Piše Karolina Lisak Vidović
Kad me pitaju po čemu ću pamtiti književnu 2021., prvo se sjetim Irene Vrkljan i njezina tihog odlaska. Otišla je svojem Bennu dok je proljeće bilo još nježno, nenametljivo i profinjeno kao njezin poetički habitus. A što je nama, takva naizgled krhka, ostavila? Čitala sam njezina djela pomno i uvijek pratila što novoga objavljuje. Naučila me je da nas loše uči onaj tko misli da sve najbolje zna, da se moram čuvati početaka i da su nabori svile vječni.
Dok je boravila u Njemačkoj razgovore smo za Kutiju slova snimale telefonom. Nisam je osobno upoznala do toga dana kad je zazvonio telefon i kad sam s druge strane začula njezin glas koji me pozivao u njezin dom, u Čanićevu 6. "Kafka, Stančić i Benno, to su moji sveci." Rekla mi je to u zagrebačkom stanu u koji se preselila nakon suprugove smrti. I dodala: "Meni je istina najvažnija."
Osjećala se doma tamo gdje je okružuju književnost, slikarstvo i bliski ljudi. Njezin svijet bili su slikari. Skromnost kuhinja, ateljea. Police i zidovi toga stana otkrivali su poetiku njezina teksta, koji je živio u detaljima, sugerirajući pitanja, a nikada konačne odgovore. Njezine sažete rečenice govorile su puno više nego što u njima piše.
Walter Benjamin bio jedan od njezinih najdražih pisaca. Godine 1931. napisao je esej o odnosu čitatelja i knjiga i naslovio ga "Raspakiravam svoju biblioteku: besjeda o kolekcionarstvu". I Irena Vrkljan je morala, nekoliko puta, raspakiravati svoju biblioteku. I sama je na neki način bila kolekcionarka, kako knjiga, tako i slika. Pomno odabranih, naravno ne po materijalnoj vrijednosti, nego onoj duhovnoj, intelektualnoj i emotivnoj. I tako, dok se posljednji put vraćala iz Berlina u Zagreb, brižljivo je birala što sa sobom ponijeti, koje knjige zadržati, pohraniti, koje ostaviti.
Nije čudo da ju je samozatajnu i okrenutu svojem miru, radio kao medij privlačio, pasionirano ga je slušala. Zaborav je nešto protiv čega se borila cijeloga života, pa je pisanje za nju bila bitka za pamćenje, jer ono što je zapisano, nije zaboravljeno. Upravo zato – kad se bližio njezin devedeseti rođendan – odlučila sam izvući iz zaborava njezin radio-dramski opus koji je ostvarila zajedno sa suprugom Bennom Meyer-Wehlackom i Zvonimirom Bajsićem i time je iznenaditi. "Ivanji kruh" i "Slika", drame su koje sam uspjela izvaditi iz arhive Hrvatskoga radija, presnimila ih i odnijela joj da ih čuje. Nisam ni slutila da ih nije slušala otkako su nastale, prije četrdeset godina. Onako sitna, ne bi li bolje čula, stisnula se skroz blizu zvučnika, kao da želi ući u njega. I smijala se, smijala.
U godini u kojoj ne mogu više čuti taj njezin smijeh, vraćam joj se uz njezinu pjesmu.
Povratak
Divno je što telefon uopće ne zvoni
U stanu s ostacima namještaja iz Berlina
Iako mi to nitko ne vjeruje
Divno je
Što me na ulici
Više nitko ne prepoznaje
Dok su u Deželićevoj
Sva stabla ozelenila
Divno je
Što sam ostarjela
I konačno nestala
Divno je
Da, 2021. je godina odlazaka, u kojoj mi se povećao broj kontakata u mobitelu koje više ne mogu nazvati, ali ni izbrisati.
Podijeli na Facebook
