Piše Tanja Tolić
Jedini čovjek u Njemačkoj koji još ima privatni život onaj je koji spava. Izrekao je to nacistički vođa Robert Ley, koji će se mnogo kasnije objesiti u svojoj ćeliji prije početka suđenja u Nürnbergu, potpuno podcijenivši moć terora koji je Njemačkom vladao dvanaest godina. U totalitarizmu koji je zamračio Europu privatnog života nije bilo ni u snu, jer je i tamo sloboda bila zabranjena, svjedoči knjiga Charlotte Beradt "Snovi pod Trećim Reichom", prvotno objavljena u Njemačkoj 1966. godine, dvije godine kasnije u Sjedinjenim Državama, a nedavno je, u izdanju Disputa, doživjela i svoje hrvatsko izdanje.
Knjižnica od stotinjak stranica zapis je kako su snovi Nijemaca "bilježili" nastanak totalnog podanika, kako je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, pod vodstvom Adolfa Hitlera, od 1933. godine najprije propagandom i pritajenim terorom, a onda i otvorenim, stvarala naciju podanika koji su si cenzuru nametnuli i u snovima, a nacionalsocijalističku sugestiju s vremenom pretvorili u autosugestiju.
Hrabro i dalekovidno Charlotte Beradt (1907-1986), odrasla u Berlinu u židovskoj trgovačkoj obitelji, a do dolaska nacista na vlast zaposlena kao novinarka i publicistkinja, počela je 1933. pitati otprilike 300 osoba o njihovim snovima, često ih zapisivala pod šiframa i slala prijateljima u inozemstvo, tako ih sačuvala i potom ponijela u inozemstvo kad je 1939. godine emigrirala u Ameriku.
Kasnije prevoditeljica i prijateljice Hannah Arendt sakupila je snove najrazličitijih ljudi – od vlasnika tvornice do čistačice, od obrtnika i trgovaca povrćem, do studenata, liječnika, činovnika i kućanica.
Snovi, piše u pogovoru Reinhart Koselleck, potječu iz tabora u kojem je isprva bila većina stanovništva. "Nije riječ o nacionalsocijalistima, nego o građanima koji bi se u stranačkom spektru vajmarskog doba ponajprije mogli smjestiti u sredinu, s nagnućem prema ljevici, a dolazi do riječi i nekolicina osoba koje su svjesno krenule putem otpora", pojašnjava.
To je, naravno, temeljno pitanja ove knjige, zapravo svake knjige koja se bavi usponom Trećeg Reicha – kako je moguće da je jedan čovjek, bio on i Führer, zaveo mase, i je li on mase doista zaveo ili je na površinu izveo ono što je u njima već bilo prisutno? Povijest na to pitanje ne može dati jednoznačan odgovor, no snovi koje je prikupila Beradt daju odgovore na koje se ne može utjecati, jednako kao što spavač ne može odabrati temu svojih snova.
Između snova iz 1933. i snova iz kasnijih godina, piše autorica, nema velike razlike. No njezini najpoučniji primjeri potječu iz prvog razdoblja još bojažljiva režima, iz njegova pra-stanja, dok stanovnici Njemačke još nisu ni svjesni pravih razmjera glajhšaltunga (od njemačkog Gleichschaltung; naređivati, vršiti pritisak da se jedinstveno nastupi, unisono misli).
Propisi, odredbe, zakoni – najočitije realnosti totalnog režima, prvi prodiru u snove podvlaštenih. Nijemci početkom 30-ih sanjaju birokratski i činovnički aparat, primjerice u snu jednog liječnika, čiji stan odjednom ostaje bez zidova, iz zvučnika se ori: "Prema odredbi o uklanjaju zidova od 17. ovog mjeseca". Pedesetogodišnja učiteljica matematike početkom jeseni 1933. sanja kako se "zapisivanje bilo čega što ima veze s matematikom kažnjava smrću", pa u snu nevidljivom tintom, nasmrt preplašena, zapisuje nekoliko jednadžbi. Na pitanje autorice što misli o tom snu, odgovara: "Tu je zabranjeno nešto što se ne može zabraniti".
Bertolt Brecht 1939. godine napisao je pjesmu u kojoj kaže: "Kakva su ovo vremena/ U kojima je razgovor o drveću/ Bezmalo zločin./ Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima". U Njemačkoj 1934. godine jedan je čovjek u snu počinio zločin koji se sastoji u izjavi: "Ničemu se više ne veselim". U snu ga prisluškuje izmišljeni – a opet sa stvarnošću tako bizarno podudaran – Ured za kontrolu telefonskih razgovora. Moli i preklinje da mu oproste, da ga samo ovaj put ne prijave.
Sanjač je žrtva Hitlerove propagande, kao i mnogi drugi u čijim se snovima propagandna sredstva osamostaljuju i plaše ih. Nijemci sanjaju zvučnike, transparente, plakate, udarne naslove, cijeli arsenal monopola na informacije; jednoj se djevojci u snovima pojavljivala krilatica "opća je korist važnija od osobne", beskonačno se ponavljajući na transparentu što se vijorio na vjetru. Huxleyjev odašiljač ispod jastuka s propisanim mislima, sleep-teaching iz romana "Vrli novi svijet" (1932), ovdje se doista ostvaruje, uspoređuje Charlotte Beradt.
Propagandna sredstva od radija preko udarnog naslova pa do jedne obične kaljeve peći (koja kreštavim glasom prepričava svaku rečenicu koju su ukućani izrekli protiv vlasti!), izvršni organi manipulacije mozgovima, progone u snovima totalnog podanika u nastajanju kao što ga je u bezbrojnim snovima progonio SA kao izvršni organ fizičkog terora. No treba napomenuti da se ti bigbrotherovski snovi sanjaju 1933., u vrijeme dok se teror tek priprema. Treći Reich nije mogao postaviti prislušni uređaj u svačiji stan, ali mogao se okoristiti strahom koji je postavio u svačiju nutrinu, pa su ljudi počeli terorizirati sami sebe; "sebi iza leđa pretvarati sebe u dobrovoljne suradnike sustavnog terora zamišljajući ga još sustavnijim nego što je bio".
Građanske Nijemce cinkaju jastuci koji dobivaju jezike, zrcala, pisaći stol, sat na pisaćem stolu, anđelčići iznad kreveta... Apsurd izazvan strahom doseže vrhunac u snu čovjeka koji sanja da priča zabranjeni vic, ali iz opreza ga priča pogrešno, tako da više nema smisla.
Čistačica u ljeto 1933. sanja da u snu iz opreza govori ruski, koji uopće ne zna, kako ne bi razumjela samu sebe i kako je ne bi razumio nitko drugi u slučaju da kaže nešto o državi.
No već od 1934. godine spavači u snovima počinju gubiti integritet, a onda i identitet, postaju ne-junaci. Četrdesetpetogodišnji liječnik za očne bolesti sanja da SA-ovci postavljaju bodljikavu žicu na prozore bolnica. Zakleo se sam sebi da to neće dopustiti kad dođu do njegovog odjela, no ipak to dopušta i usprkos tome dobiva otkaz. No zovu ga natrag – treba izliječiti Hitlera, a on je jedini na svijetu koji to može. U snu se srami zbog svojeg ponosa i počinje plakati.
Drugi je san još jezovitiji. "U koncentracijskom sam logoru, ali svim zatočenicima je jako dobro, organiziraju se svečane večere i održavaju kazališne predstave. Pomišljam kako je sve što se čuje o tim logorima jako preuveličano, a onda se vidim u jednom zrcalu: u uniformi sam logorskog liječnika, s posebnim visokim čizmama koje se sjaje poput brilijanata. Naslanjam se na bodljikavu žicu i opet počinjem plakati."
Liječnik u snu nije ništa učinio, samo je, a to ga muči, nešto propustio učiniti. Ti će se snovi zaredati nakon što budu doneseni rasni zakoni. Jedna tajnica iz miješanoga braka usnila je niz snova koji su se vrtjeli oko toga da se mora distancirati od majke Židovke koju je veoma voljela. Strah neplavokosih i neplavookih nije prisutan samo među Židovima, od odmazde u snovima strahuju i čisti Nijemci tamne kose ili, primjerice, velikih noseva.
No daleko je mnogo više snova u kojima se želi pripadati, glajhšaltung je polučio cilj. Iako ti sanjači Hitlera u snovima isprva jasno proziru kao izvještačenog manipulatora, dramaturgija sna se preokreće, otkriva spremnost na samozavaravanje, sklonost traženju alibija nakon što je čovjek dovoljno dugo kondicioniran pravilnom mješavinom pritiska i propagande. Jedna studentica više trgovačke škole isprva se u snu smije ljudima u vagon-restoranu koji pjevaju političku pjesmu, ali na kraju sna pomisli – možda uopće nije tako smiješno kad se pridružiš pjesmi, pa to i učini.
Autorica je zabilježila na desetke snova u kojima su ljudi sanjali da su savjetnici ili prijatelji Hitlera, Göringa, Goebbelsa. Nisu to sanjali satirički izobličeno, samo infantilno pretjerano: ja sam Hitlerova desna ruka i jako sam zadovoljan.
Žene nerijetko sanjaju snove s otvoreno erotskom komponentom. Primjerice, jedna postarija žena redovito je sanjala Hitlera ili Göringa. U snu oni žele nešto od nje, a žena im ne kaže: "Ali ja sam časna žena", nego: "Ali ja nisam nacistkinja", nakon čega im se još više sviđa.
Taj je učinak, na javi, bio proračunat. "Mora biti neoženjen, onda ćemo pridobiti žene", bilo je utvrđeno prije nego što je Hitler postao Führer i toga se pridržavao do smrti. Evu Braun oženio je tek nekoliko sati prije zajedničkog samoubojstva u berlinskom bunkeru.
U Trećem Reichu sanjali su, naravno, i Židovi. Najstrašniji zabilježeni onaj je šezdesetogodišnjeg berlinskog odvjetnika i javnog bilježnika koji sanja da je u Tiergartenu gdje su dvije klupe – zelena i druga obojena žuto. Židovi su smjeli sjesti samo na žutu. No odvjetnik ne sjeda ni na jednu klupu, nego na koš za otpatke koji se nalazi između njih. Sam si vješa oko vrata natpis kakav ponekad nose slijepi prosjaci. Na njegovu piše: Ako treba, ustupit ću mjesto otpacima.
Mnogi su židovski snovi, bilježi Beradt, ispunjeni brigama "kamo otići" i "što onda". Događaju im se najfantastičnije stvari s putovnicama, dokumentima i vizama. Ne puštaju ih preko granica, ne dopuštaju im da se iskrcaju, brodovi kojima plove lutaju morima. A kad stignu na cilj, nepoželjni su gosti među strancima, ne usuđuju se sjesti s njima za stol, boje se mračnih zidova i praznih dvorišta, srame se što su ganuti kad čuju neku njemačku pjesmu, sve pogrešno izgovaraju i ljudi im se smiju. Dirljivo, sanjaju krajolike iz njemačke provincije i njemačku poeziju i pjesme.
Viktor Frankl, slavni neurolog i psihijatar koji je preživio koncentracijski logor, izvješćuje o jednom suzatočeniku koji je sanjao datum svog puštanja na slobodu: tog je dana preminuo u logoru.
Podijeli na Facebook
