Piše Karolina Lisak Vidović
Dogode se tako neka književna djela koja se jednostavno odvoje od autora, počinju živjeti vlastitim životom, kao da su samonastala. U jednom trenutku, tko zna zbog čega, nadrastaju i sama sebe i postanu veća od života. Upravo to nadrastanje objašnjavaju teoretičari, znanstvenici, kritičari i čitatelji ne bi li proniknuli u taj kamen mudraca. U tom nadrastanju leži i tajna što neko djelo čini klasikom.
U koju literarnu vrstu uopće ubrojiti "Uliksa", pitao se slavni njemački književni kritičar E. R. Curtius još 1948., a pitamo se mi i danas. Knjiga je kronika, roman, drama, ep, satira, parodija. Ona je novi "Pakao" i nova "Ljudska komedija". U njoj se spajaju "Iskušenje sv. Antuna", "Apokalipsa" i "Walpurgijska noć". Sve je kompozicijski povezano s "Odisejom", ali podsjeća i na Rabelaisa i na elizabetance. Simbolizam i skolastika približuju ga srednjem vijeku. No, zaključuje Curtius, "Uliks" se zapravo odnosi na sve, a ipak je jedno posve jedinstveno, veličanstveno, svirepo, egzaltirano i deprimirajuće djelo jednog usamljenog, gordog čovjeka.
U eseju posvećenom Henriku Ibsenu, Joyce je ispisao svojevrsni poetski program, a on slavi puštanje svježeg zraka u ustajale književne konvencije. Stvaralačku slobodu postavio je iznad svega što ga je sputavalo, iznad obitelji, društva, vjere, da bi najveću vrijednost našao u vitalnosti običnog, malog čovjeka. Upravo na njegov napor da nadvlada banalnost života stavlja naglasak u svojem "Uliksu". U njemu je podvrgnuo jezik takvom ekstremnom propitivanju kakvo se obično očekuje od poezije. Ne kaže se uzalud da je sam jezik glavni junak romana. A on je toliko intenzivan da svaki odlomak, svaka rečenica, svaka riječ postaje razumljiva tek u odnosu na druge dijelove. Zato je Curtius predlagao da ga se čita kao partituru, koliko je srodan glazbi.
Danas su metode kojima se Joyce poslužio u "Uliksu" već općepoznate, no 1922. kada je objavljen dobro su zbunjivale čitatelje. Zbog navodne opscenosti sudski je zabranjen, a časopis koji ga je objavljivao bio je kažnjen. Najznačajniji roman 20. stoljeća neki su proglašavali najluđom knjigom ikad objavljenom, čudeći se što se to dogodilo s isusovačkim đakom da je tako krenuo po zlu. Joycea su nazivali književnim šarlatanom najgore vrste, pisali da je infaman po ukusu i stilu, da mu ne treba pridavati nikakvo značenje, da će "Uliks" dokrajčiti roman kao književnu vrstu i da će poslije njega biti nemoguće pisati ih. No, "Uliks" je na europski i američki roman 20. stoljeća izvršio jači utjecaj nego ijedna druga knjiga.
Tražeći bezuspješno neku poveznicu "Uliksa" i Pule, u kojoj je slučajno Joyce kratko boravio podučavajući engleski, anglist Ivo Vidan pronašao je u romanu samo jednu hrvatsku riječ – živio – koja se javlja u mješavini toga usklika na raznim jezicima. Ako već tražimo poveznice prema našoj književnosti, anglistica Tatjana Jukić primijetila je konceptualnu bliskost "Uliksa" i Marinkovićeva "Kiklopa", te uputila i na postojanje veze između Joycea i Danila Kiša.
T. S. Eliot je napisao: "To je knjiga koja nas je sve zadužila i koju nitko od nas ne može izbjeći. Od nje sam dobio sve iznenađenje, i užitak i užas koje sam mogao poželjeti i neka ostane na tome."
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
