Piše Karolina Lisak Vidović
"Poezija ne može zaustaviti metak i eksploziju Černobila, niti spriječiti milijune mrtvih, ali može vjerovati da to može. Da poezija nije vjerovala da može zaustaviti ratove, ne bi bila ni pisana. Da poezija nije projicirala svoju misao u kozmos, možda nikad ne bi bilo svemirskih letjelica u kozmosu. Moć poezije nije u mehaničkoj snazi nego u tome da bude poezija. Dok je poezije i dok bude leptira, kažemo da je zrak čist. Leptir ne može ništa, on je kratkoga vijeka, on je bespomoćan, ali on oplođuje svijet svojom ljepotom. Snaga poezije je u njenoj nemoći da napravi bilo što. Ona ne pravi, ona je napravljena, ona je sudbina čovjekova. Ako sudbina čovjekova počinje novi put bez poezije, onda je to sudbina mraka."
Tako je govorio pjesnik koji je svojom poezijom, ali i društvenim djelovanjem u nered ljudske svakidašnjice unosio jedan viši estetski i duhovni red. Reafirmirao je A. G. Matoša, vratio u život pjesničko djelo Tina Ujevića, potvrdio važnost Delorkova djela, branio "nepoćudnog emigranta" Viktora Vidu. U vremenu koje nije poticalo individualnost, on je, braneći nemir, traganje i nadarenost, isticao: "Ja sam tvrđava s jedinom zastavom srca." Oslobodio je poetski govor od krutih zasada socijalističkog realizma. Pjesnik sačinjen od malo kamena i puno snova vješto je spajao ono naizgled nespojivo, tradicijsko i moderno, mirnodopsko i ratno vrijeme, domaću sredinu i univerzalni osjećaj svijeta, male svakodnevne stvari i velike misli o životu, čovjeku, ljubavi, smrti. Znao je vrijednost stvari bez obzira na predznak koje im je povijest, često ustvari slučajno, kao pečatom udarila o čelo.
Danas upada u oči što je bio i komunist i Hrvat, i partizan i prevoditelj Biblije, i to više govori o nama samima, nego o njemu. U osjetljivom političkom vremenu zajedno s fra Bonaventurom Dudom bio je glavni urednik prvog hrvatskog prijevoda Svetoga pisma. Pitam se bi li danas, u vremenu slobode, takva suradnja vjernika i nevjernika, takva "blasfemija" bila moguća.
Moj prvi susret s Kaštelanom nije bio najbolji. U pubertetskim godinama morali smo na školskim priredbama recitirati "Tifusare", i što su nam više nametali sadržaje iz NOB-a, to sam više bježala od njih. Više mi se tada svidio kao pjesnik ljubavnoga. Reakcija na stihove "Volio bih da me voliš" bila mi je posve drugačija. Danas razumijem "Tifusare" i divim se toj poemi, zato jer nam se klasik u svakom čitanju pokazuje drugačijim i novim. Klasik je kao šuma za koju mislimo da je dobro poznajemo, jer već smo njome hodali i znamo kako njezina priča ide, a onda je u novoj šetnji ponovno vidimo u novom postavu, scenografiji, mirisu, osjećaju. Ostajući istima, klasici i šume neprestano se mijenjaju, mijenjajući i nas, svoje hodače-čitatelje.
Anka Žagar napiše šuma i bude šuma. Ponizno dodajem – napišem šuma i bude klasik, s Kaštelanovim leptirima.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
