Piše Karolina Lisak Vidović
Našu je vrstu možda najbolje definirati kao životinju koja čita, piše Alberto Manguel u knjizi "Dok pakiram svoju biblioteku" (Fraktura, 2019., prev. Tomislav Kuzmanović). Dok većina čitajućih životinja ovih ljetnih dana probire knjige za godišnji odmor, ja ih biram da bih preselila svoju biblioteku s jedne adrese na drugu i suočavam se sa svakom ikad kupljenom, darovanom ili posuđenom pa, priznajem, nikad vraćenom na odredište s kojega je došla na moje police. Čini mi se da se suočavam sa samom sobom. Gledam se u zrcalo knjiga. Naše biblioteke su naše autobiografije kaže argentinski pisac koji je čitao slijepom Borhesu, te tvrdi da pakiranje biblioteke sadržava nešto nalik na autonekrolog. Ja ga dakle pišem sada.
Gotovo konkretno, a ne samo onako teoretski, mogu na vlastitoj čitateljskoj koži koja rukom bira što ponijeti, što ne, promišljati zašto mi je neka knjiga dobra, a i zašto je neka klasik, druga nije. Kako to pisci umiju pronaći prave riječi kojima imenuju svijet, svjesni pritom da prave riječi ustvari ne postoje? Možda je tajna u čežnji za dohvatom nedokučivoga. Volim tekstove u kojima osjećam tu čežnju, slutnju, zov nedostižnog.
Isto je i s definiranjem pojma klasika. Koliko god ga puta definirali, jedino sigurno točno jest da se klasik opire definiranju. Kad čitamo djelo koje smatramo klasikom, istodobno na svakoj stranici možemo doživjeti prosvjetljenje, ali i saznanje da nam uvijek nešto promiče. Igra je to skrivača koju stalno nastavljamo igrati unatoč tome što znamo da nikada ono skriveno nećemo pronaći i baš nam to, ma koliko čudno zvučalo, pričinja zadovoljstvo. I svako ponovno čitanje istog klasika, čitanje je posve nove knjige, koliko nam god poznata ona bila.
Što nam se više čini da o klasicima znamo puno po čuvenju, to nas više mogu iznenaditi kad ih uzmemo čitati, predstaviti se novima, neočekivanima. Primijetio je to u svojem tekstu "Zašto čitati klasike" talijanski klasik Italo Calvino: klasik je knjiga koja nam nikada nije ispričala sve što nam ima za reći.
Klasici su i knjige koje nam donose tragove čitanja koja su prethodila našem čitanju i tragove drugih kultura, jezika, običaja s kojima su došli u dodir. Calvino mudro zapaža da formalno književno obrazovanje može više pomutiti naše uvažavanje klasika nego ga potaknuti. Škole i fakulteti, piše Calvino, trebali bi nam pomoći da shvatimo da nijedna knjiga koja govori o nekoj knjizi ne govori više od te dotične knjige i stoga preporučuje da ta tumačenja ostavimo po strani, jer poput magle mogu sakriti ono što neki tekst govori. Uostalom i činjenica da su o nekim, primjerice Kafkinim ili Shakespeareovim, djelima napisane prave biblioteke naslova, govori u prilog tome koliko su klasici neprotumačivi i da je ta neprotumačivost, odnosno naše traganje za tumačenjem, onaj sveti gral književnosti.
Za čim ja tragam družeći se s knjigama? Zašto se sada primjerice ne mogu odreći knjige za koju s velikom sigurnošću mogu pretpostaviti da je neću pročitati i svejedno je slažem u kutiju da je ponesem? Njemački povjesničar umjetnosti Aby Warburg tvrdio je da knjiga s kojom je netko upoznat nije u većini slučajeva knjiga koju taj netko treba. Kako da znam koju trebam? Gubitak biblioteke, tvrdi Manguel, pomaže nam da se sjetimo tko doista jesmo. Možda baš ta knjiga koju neću pročitati zna tko sam. Možda je u njoj redak koji sam toliko čekala.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
