Piše Đurđa Knežević
Već duže vremena, poprilično opustjelo mjesto feminističkog, teorijskog i praktičkog, djelovanja i kritike, dodala bih bez skanjivanja, kritike svega postojećega, puni se čudnim naplavinama smušene površnosti, parolama izvučenima iz arhiva, koje su nekada imale snagu programa, no danas su teško ili nikako primjenjive, dakle besmislene. Stanje je to, kako ga je Agnieszka Graff opisala i nazvala, "Plivanje u mjestu" (1), o kojem su pisale i pišu, na koje upozoravaju i mnoge druge autorice.
Agonija traje već prilično dugo, a sve oko toga odgovara principu kuhanja žabe, pa bi početak bilo teško (i naivno) pokušati preciznije odrediti. Na koncu, radi se o procesu.
Nancy Frazer u tekstu nedvosmislenog naslova, "How feminism became capitalism's handmaiden – and how to reclaim it", objavljenom u Guardianu (2), davne 2013. također se bavi tim problemima, upućujući u tekstu na uzroke i pojašnjavajući okolnosti. Godinu dana kasnije, u bližim nam krajevima i jezicima, na Portalu Diskriminacija, BiH, 24. 6. 2014. objavljen je prijevod njezina poduljeg intervjua (prenesen s bloga Kingsreview.co.uk, od 11. 4. 2014.) koji se referira na iste spomenute teme.
Prosvjed sufražetkinja u New Yorku 1912. godine
Tako će reći, "Za mene nema dileme da je feminizam koji danas provodi hegemoniju neka umanjena verzija, puka ljuštura onog ranijeg, emancipacijskog pokreta", rečenica koja vrijedi danas jednako kao u vrijeme kada je formulirana. Svakako, toliko je mnogo problematičnih mjesta, da je već posve jasno da se radi o sustavnosti, i trebao bi to biti alarm da s feminizmom (3) uistinu nešto ne valja. Pitanje je što je i u čemu je poteškoća, ili je se (tako se čini), po staroj ali neumrloj navadi, pripisuje onima koji o njoj govore.
Detektirano je, i vidjeli smo nije od jučer, da je feminizam, točnije jedna njegova inačica i diskurs koji pod tim imenom dominira javnim prostorom, postupno izgubio povezanost s društvom, točnije povukao se u svojevrsni oblak grupnog identiteta. Pritom se tematski reducirao odustajući od nekih tema od fundamentalne važnosti za razumijevanje položaja žena u društvu (i dakako, za mogućnosti promjene), onih vezanih uz ekonomiju, politiku, pravo..., kojima se već malo tko bavi, pa i to sporadično, u malim "obrocima" i praktički nevidljivo, dakle bez utjecaja.
Delegacija na putu za Pariz radi traženja prijema u Međunarodni savez za pravo glasa žena, svibanj 1926. Kongresna knjižnica, Odjel za grafike i fotografije. (Underwood & Underwood, New York)
Teorijski pak temeljno nužan rad o tim pitanjima, koji razgrađuje probleme i otvara mogućnost drugačijeg, boljeg razumijevanja i djelovanja, i koji bi djelovao u sinergiji s aktivizmom, čini se da je nezanimljiv upravo društveno dominantnoj inačici feminizma i njegovim akterima, tj. aktivisticama/istima (4). Nekolicina u toj varijanti feminizma rado se predstavlja kao teoretičarke, no o tome nemamo pisanih dokaza, odnosno, ono malo što je moguće naći je teorijski problematično i posve ograničeno na publicistiku (5). Svakako bi i o tome valjalo povesti diskusiju, no znamo kako nam sa diskusijama ide, naime, ili je zaštita grupnih, „naših”, interesa ne i razgovor argumentima o činjenicama i idejama, ili je naprosto nema.
Podsjetimo samo na poznati univerzalni raskol između "teorije i prakse", kojem smo svjedočili i u feminizmu u nas, već kasnih 80-ih godina, a kolidira s nastankom novih aktivističkih feministički organizacija, sa snažnim otklonom prema bavljenju neposrednim problemima (6). S te, aktivističke strane pristizala su negodovanja kako se "samo priča i piše", uz poziv da se "nešto učini". To međutim što se "pričalo i pisalo" nije uzeto na znanje, nije inkorporirano kao temelj djelovanja (spoznajnog, kritičkog i dakako aktivističkog) pa je ono što je kasnije bilo (u)činjeno u mnogome je otišlo u krivo.
Aktivistkinje za prava žena prosvjeduju za pravo glasa; snimili Harris i Ewing, 1917., izvor: Kongresna knjižnica, Washington D.C.
Debate o stanju stvari, o promjenama koje se u mnogim područjima društvenosti odvijaju i traže nove uvide i alate, nove pristupe, i napokon praktičnog djelovanja, ne postoje, jednostavno stoga što nikad nisu niti započete. Od gore spomenute "kritike svega postojećeg" ono što imamo danas je specifična forma (točnije rečeno, deformacija) feminizma, preciznije rečeno pseudo-feminizam, koji je na sigurnu distancu udaljen od krucijalnih tema, feminizam preusmjeren u neškodljivi mainstream, da bi se na koncu pokazao korisnim doprinosom liberalno-individualističkom scenariju društvenih odnosa, o čemu više i detaljnije govori Nancy Fraser u spomenutom intervjuu Guardianu.
Takav, pripitomljen (kako sam ga sama davnih dana opisala) i u osnovi neškodljiv, nužno je doveo do potpune bezidejnosti, kako programske tako i strateške.
Usprkos tome što su već davnih dana, mjereno decenijima, stizala upozorenja, pa i ona domaće pameti, kako je taj problem Nadežda Čačinovič davnih dana pregnantno formulirala rekavši kako "mi žene ne može biti program". Drugačije rečeno, program proizlazi iz razumijevanja i kritike ukupnih odnosa unutar društvenog konteksta, nužno uključujući sve čimbenike od politike, ekonomije, kulture itd., u kojem žena egzistira i pri čemu je upravo taj "staromodni", ali uporno neravnopravan položaj žene u društvu u fokusu.
Žene su s oduševljenjem 1968. bacale predmete koji simboliziraju ugnjetavanje u "Kantu za smeće slobode", ali nisu spaljivale grudnjake. (Foto: Bev Grant)
Tako, primjerice, o problemu žena na tržištu rada, ako ga se i spomene, onda je to samo u kojoj usputnoj rečenici, ako i toliko, ili odnosima u politici gdje se godinama reciklira isti plakat s istim uopćenim zahtjevnom za hitne promjene, i osobitim naglaskom na više žena u politici i znanosti. I tako u krug. Blažena neupućenost i bezidejnost našla je svoje mjesto i u umjetničkom stvaralaštvu, pa se i dalje trabunja biologistička bedastoća "žensko pismo" i pišu domaće zadaće na, recimo, temu "i moja baka je bila feministkinja" i slično. U svim tim spomenutim segmentima društva gdje feministička kritika ima itekako posla, ponove se stare fraze, bajati postoci, "stakleni stropovi" i mirno ide dalje u krug.
Tako, tematski osakaćen, feminizam se uglavnom sveo na "ženski identitet" i problem nasilja nad ženama (fizičkog, psihičkog i cijelog spektra simboličkog nasilja) (7), o čemu se očituje protestima u formi marša ili tek moralnom indignacijom, oboje od slabe do nikakve koristi.
Tako pripitomljenom, i što je najvažnije bez ikakve subverzivnosti, osigurano je feminizmu mjesto u javnosti, jednostavno stoga što je za postojeći sistem odnosa posve neškodljiv, a istovremeno mu daje legitimaciju liberalnosti. Međutim, u vezi s nasiljem nad ženama, koje i jest mjesto najvidljivijeg, najružnijeg i brutalnog oblika diskriminacije žena, umjesto da se iz polazišne pozicije nulte tolerancije spram nasilja uopće, a iz feminističkog rakursa spolno uvjetovanog nasilja nad ženama posebno, radi na sustavnoj kritici (i naravno, drugim oblicima javnog djelovanja) svih onih pretpostavki, običaja i normi duboko ukorijenjenih i sistematiziranih u društvu, ostaje se na zgražanju i osudi, kao da se radi tek o devijaciji a ne sistemu.
Aktivistkinje su udružile snage na maršu za prava žena u kolovozu 1970. (Fotografija: Diana Davies / International Film Circuit)
Dobro je i nužno zgranuti se, ali je krajnje nedovoljno, barem kad je u pitanju odgovornost feminizma, to jest, njegovih nositelja/ica u pitanju. Teme i pitanja kako se formiraju, gdje se i kako perpetuiraju patrijarhalni obrasci odnosa spolova te, osobito, zbog čega su i što ih čini tako žilavima (a da za to nisu odgovorni bog i/ili biologija), ne samo da su u drugom planu, već su iz ikakvog plana i nestale. Umjesto odgovora na sva ta pitanja: povijesna, sociološka, psihološka..., ide se prečacima koji ne vode nikamo ili pak završavaju u biologističkoj, samim time nepremostivoj opoziciji, upravo antagonizmu "mi žene, naspram oni muškarci" (8). Pritom uvijek iznova treba naglašavati da neravnopravan odnos spolova nije sukob dviju biologija, nego povijesno kreiran i permanentno podržavan kao odnos u kojem su žene podređene. I to je jedna od valjda rijetkih stvari koje kapitalizam nije skrivio, već naslijedio.
Nasilje dakle, osobito seksualno, nad ženama neće nestati svim zakonima, mjerama, zgražanjima javnog mnijenja, performansima, protestnom pjevanju, kukanju, moraliziranju, i sl. unatoč, sve dok ne nestanu društvene pretpostavke koje ga održavaju.
To dakako ne znači da treba odbaciti napore da se zakoni poboljšaju, da se radi na obrazovanju svih građana i institucija, pa i pritiske, osobito na one koje su direktno involvirane (sudska vlast, policija i sl.), da se govori i piše (ali s poznavanjem i razumijevanjem predmeta o kojem se govori/piše), da se na sve moguće načine demonstrira protest i postavlja zahtjeve za promjene, te se time diskriminaciju makar ublaži a moguće i smanji. Međutim, zatečene norme, običaji, društvena pravila..., neće nestati, sve dok se ne demontiraju upravo – norme, običaji, pravila, a one se ne mijenjaju moraliziranjem i ostalim maločas spomenutim inventarom. Eventualno se modificiraju, moguće i na bolje, i to je svakako dobar, no ipak tek razvojni rezultat.
Bilo kako bilo, sigurno je jedino da se ništa neće mijenjati sa Barbie rješenjima na čelu kolone. Feminizam je, dakle, odustao od propitivanja i djelatnog bavljenja uzrocima, pa se stoga ni s posljedicama ne zna i nije u stanju baviti. Prežvakavaju se, pa i to sve manje i s razlogom, znanja i uvidi decenijima stari, neki i više od stoljeća i pol, reciklira se prastare parole, dio njih je tužno smiješan. I kako reče Graff (u gore navedenom tekstu), pseudo-feminizam pliva u mjestu, dodala bih, mainstreamom u desno, a ponekad, i to smo vidjeli, otpliva duboko unatrag.
Marš povodom Dana ženskog štrajka u Washingtonu, D.C., za jednake mogućnosti zapošljavanja i obrazovanja te dostupnu skrb o djeci, 26. kolovoza 1970. (Warren K. Leffler – časopis U.S. News & World Report / Kongresna knjižnica, Washington, D.C.; digital. id. ppmsca 03425)
Eklatantan je primjer koji s tim u vezi slijedi, ukazujući na opasnu razinu neukosti i bezidejnosti. Naime, tek pred koju godinu, u povodu 8. marta, domaća feministička grupa (po samorazumijevanju), na mega transparentu tražila je, valjda za popravak položaja žena na tržištu rada, ni manje ni više nego sistem 3X8 (8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati rekreacije). Tako je ponovljen istovjetan zahtjev ispisan na transparentu Australskog radničkog pokreta postavljen u Melbourneu davne 1856. Postavljen tada, prvi put u povijesti, bio je itekako u odnosu s realnošću, bio je mogli bismo reći "revolucionaran", naime, u ta vremena dnevni rad standardno je trajao između 10 i 16 sati, dok je tadašnji razvoj tehnologije već omogućavao kraće radno vrijeme i dakako, bolje uvjete rada. Danas, 170 godina kasnije, takvi su zahtjevi, veoma uvijeno rečeno, anakroni.
Prije svega, ne samo da je pravo na 8-satno radno vrijeme odavno osvojeno, već danas u Europi osim Turske i Srbije, sve zemlje imaju radno vrijeme kraće od 8 sati. Nizozemci imaju 32,1 radni sat tjedno, Danska, Njemačka i Austrija 33,9 radnih sati tjedno. Slabije stoji Grčka s 39,8 sati, a nakon nje slijede Bugarska 39,0, Poljska 38,9 te Rumunjska 38,8. Hrvatska je pri dnu ljestvice s 37,8 (9), no još uvijek je ispod 40-satnog radnog vremena koje neinformirane "feministkinje" zahtijevaju.
K svemu tome, ovaj zahtjev krije i poneku opasnost, samo da se vlast ne dosjeti!, naime, nadati se da im država neće uslišati zahtjev, pa mandatorno podići radno vrijeme na traženih 40 sati tjedno. A možda i vrate radnu subotu, jer onaj početni radnički zahtjev nije ni sanjao o dva dana vikenda. I k svemu tome, imajući na umu tehnološki razvoj koji bi omogućavao mnogo kraći radni tjedan, zahtijevati išta manje od, hajde, prigodno parafrazirajmo 68-mašku parolu "budimo realni, tražimo nemoguće", budimo dakle skromne i realne pa tražimo sasvim moguće, recimo 35 satni radni tjedan – jest mega promašaj.
Borci i borkinje za prava žena na Paradi za oslobođenje žena u New Yorku 1971. godine; izvor: National Organization for Women
No tu nevolji nije kraj, naime ostati gluh (ili samo neuk), pa, kad se već nešto petlja o radu, ne baviti se onim što je na redu danas, to jest, sada već veoma raširenim tržištem fleksibilne radne snage, a koju većinom čine žene, što pak upućuje na to da je fleksibilnost rada rodno obilježena, jest giga promašaj. Naime, kad se pak taj dio malo bolje ispita, vidi čuda!, fleksibilnost rada ide na štetu žena. Fleksibilnost rada, kojom se prividno izlazi prema interesima žena (valja se upitati i koji su to interesi i u kojoj su mjeri pozitivni, kao, recimo, ostanak dulje u kući, djeca, odgoj, ognjište...), pokazuje se upravo obrnuto, to jest da se podređenost žena perpetuira samo u novom vidu.
No tko će čitati pozamašnu literaturu, a već bi bilo dovoljno pročitati ovdje spomenuto istraživanje Rodne preobrazbe Sylvie Walby, koja na jednom mjestu sažima feministički aspekt problematike fleksibilnog rada napisavši: "Rast fleksibilnosti temeljio se na raspoloživosti žena kao radnika na skraćeno radno vrijeme. To je tijesno povezano s povećanim plaćenim zapošljavanjem žena, ali je oblik na skraćeno radno vrijeme, koji se toliko proširio, izvrgnuo žene lošim plaćama i uvjetima. Razvoj tog tipa fleksibilnosti u Britaniji (10) ovisio je o promjeni rodnog režima iz kućanskog u javni, koja je olakšala povećanu raspoloživost žena kao jeftine radne snage" (11).
Na čitav niz problema vezanim uz to, uočavanjem brojnih rukavaca koji su vezani uz probleme roda i njihove uzajamne utjecaje, ukazala je u knjizi na 261 strani (s fusnotama), a to je valjda predugačko za čitanje. I tako smo gledali ovaj velebni višestruki promašaj po medijima, i "ljevičarku" i "feministkinju" po samorazumijevanju, saborsku zastupnicu prema radnom mjestu, kako ponosno i samouvjereno drži taj transparent koji je najbolje što prije sakriti, a s kojim može jedino i ravno u prvi povijesni muzej.
Čileanske feministikinje prosvjeduju protiv Pinochetova režima (Kena Lorenzini / Museum of Memory and Human Rights)
Povukla se dakle ta (de)formacija feminizma u svojevrsni oblak vlastitog grupnog identiteta dok se fokus već davno premjestio na pitanje što je žena, trabunja se o "feminističkim maternicama", bunca "Vaginine monologe" i slično. Poveznica s društvom je ukinuta, namjesto čega se događa okretanje u sebe, zagledanost u vlastiti pupak, sve je manja briga o ženi kao subjektu unutar društvene cjeline, a sve više je sama sebi objekt, odlika je to znana kao, najnježnije rečeno, konzervativnost. Drugim riječima, cijela ogromna i kompleksna problematika (ne)ravnopravnosti, dakle društvenih odnosa žena i muškaraca, ostaje u drugom planu. Ako i toliko.
Eventualnu kritiku takvog stanja odbacuje se a priori, i smatra ju se napadom na samu ideju, grupu, identitet. Naravno da je u takvom odnosu teško očekivati da se samu kritiku propituje, pa onda i raspravlja temeljem njezinog sadržaja. Unutar feminizma u nas nema razgovora, debate, pa i kad bi bilo volje ne može ih ni biti, jer se izgubio svaki sadržaj njegova bavljenja o kojem bi se razgovaralo i/ili polemiziralo.
Umjesto toga, pseudo-feministički redovi polažu pravo na jednu istinu, kako je već oni razumiju, pa zbog nesposobnosti za dijalog, polemiku s neistomišljenicama/ima (komotnije im je vidjeti ih kao neprijatelje), u svojim reakcijama često se ponašaju kao feminističko "ministarstvo istine". Ovdje valjda ne treba pojašnjavati porijeklo ove sintagme i značenja koja iz nje proizlaze.
Još se manje od toga razgovara u širem društvenom okviru, sa svijetom oko sebe, koji nas okružuje i kojeg smo dio, jer mu se i nema što reći. Budući da je napuštena svaka društvena osnova, osim one identitetske, javi se tek kad, i to doslovno, zaboli, dakle kad netko tuče ili napastuje žene u malo većim, to jest vidljivijim razmjerima. Pa se onda zateknemo u situacijama kakvih smo, nažalost, imali napretek, oglase se nesuvisli i očigledno dokoni dužnosnici, raspale rafalno u svim pravcima, pravobraniteljstva svih fela, poneki/a političar/ka pa čak i premijer koji standardno kaže odmjereno ništa, pa šta se uhvati.
"Don't Cry, Resist" Aktivistkinje Anne Koedt i Carol Hanisch na prosvjedu na Times Squareu za legalizaciju abortusa, New York, ožujak 1968. (Foto: Bev Grant)
Institucije se nemaju vremena baviti time, jer rade svoj posao. Dežurne (pseudo)feministkinje opće prakse, i brzog kursa iz feminizma, zagrme baražno u istom stilu i sličnim pojmovnim kalibrom. Zapasavši poprilično javni prostor i plutajući slobodnim (od argumenata) stilom po medijima i društvenim mrežama, "dijalog" i ne može biti drugačiji nego što jest, jedni izvikuju nešto, drugi izvikuju nešto drugo, a noseći "pojmovi diskusije" su: oni blaži – nema pojma, ne razumije (sve to bez argumentacijske razrade), dok komentari ispod još kako-tako primirenih postova barataju malo žešćim "pojmovima – argumentima": debil, glup/ača, zavidan/na, podkapacitiran/a, malouman/na, ego-manijak/inja i slično. I tako uvijek iznova, od prilike do prilike.
I to bi uglavnom bilo sve što određuje sadržaj i način (koji se posve krivo naziva feminizmom) onoga što nazovi-feministkinje imaju reći o položaju žena u društvu.
Reference:
(1) https://radiogornjigrad.blog/2020/12/03/agnieszka-graff-aktivisti-plivanje-u-mjestu/
(2) (https://www.theguardian.com/commentisfree/2013/oct/14/feminism-capitalist-handmaiden-neoliberal?CMP=share_btn_url)
(3) U ovom se tekstu bavimo primarno situacijom u Hrvatskoj, no, kako je prije navedeno, ni ostali svijet nam u tom smislu nije daleko.
(4) Spomenimo ovdje tek neke; studiju Sylvie Walby, Rodne preobrazbe, gdje ona analizira položaj žena na tržištu rada, ili Carole Pateman, koja pak u knjizi Spolni ugovor elaborira kako je spolni ugovor potisnuta dimenzija teorije ugovora, dokazujući kako društveni ugovor pretpostavlja spolni ugovor, a građanska sloboda patrijarhalno pravo. Neizostavno štivo je također rad Anne Philips (O)rađanje demokracije, u kojem promišlja dominantne tokove moderne demokracije, osobito njezine liberalne aspekte, te probleme participatorne domokracije sa stajališta feminističke teorije. Sve ove navedene knjige prevedene su i objavljene i u nas u izdanju Ženske infoteke. Dodajmo tome, mada nije dostupna u prijevodu, izvrsnu studiju Elizabeth Frazer i Nicole Lacey, The politics of Community – A Feminist Critique of the Liberal – Communitarian Debate, izd. Harvester Wheatsheaf, Hertfordshire, 1993.
(5) Napokon, i ovaj je tekst publicistički, dakle pisan je popularno i analitički o (nekoj) temi od javnog interesa.
(6) Više o tome u knjizi Žene u Hrvatskoj – ženska i kulturna povijest, priredila Andrea Feldman, izd. Ženska infoteka i Institut Vlado Gotovac, 2004., u mojem prilogu Kraj ili početak? – Feminizam od šezdesetih do danas u Jugoslaviji/Hrvatskoj, str. 247 I dalje.
(7) Nira Youval Davies, kojoj je teško poreći veoma važan teorijski doprinos (u nas je objavljen prijevod njezine knjige Rod i nacija, izd. Ženska infoteka, Zagreb. 2004.), ali i predani aktivizam, izjavila je bez uvijanja da "nasilje nad ženama nije jedino pitanje feminizma".
(8) Glede te opozicije, nedavno smo čitali u medijima kako je svojedobno neki "premudri" muškarac izvalio da on "ne čita žene", i bio je strogo pjesnički ukoren. Nedavno je pak jedna (i to književna kritičarka) istom mjerom "mudrosti" priprijetila (Novosti, 2.8.2026, u tekstu pod zanimljivim naslovom "Ne čitam muškarce"), pa reče; "Ili je možda red da malo mi ne čitamo muškarce?" Nju, niti eventualnog/u urednika/cu, međutim, nitko nije ukorio za istu vrstu isključivosti, točnije, bedastoće, valjda po onoj, "oni su naši".
(9) https://forbes.dnevnik.hr/aktualno/koliko-sati-europljani-rade-tjedno-vise-na-istoku/
(10) Istraživanje je rađeno u Velikoj Britaniji, no obrazac je isti te vrijedi i za druge zemlje EU.
(11) Sylvia Walby, Rodne preobrazbe, izd. Ženska infoteka, Zagreb 2005., str. 87.
O autorici:
Đurđa Knežević (1952) završila je studij povijesti i arheologije. Od 1987. do 1990. radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, isprva kao kustosica, potom kao direktorica. Godine 1992. osnovala je Žensku infoteku, u okviru koje je uređivala feministički časopis Kruh i ruže te uredila i objavila četrdesetak knjiga prijevoda i domaćih autorica. Od 1996. do 2007. direktorica je godišnjega međunarodnog seminara “Žene i politika” u Dubrovniku. Bavi se žurnalizmom i sustavno objavljuje tekstove za novine, eseje, komentare, feminističke i političke tekstove. Objavila je romane: O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, 2003.; Gutanje vjetra, 2005.; Meki trbuh jednoroga, 2010.; Sladoled od vanilije, 2012.; Disanje nemani, 2015.; Klitemestra, 2025.; knjigu eseja Feminizam i kako ga steći, 2012.; te slikovnicu Mara i tata, 2006. Od 2008. djeluje kao slobodna publicistkinja.
Podijeli na Facebook
