Piše Karolina Lisak Vidović
U biblioteci imam jednu tanašnu knjigu, žarko crvene boje. Na prvoj stranici te zbirke soneta "Suze putuju" (SKUD I. G. Kovačić, 2002., urednik D. Derk) Vesna Parun poželjela mi je sretne suze. Dvadeset godina prošlo je od te plemenite želje jedne žene drugoj ženi, ispisane pored bolničkog kreveta u Stubičkim toplicama. U najokrutnijem mjesecu, na svoj rođendan, ona kojoj su se rijetke želje za života ostvarivale, meni je poželjela sreću.
I što se u međuvremenu dogodilo? Kakve su bile te moje suze, jesam li plakala naglas ili sam suze stisnutim zubima gušila? Kakve su suze našeg vremena, imamo li hrabrosti plakati? Hoće li se današnji čitatelj zgroziti na spomen suza i ustvrditi da je sve to malo patetično i što to govori o nama? Možemo li biti iskrene kao Vesna, pa da bez kočnica i prisile pomodnosti da moramo biti cool, priznamo da smo ostale jednako ranjive i da isto tako žudimo za stvarima koje nam se možda nikada neće dogoditi? Gdje su naše zore i naši vihori? Jesmo li napisale nove pjesme o ljubavi? Znamo li prepoznati nevinost?
"Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor." Tako je Vesna Parun opisala svoje životne uloge. Nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Nije gajila predrasude, ni dobne, ni rasne, ni rodne, granice je nisu zanimale. Bila je prva žena u nas koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Nije bila akademkinja, ni stanovala u centru Zagreba, nego u stanu bez tople vode i grijanja, no znala je napisati pjesme koje traju. Snaga koja izlazi iz njih zadivljuje, a nježnost i ranjivost razoružavaju.
Znala je patnju sublimirati i oplemeniti kroz umjetnost i da je ljubav sjedinjenje estetskog i etičkog, da joj je esencijalno milosrđe, te da svako humano društvo mora odgajati sposobnost suosjećanja. I odvažna i krhka, u svojim autobiografskim zapisima otvoreno je pisala o abortusu koji je počinila 1941. U satirama ismijavala vlast i političare, pisala lascivne retke o seksualnosti, rugala se tabuima i našem lažnom moralu. Budući da su joj riječi bile užarena vulkanska magma često ju nisu razumjeli. Javnost se hranila njezinim tragičnim životom često se podsmjehujući pjesnikinji zamotanoj u marame, a društvena briga o njoj javljala se u nuždi, zbog zdravstvenog stanja ili u povodu rođendana.
Svoje posljednje godine je provela ogorčena, žaleći se na stambene uvjete. Stan na kraju grada u kojem je živjela danas nije memorijalni centar Vesne Parun. Možda nas je sram pokazati ga. Nisam sigurna koliko je njezinih autorskih knjiga izišlo uopće od njezine smrti, a ima puno neobjavljenih zapisa različitih žanrova. Njezine pjesme, nešto najvrednije što hrvatska kultura uopće ima, u privatnome su vlasništvu i da ih interpretirate, morate za to platiti, umjesto da učinimo sve da ih se čuje što više i što češće.
Nastavlja li se nacionalna nebriga za njezin opus? Propuštamo li da njoj, pjesnikinji sućuti, iskažemo sućut? Neki jezik je onoliko bogat i lijep koliko ima pjesnika koji u njemu stvaraju. Mi možemo reći da smo imali Vesnu Parun, a njezine su ruke ipak nevinije od naših.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
