Piše Karolina Lisak Vidović
Što više čitam klasike, sve više mislim: ako im se želimo doista približiti i shvatiti barem dio njihovih svjetova, moramo zaboraviti nagomilane teorije i interpretacije, lektirna zadana tumačenja i krenuti iznova neopterećeni znanjem, oboružani samo željom za kreativnim, vlastitim, opuštenim čitanjem, bez straha i u zamahu slobode. Kakve koristi ako klasici ostanu smo začahureni pisci s lektirnog popisa o kojima se bojimo govoriti da ne kažemo nešto krivo? Krivo? Ima li krive interpretacije? Ima li one prave?
U stručnim, znanstvenim čitanjima znala je doslovce baš stradati poezija, to najkrhkije umjetničko tkivo, kojoj je u srži imanentno osobno i intimno (čak i kad bježi od toga), slobodno, otvoreno, bezgranično stvaranje, a takva kreacija zaslužuje baš oslobođena čitanja. Osobna i intimna, otkačena, kreativna, naša mala čitanja velikih klasika. Jer, na kraju krajeva, ti velikani žive od naših malih čitanja, dok su ih ona druga, znanstvena, iako potrebna i točna, okamenila u gotovo pa matematičkim logaritmima zadanih definicija. Pobuna malih čitatelja, to klasicima treba. Nužno i hitno. Da bi nastavili živjeti, dobivati nove živote.
Postoji zato i neki strah od klasika, kao i strah od propitivanja književnog kanona u koji su ti najveći zasjeli. Trebaju li tamo i ostati, ili se malo pomaknuti i napraviti mjesta za druge kandidate, koga zapravo treba ubaciti na književni Parnas? Ima li tamo mjesta za pjesništvo Anke Žagar?
Zahvaljujući nagradi za mlade pjesnike Goran godine 1983. objavila je Anka Žagar svoju prvu pjesničku zbirku "Išla i... sve zaboravila" (SKUD Ivan Goran Kovačić). Tako je ušla na našu poetsku scenu i sve nas (u)zbunila. Od te pa do zasad posljednje zbirke "Pjevaju razlike tihotapke" (MeandarMedia, 2015.) njezino poetsko pismo steklo je mitski status.
Čini mi se da nema poetskog kritičara, a malo je ustvari i općenito književnih znanstvenika koji nisu pisali o njezinoj poeziji. Literatura o njoj odavno je premašila broj stranica njezinih zbirki, ali ih nije iscrpila, nije proniknula u sve značenjske slojeve te istodobno i zaigrane i ozbiljne, i razumljive i hermetične poezije. Čitajući Anku krenula sam njihovim tragom.
Pišući o njezinoj prvoj zbirci Zvonimir Mrkonjić napisao je da se u sintagmi „govoriti otajno“, u tom govoru zagonetke krije njezin poetički program. Smještena na razmeđi jasnoće i nejasnoće možda baš u igri na toj lelujavoj granici ona nalazi plodno tlo za svoju poetičku jedinstvenost.
Ta zagonetnost ne tiče se toliko poruke, nego strukture tog govora, radi se o slaganju nepovezanih i često alogičnih slika, o odmaku od uobičajenog i gramatički propisanog, bez pravogovora i sintaktičke korektnosti. Neologizmima, anagramima, leksičkim raritetima, infantilnim agramatizmima, nedovršenim izričajima ona izvodi poosobljavanje jezika, kako kaže Krešimir Bagić.
Jezik je za nju nešto čime se ne može ovladati. Čini mi se kao da je u tome i sama bit njezine poezije, ali možda i poezije uopće. Možda baš zato i postoji pjesništvo, da nam pokazuje kako nas jezik definira, kako bez njega ne postojimo, i istodobno kako ne možemo njime nikad ovladati.
Anka Žagar
U svojoj studiji o poeziji Anke Žagar Tin Lemac piše da je čitatelj pozvan da "stalno bdije uz tekst i nanovo uči govoriti ne bi li od čestice značenjskog viška ili grama nepročitanog stvorio nove beskonačne krugove nadopunjujućih tumačenja". Dalibor Cvitan je divno napisao da je čovjek u Žagaričinim pjesmama sastavljen od stvari ili tvari te se poput nekog Pinocchija kreće drveno i ukočeno. Mrković je uočio kako je jedna od postojanih značajki njezine poezije i usporednost začaravajućeg i raščaravajućeg.
Svoju lirsku avanturu otpočela je stihom – "napišem šuma i bude šuma" – stihom koji je ubrzo postao jedan od najpoznatijih i najomiljenijih stihova suvremene hrvatske poezije. Proglasili su ga najsvjetlijim i najoptimističnijim stihom, a Ankinu poeziju radosnom novošću hrvatskog pjesništva. Šuma je ostala jedan od ključnih simbola njezine poezije. Kasnije je šuma u njezinim stihovima pretvorena u prostor istinske intime, u moguću metaforu nesvjesnoga, u uporište oniričkog iskustva.
Mijenjala je svoj odnos prema šumi, od apsolutizacije šume do preosmišljavanja tog simbola. Teško ćemo ikad dokraja odgovoriti na pitanje kakva je Žagaričina šuma, možemo zapravo uživati u toj ljepoti neprestanog tumačenja. Baš kao što ona prava šuma nikada nije ista, šetači to itekako znaju jer mijenja se ona svakim danom, tako se i poezija Anke Žagar mijenja svaki put iznova u novim čitanjima. Ako to nije jedan od kriterija zbog kojeg nekog pisca zovemo klasikom, što jest?
A što ja čitam u poeziji Anke Žagar? Čitam strahopoštovanje prema jeziku, vidim nježnost i blagost, začudnost i oniričnost, djetinjastost i ozbiljnost. Volim kako krši načela reda, kako zna koliko toga ne zna i shvaća da je u tome ljepota. Volim kako osjeća "strah pred riječima koje ju govore", i da je za nju riječ "prsten da se bude unutra". Ona zna i da naše knjige još nemaju korica i da to tako treba i biti.
Treba čitati Anku Žagar i naći svoje nejasnoće, svoja slatke nesporazume, svoje začaravanje, svoje Pinocchije. Njezino je pisanje jedno od najdragocjenijih dostignuća hrvatskoga pjesništva. Osim što nas je naučila da se može napisati šuma i da bude šuma, da u šumama pjesme rastu uvis, da je svaki list stih i da je zeleno najcrnja boja, da se kiša može uspinjati natrag u nebo i da pisati znači pustiti se pasti, uči nas istinskoj skromnosti i plemenitoj poniznosti prema čudu jezika i pjesništva. "Rukama zagrebala sam / u tiho u riječ u najtišoj se bog rodio ali u kojoj", kaže njezin stih.
Znam pasionirane ljubitelje književnosti i vrlo obrazovane čitatelje koji ne čitaju poeziju. Nikada to neću shvatiti, kako istodobno voljeti književnost, a izbjegavati poeziju. Poezija je glazba književnosti. Kako ne pokušati čuti je? Ona je mladost i starost književnosti. Najbolja je kad ju se piše kao prvi put, i najbolja je kad ju se piše kao da ti je to posljednje što činiš. Čini mi se da baš tako i piše Anka Žagar.
Podijeli na Facebook
