Piše Karolina Lisak Vidović
Godine 1643. Jean-Baptiste Poquelin rekao je svojem ocu da se odriče službe dvorskog tapetara i titule kraljeva komornika koju je mogao od njega naslijediti, i to zbog kazališta, koje je u to doba u Francuskoj bilo na niskim granama. U Londonu je bilo šest stalnih kazališta i golema dramska književnost na čelu sa Shakespeareom, u Italiji i u Španjolskoj cvala je kazališna produkcija, a Pariz je imao jednu jedinu bijednu kazališnu dvoranu, glumce poput sajamskih lakrdijaša i repertoar koji nije imao veze s književnošću. Kao da se čekala Molièreova prevratnička pojava.
Umjesto sigurnog zvanja radije je izabrao neizvjesnost teatarskog života. Potucao se provincijom sa svojim putujućim kazalištem dvanaest godina i dvaput sjedio u tamnici zbog dugova. A ako se publici nije svidio njegov komad, bio je zasut pečenim jabukama jer tada još nisu znali da i jaja dobro lete i sjajno se rasprskavaju. Lutanje provincijom donijelo je Molièreu mnoge teške trenutke, ali ga je zato umjetnički oblikovalo.
Upoznao je ljude, običaje i dijalekte različitih francuskih krajeva, kao i zasade talijanskih commedija dell'arte i commedije erudite, a jabuke iz publike natjerale su ga da se odrekne tragedije i prijeđe na komedije. U njima pokazao je nova prosvijećena, humanistička gledanja na život. Volio je ono prirodno i razumno, rugao se izvještačenom, a dok su njegovi komadi često izazivali polemike, on se nije dao - na kritike odgovarao je novim napadima, spremno iznoseći postulate svoje poetike.
Tako je u predstavi "Kritika Škole za žene" iz 1663. pobio uvriježeno mišljenje da je tragedija važnija od komedije. "Kad slikate heroje, radite što hoćete. To su svojevoljni portreti u kojima nitko ne traži sličnosti; vi morate samo slijediti polet svoje mašte, koja često zanemaruje istinito da bi dohvatila čudesno. Ali kad slikate ljude, treba slikati po prirodi. Njihovi portreti moraju biti slični, a ništa niste postigli, ako se u njima ne mogu prepoznati ljudi vašega vijeka… Težak je pothvat htjeti nasmijati čestite ljude." (prev. Radovan Ivšić)
Bio je svjestan koliku moć ima kazalište. U predgovoru "Tartuffeu" ističe: "Silan je to udarac porocima kad su izloženi sveopćem smijehu. Prijepore lako podnosimo; ali ruganje ne trpimo nipošto. Pristajemo biti zločesti; ali nipošto ne pristajemo biti smiješni." (prev. Višnja Machiedo)
Najslađe se rugao baš ludosti fanatizma svakojake vrste. Kao glasnogovornik slobodoumlja ismijavao je ondašnje društvo, staleške predrasude, pokvarenost plemstva i gramzivost buržoazije, a nije prezao ni od osude licemjernog katoličkog svećenstva koje je vjeru koristilo za svoje niske interese. Čitav svoj kreativni vijek trpio je zbog toga odmazde i žestoke napade, prijetnju lomačom, pa i optužbu za incest jer mu nisu opraštali ruganje: da nije bilo zaštite kralja Luja XIV, danas sigurno ne bismo znali za njega.
"Što mi je potrebno, uzimam gdje god nađem", rekao je taj pisac komedija zdravog razuma u kojima je učinio novi korak prema realizmu na pozornici. Navršilo se 400 godina od njegova rođenja, a njegova djela još nas mogu iznenaditi. Živio je u 17. stoljeću, a kao da je pisao o nama danas. Klasici su najčešće vizionari i proroci, no možda se i mi ljudi u svojoj biti uopće ne mijenjamo.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
