrijske revolucije i gospodarskog rasta. Kao ministar financija na sudu u Weimaru, Goethe je bio u dobroj poziciji da to komentira, a njegovi su uvidi i danas zapanjujuće relevantni. Opisuje instrumente koji su omogućili taj rast kao što je stvaranje papirnatog novca, koje je počelo u Engleskoj u 17. stoljeću i čini osnovu našeg globalnog valutnog sustava ili pak izum parnog stroja Jamesa Watta koji je označio početak industrijske revolucije.
No, kad govori o ekonomskom napretku, uočava i njegove potencijalne opasnosti. Napredak podrazumijeva obuzdavanje prirode izgradnjom umjetnog svijeta, gradova, industrije, pojačanog transporta i razvoja poljoprivrede, što je u "Faustu" simbolizirano izgradnjom nasipa i melioracijom. Pronicljivo Goethe govori da zahvat u prirodni okoliš može imati nepredvidive posljedice. Mi danas znamo koliko je bio u pravu i kad, prikazujući tendencije razvoja kapitalizma, Mefistofeles na ciničan način proriče vlast novca i bezobzirnog materijalnog egoizma. Kao klasični liberal zalagao se Goethe za manje državne rashode i što veće osobne slobode.
Njegove su misli da je lako vladati, ali ne i upravljati, da domoljublje kvari povijest, te da je najbolja vlada ona koja nas uči da vladamo sami sobom. Baš kao i ona da ratovi čine mnoge nesretnima dok traju, a nikoga sretnim kad završe.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
