Piše Sanja Baković
"Ovo je najtužnija noć jer odlazim i neću se vratiti."
Hanif Kureishi, Intima
U ljeto, ne znam više koje godine jer su se posljednje dvije, tri pomiješale i stopile u jednu, pred zagrebačkim književnim klubom Booksa slušala sam Stanislavu Stašu Aras, za mene prvenstveno pjesnikinju (unatoč polivalentnosti njezina književnog i kulturnog djelovanja) kako čita dijelove romana iz svojeg nagrađenog rukopisa "Horror vacui". Mačke su plazile oko Bookse, bilo je vruće, prerano za književni program. Staša je imala sunčane naočale. Trajao je festival Prvi prozak na vrh jezika. Bio mi je to prvi glas da je napisala i roman.
Sjećam se da mi je tekst prijao, spominjale su se utakmice, čudila sam se što će sav taj nogomet u romanu pjesnikinje. No, ljeto, slaba koncentracija, buka u Martićevoj, rekoh, jednom će i taj rukopis u korice, pa ću čitati. Zaboravila sam na neobjavljeni roman Staše Aras. U međuvremenu, objavljena joj je zbirka pjesama "Premještanja", pratila sam njezine objave na društvenim mrežama, fotografije mora i juga, Dubrovnika, zapise o pročitanom, vraćala sam se njezinim antologijskim pjesmama kao što je ona "Lagala sam radniku", značilo mi je sve to u smislu prepoznavanja i srodnosti.
U mješavini vremena, odjednom je pjesnikinjin prozni rukopis izronio smješten u lijepe, nježno tirkizne korice (dizajn Jasne Gorete) pod naslovom "Horror vacui" (Hena com, 2021.). Rukopis romana dobio je nagradu na trećem konkursu za poeziju i prozu festivala "Trgni se! Poezija" i nakladničke kuće Treći trg iz Beograda 2020. godine. Roman je objavljen prvo u Srbiji u izdanju Trećeg trga, potom i u Hrvatskoj.
Izvana vs. iznutra
Glavni lik romana "Horror vacui" žena je (istovremeno pripovjedačica), otprilike u srednjim tridesetim godinama, kontemplativna i britkoumna. U svojevrsnom unutarnjem monologu ona razmatra svijet, prostor, zbivanja oko sebe, a nadasve odnos sa suprugom od kojeg se udaljava konstatirajući da je njihova povezanost gotovo nikakva.
Radnja romana, ispripovijedana u jednoj pripovjednoj liniji, kronološki i linearno, odvija se u primorskom gradu, početkom ljeta. Pripovjedno vrijeme u trajanju od mjesec dana poklapa se s Europskim prvenstvom u nogometu 2016. godine. Mali izvještaji o nogometu kao i zapažanja o apsurdima i nemoralu na političkoj sceni romanu daju dokumentarističku notu, a junakinju osim poetične, misaone i umjetnički opredijeljene individue predstavljaju i kao politički subjekt. Dio njezine ljutnje i čuđenja usmjeren je od početka na fenomen sportsko-nacionalnog zanosa koji čine: mit o "srcu hrvatskom", napadno preplavljujući crveno–bijeli vizual i emocionalna egzaltacija povezana s nogometom.
Poglavlja romana naslovljena su uglavnom prema utakmicama nogometnog prvenstva. U malim obrocima vremena, utakmicu po utakmicu, odvija se paralelno unutrašnja (i jedina!) fabula pripovjedačice.
Junakinja je jedna neobična žena, na van "skroz normalna", iako nadasve danas nije posve jasno što bi to bilo normalno - ona odlazi u šetnje, sjedi na klupi uz more, nezaposlena je, previše spava, kuha čudnovatu hranu od koje njezin suprug povraća, ima razvijenu ljubav za začine i biljke, zainteresirana je za nogomet koliko je to pristojno. Ta mora o nečemu s mužem zapodjenuti razgovor povremeno! Kratki dijalozi o nogometu pokušaj su još kakve takve šture komunikacije kroz pitanje: "Tko igra?"
Iznutra, ona je lutalački raspoložena, filozofična, promišljajuća, ateistična (ipak s naglašenim spiritualnim aspiracijama), antifašistkinja, oštra kritičarka države i crkve. Lom se događa kada otkrije da je trudna sa suprugom od kojeg se želi rastati.
Čije je žensko tijelo?
Moment u kojem mora odlučiti što s plodom u sebi otvara u njoj samoj etički prijepor, pobaciti ili ne, mora li reći suprugu da je trudna, moraju li o pobačaju odlučiti zajedno, što učiniti? Pripada li to tijelo samo njoj ili je time što je udana žena autoritet nad njezinim tijelom preuzeo djelomično i suprug? Činjenica da ipak sama odlučuje hoće li zadržati plod tek je početak emancipacijskog zaokreta žene koja se polako vraća silnicama vlastite prirode i vlastitim potrebama. Primjerice, odlučuje da više neće jesti meso što ponavlja na više mjesta i ta je odluka posve lišena prehrambene ili religijske konotacije, ona jednostavno želi napraviti nešto za sebe, čuti poruku tijela koje ne želi probavljati meso. Izgovara ono važno "ne" čak i gastronomskom dijelu bračne rutine.
Menstruacija – ljepota i užas ženskog iskustva
"Dva mjeseca kasnije joj je izostao ciklus" – rečenica je kojom u svom kratkom autobiografskom romanu "Jedna žena" Annie Ernaux na jednom mjestu opisuje ulazak svoje majke u srednje godine, preciznije u menopauzu. U svojem sažetom i snažnom djelu pripovjedački glas kakav ima Ernaux nije tek tako dometnuo informaciju da je njezinoj majci izostao menstrualni ciklus.
U romanu "Događaj" iste autorice (prema kojem je redateljica Audrey Diwan snimila istoimeni film koji je 2021. godine osvojio Zlatnog lava na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji) opsesivno čekanje menstruacije čiji će dolazak ili izostanak usmjeriti jedan život i sudbinu, provodni je motiv, uz već spomenuto pitanje, kome pripada žensko tijelo, Bogu, medicini, muškarcu ili ženi samoj?
Roman "Horror vacui" započinje rečenicom: "Još nisam dobila mengu." Menstruacija koja se čeka navještava neizvjesnost oko trudnoće, bolesti ili prestanka plodnosti, no navještava i promjenu i napetost u emocionalnoj konstelaciji žene. Snaga prve rečenice ovdje je upravo u apostrofiranju i najavi ženskog iskustva koje ova proza donosi. Motiv iščekivanja menstruacije repetitivan je – dobiti menstruaciju značilo bi da je opet sve u redu.
Kratke rečenice o čekanju "menge" koje se mantrično provlače kroz čitav roman kao da predstavljaju ritam unutarnjeg, lunarnog prostora ženske psihe, dok vani traje buka nogometnog navijanja, sloma vlasti i pumpanja mišića u svijetu zaglavljenom na tamnim mjestima maskuliniteta, u moći i nadmetanju.
Magična kuća – utočište i prostor sjećanja
Kada boravak u bračnoj atmosferi postane nepodnošljiv, junakinja odlazi u "magičnu kuću" u kojoj je odrasla, u staru kuću svojih roditelja u mjestašcu uz more. Muževi komentari na želju za odlaskom "vidjet ćemo" (kao da je on vlasnik njezina prava na posjet rodnoj kući) u jednom trenutku postaju nevažni. Odlazi bez odobrenja.
Ova me kuća uvijek držala čvrsto. Nemam potrebu uopće izaći iz nje. Osjećam je na leđima. Ali znam i da to ne može dugo.
Boravak u drevnom, poznatom, hranjivom prostoru kuće, duga plivanja u uvali i stapanja s morem, vraćaju joj polako snagu prije promjene smjera.
U propitivanju odlaska iz braka, junakinja bi mogla podsjetiti na Kureishijev lik iz romana "Intima". Dok je Kureishijev junak sav u unutarnjoj drami, u napetosti, u progonu, u panici, u atmosferi opasnosti i u krivnji napuštanja, ova junakinja promišlja svoj odlazak sporo. Nelagodu bračnog odnosa podnosi stoički što joj nipošto ne umrtvljuje nakanu za djelovanjem. Ne postoje dramatični obrati, nitko ne viče niti povređuje, na van se ne događa ništa, sve je u prešućenom.
Mitovi, rituali i bezboštvo – sveboštvo
Nastojeći omeđiti vlastiti prostor, već na prvoj stranici junakinja nabraja svoje predmete čime postavlja koordinate vlastitog svijeta, spomenuvši između ostalog i "moju Bibliju". Posjedovanje Biblije kao važnog predmeta iz osobnog svijeta otkriva je kao osobu okrenutu duhovnosti, no njezine žestoke kritike crkve, karaktera i ponašanja časnih sestara (npr. spominjanje nedonoščadi ugrađene u zidove ženskih samostana, što podsjeća na jedan od motiva iz novele Slobodana Novaka "Badessa madre Antonia") govore da je riječ o ponešto drugačijoj vjerskoj praktikantici.
Sanjala sam noćas da obožavam Shiva lingam, iako u smušenim uvjetima, u svojoj staroj magičnoj kući. To je dobar znak. Prisutnost bogova u snovima i druženje s njima umiruje me. I to još u vrijeme punog mjeseca i solsticija. Moja sklonost mitskom, ritualu, drevnom i posvećenom jaka je i skrivena jeka.
Prisutnost u snovima objekta kao što je Shiva lingam, materijalne prezentacije boga Šive prema hinduističkoj religijskoj tradiciji, ali i ujedinjenja muškog i ženskog aspekta kreacije prema tantričkom učenju, govori da interesi i čežnje junakinje obuhvaćaju širok kulturološki areal. Tkogod je ikada bio u hinduističkom hramu i vidio skulpturu Shiva lingama, nije ga zaobišla asocijacija na falus koji uranja u vulvu, pa bi obožavanje Shiva lingama u snovima moglo simbolizirati čežnju za plodnim i smislenim životom (nasuprot onom ispraznom).
Kakve je onda vrste "vjernica"? Poganka koja je odbacila dogme institucionalnog katoličanstva kojim je okružena? Postmoderna znatiželjnica koja iz svakog učenja stihijski uzima što joj se dopada u trenutku nadahnuća, afektivno, no ničemu ne ostaje duboko vjerna? Reklo bi se da je pred nama junakinja "gnostičarka", ona koja već zna istinu o stvarima i ne mora nigdje pripadati. Kako Huxley spominje u svojoj "Perenijalnoj filozofiji", tražeći zajednički temelj svim duhovnim učenjima, riječ je o inzistiranju na univerzalnoj imanenciji onostranog duhovnog temelja svega postojanja. Junakinja već zna. Vanjski joj objekti kao i vlastite misli služe tek kao podsjećanje na spoznato, bilo da su ti objekti Biblija, Shiva lingam i važna joj sličica Annuniziate (Navještenja Blažene Djevice Marije) Antonella de Messine ili misli o vasanama, samskari i bardo stanju.
Što je horror vacui?
Pojam "horror vacui" junakinja je pronašla u članku o srednjovjekovnoj sakralnoj arhitekturi i gradskom benediktinskom samostanu: u suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrću, bezličnošću svakodnevice, ispraznim životom i slično. (…) Znači to je strah pred pustim, jednoličnim, besciljnim, neosmišljenim životom. Je li zbog toga nogomet?
Zatečenu u životnoj situaciji u kojoj ne zna kamo bi krenula, stalno ju prati osjećaj praznine i strah od praznine jer što s prazninom u sebi koja nastaje nakon separacije u propalom odnosu? Što s prazninom koju uvijek nadomještaju sadržaji i odnosi, neki muž, nogomet ili religijska opsesija?
Zamišljala sam da će cijeli život uvijek biti pun kao što je bio dok smo bili djeca, ali on kao da se u jednom trenutku počeo prazniti. I sad je isprazan. A sve što činim, činim od straha od ispraznosti.
Biti djeca, biti djeca
Odlasci u pripovjedne tematske rukavce kroz umetnute osvrte (kao one o šutnji ili postu) česti su. Na samom kraju romana, kada je junakinja već dobrano iskoračila iz bljutavog života, kroz boravak u magičnoj kući u kojoj je rođena kao i kroz kratko putovanje i druženje s prijateljicom – osobom iz svojeg svemira, iznutra se primiče osjetilnom početku, sjeća se punine, suprotne praznini koju neprestano osjeća. Sjeća se osjećaja koje je imala kao dijete.
Ono dijete i ja sada, imamo li kakve veze? Jesmo li ista osoba? Naravno da ne, naravno da da. Ne mogu se sjetiti tog djeteta, njegovih strahova i osjećaja. Ponekad samo osjetim kako stanovito prepoznavanje vanjske stvarnosti i iskustvo unutar mene raširi pupoljke kao pod ugođenom temperaturom i prikladnim kutom svjetlosti.
Povezivanje s "unutarnjim djetetom" jedan je od važnih samorazvojnih postupaka u mnogim psihoterapijskim pravcima. Uspjeti u tom povezivanju predstavlja određenu "pobjedu", ništa što bi donijelo kakva vidljiva materijalna postignuća u smislu osvajanja, zarade i slave, već autentičan život kakvom kroz svoje kontemplacije čezne junakinja romana "Horror vacui". Biti odrastao, a biti dijete, ne imati ništa, a imati sve. U tom sam ključu ponekad čitala pjesmu Tina Ujevića "Uhapšen u svojoj magli" i njezinu zadnju strofu: i kad nema Našeg Duha, / među nama jednog sveca, /treba i bez bijela ruha / biti djeca, biti djeca!
Poezija u pripovijedanju
Poetičnost u pripovijedanju nježan je i ljekovit sloj ove proze u kojoj su među svim tim utakmicama i introspektivnim skretanjima mnogi dijelovi napisani kao stihovi. Kao dokaz, ovaj ću prikaz završiti pokušajem da nekoliko kraćih dijelova presložim u stihove:
***
Znam da je iza moga prozora Velebit,
još modar u zori, snen.
Pokušavam se sjetiti ljeta kakva su nekad bila.
Ljeto kao puna zdjela.
Puna zdjela voća,
puna zdjela kreme za tortu.
Miris mora i osjećaj maestrala na golom tijelu,
a more svjetluca na suncu
i zvukovi dana dopiru iz nekih dalekih ulica
dok žalo šušljeta neku svoju pjesmu vanvremensku.
Ljeto kao školjka.
Školjka u pijesku morskog dna.
***
More je valovito i hladno.
Moja praznina
i njegova praznina
spajaju se.
***
Ja samo dišem prema Dunavu
I osjećam kako se otvaram,
osjećam svoje pristajanje
***
Da znam pjevati,
Bila bih ptica
Podijeli na Facebook
