Piše Karolina Lisak Vidović
Kada kažemo da je James Joyce jedan od najvećih pisaca svih vremena, svi će se složiti, značajno kimnuti i reći pokoju mudru. No, usprkos tome njegovo je djelo jedno od najnepročitanijih. Zbog svojeg "Uliksa" prozvan je Joyce književnim šarlatanom i mnogi su se bojali da će njime dokrajčiti roman kao književnu vrstu. Rijetki su oni koji su ga u cijelosti pročitali, kao pokojni hrvatski konceptualni umjetnik, fotograf i kustos Antun Maračić. On je "Uliksa" držao na noćnom ormariću, čitao ga ustvari neprestano i u njemu uvelike nalazio mnoge duhovitosti. Pamtim ga kako u svojem studiju čita naglas dijelove romana i smije se. Divio se tomu što je Joyce učinio s jezikom i jeziku.
James Joyce 1915. godine (Foto: Alex Ehrenzweig)
No, ako mislimo da je teško čitati "Uliksa", što ćemo tek s romanom "Finnegans Wake", odnosno u slobodnu prijevodu "Finnegani bdiju"? Kako uopće čitati tako složeno, zamršeno, kompleksno i zbunjujuće djelo koje nikad ni nije prevedeno na hrvatski? To uopće nije čudno, jer je najneprohodnije Joyceovo djelo i izniman prevoditeljski izazov. Postoji mišljenje da je za razliku od većine književnih djela, koja čitamo u tišini, to djelo najbolje čitati naglas da bi se konkretno čulo, zapravo da se osjeti taj virtuozni stilski i jezični vatromet od čak 60 jezika uvrštenih u njegovo tkivo. Ako nešto ne razumijemo, možemo to ipak osjetiti, možda ga ni ne treba racionalno razumjeti.
Jedan od rijetkih kreativnih čitatelja, poput našeg nažalost prerano otišlog Maračića, jest Bartholomew Ryan, irski filozof, književni znanstvenik i glazbenik koji živi i predaje na sveučilištu u Lisabonu. Sa svojim bendom The Loafing Heroes objavio je šest studijskih albuma, a u svojem znanstvenom radu posvetio se Nietzscheu, Kierkegaardu, Pessoi i Joyceu. Dok on priprema hrvatsko izdanje svoje knjige o portugalskome mnogolikom klasiku, razmišljam koliko je inspirativna njegova interpretacija romana "Finnegani bdiju". On naime tvrdi da je to beskrajno eksperimentalno djelo, disidentsko, destabilizirajuće i subverzivno, ali istodobno i radosno. I čita ga kao ekološku fikciju.
Nakon sedamnaest godina pisanja Joyce je završio svoje revolucionarno remek-djelo, roman "Uliks", i bez stanke počeo pisati roman "Finnegani bdiju", 1923. godine, i proveo opet sedamnaest godina pišući. Kad ga je objavio 1939., u osvit Drugog svjetskog rata, bio je gotovo slijep, iscrpljen i mentalno i tjelesno, a većina čitatelja bila je iziritirana tim najeksperimentalnijim, najneprobojnijim romanom ikad napisanim.
"Uliks" je roman od sedam stotina stranica s radnjom koja traje jedan dan, a "Finnegani bdiju" roman od šest stotina stranica, a događa se u jednoj jedinoj noći. Možemo reći da se kreće oko četiri teme, a to su jezik, obitelj, seksualnost i smrt. Neki proučavatelji kažu da je to roman koji izmiče kategorizaciji književnosti uopće, da je najteža, najsloženija knjiga zapadnog književnog kanona.
Bartholomew Ryan
Bartholomew Ryan pristupio je toj knjizi hrabro i bez predrasuda i pročitao je kao produkt radikalnog eksperimentiranja, ali i radosnog disidentstva, te u njoj pronašao vizije ekološke misli za 21. stoljeće. Tvrdi da smo tek sada spremni ući u tu "knjigu tame" i razumjeti je. Prema njegovu mišljenju taj je roman umjetnička interpretacija našeg uništenog planeta i povezuje i artikulira suvremenu ekološku misao na zadivljujuće načine – u srcu knjige postoji duboka ekološka misao.
Indijski pisac Amitav Ghosh, pišući svojedobno o manjku djela s ekološkom tematikom, pitao se je li lakše baviti se unutrašnjim čovjekovim užasom nego vanjskim katastrofama, kao da se prirodne nepogode ne uklapaju u konvencije realistične književnosti, kao da okrutnu snagu razarajuće opasnih prirodnih nepogoda ne toleriramo u književnosti. No mijenjaju li se stvari? Posebice nakon akcija švedske aktivistice Grete Thunberg. Ulazi li ekološka misao ipak u kulturni mainstream? Treba li nam novi način govora o našoj ekološkoj stvarnosti danas? Možda je krajnje vrijeme da probamo čitati "Finnegane" iako to zahtijeva prilično mnogo energije i strpljenja, kao i otvoreni um.
Čitajući roman možemo biti i ljuti i zbunjeni, ali i hipnotizirani i osupnuti, a možda ćemo se i oduševiti. Ne trebamo se bojati tog naoko zastrašujućeg djela. John Cage ga se recimo nije uopće bojao, napisao je dvije skladbe inspiriran njime. Možda bismo trebali izmisliti neke posve nove alate za čitanje takvih djela. Da bi takve knjige živjele, ne trebamo iz njih sve "iz-analizirati" i "iz-interpretirati". Neko djelo možemo i ne razumjeti u svakome detalju, ali može nas se dojmiti, može nam dati misliti, možemo ga osjetiti na nekoj intuitivnoj razini i može ostati s nama dugo.
Jer, kako do kraja razumjeti takav roman? Je li to uopće moguće? Je li to zapravo nužno? Možda to njegovu autoru, čovjeku koji je iznad svega gajio ideal stvaralačke slobode, nije ni bio krajnji cilj.
Roman je to koji završava s prvom polovicom prve rečenice romana. Početak i kraj romana na taj način srastaju u jednu rečenicu o rijeci Liffey u kojoj se krije asocijacija na riječ life, život. Joyce nas dakle na kraju vraća na početak, baš kao što to ljudima čini smrt. Kad odemo naime, uvijek će nakon nas netko doći, i nastaviti pisati, i nastaviti čitati.
* Autorica je tekst posvetila Antunu Maračiću.
Podijeli na Facebook
