Striptizeta koja je dobila Oscara

Piše Tanja Tolić

Diablo Cody (30), pravim imenom Brook Busey, odrasla je kao pristojna cura. Nikad se nije vozila na motoru, nikad nije ostala trudna, a čak nije zaradila ni ljubavni ugriz. Primila je sve katoličke sakramente, isključujući posljednju pomast. Završila je studij u roku, nikad ništa nije ukrala. Jednom riječju, bila je živa dosada.

U siječnju 2003., u 24. godini, preselila se iz Chicaga u Minneapolis dečku Jonnyju kojeg je upoznala preko interneta. Nakon dva dana bauljanja gradom dobila je posao tipkačice u reklamnoj agenciji. Marketinška agencija bila je u redu, najviše zbog širokog izbora običnih i čajeva bez kofeina te brzog pristupa internetu. Jonny, koji je svirao bas gitaru, bio je razveden (zapravo, gotovo razveden) i imao je trogodišnju kćer.

Jedne večeri dok se vraćala s posla, Diablo je prošla pokraj toples bara Skyway Longue i primijetila poziv na amatersku striptiz večer koja je najboljoj neiskusnoj djevojci nudila nagradu od 200 dolara. Diablo je, iako žgoljava, blijede, ispijene kože i neutegnutog tijela, odlučila pokušati. Bilo je to razdoblje prije filma “Juno”, za koji je lani dobila Oscara za najbolji originalni scenarij - otkvačenu priču o maloljetnoj djevojci koja ostane trudna.

U četvrtak, kada je bio dogovoren nastup, Diablo je obukla crni topić i crnu minicu. I tako počinje avantura koja će tri godine poslije prerasti u knjigu “Lutkica: Godina dana u životu neobične striptizete” koju je upravo objavila Naklada Ljevak.

“Imaš pljugu?”, upitala ju je cura koja je stigla s koferom veličine kade.

“Ne pušim”, ispričala se Cody. “Ja samo pijem. I to na hektolitre.”

“Ja još ne smijem piti”, rekla joj je cura. “Imam tek devetnaest godina. I ti nastupaš na amaterskoj večeri?”

“Aha. Jako sam napeta. Totalno me strah. A tebe?”

“A, neee, mene nije. Bavim se striptizom već dvije godine i još nikad nisam izgubila na amaterskoj večeri”, odvratila je cura. Diablo, koja je nastupila druga pod umjetničkim imenom Bombon, nije pobijedila. U pokušaju da jednu nogu omota oko šipke i zavrti se štikla joj se zaglavila za štangu, a publika prasnula u smijeh. Zaradila je devet dolara napojnice. Nikome na poslu u agenciji nije rekla o svom malom izletu, no oko toga se nije brinula.

Problem je bio u tome što joj je striptiz postao opsesija koja će potrajati punih godinu dana i odvesti je od plesa na pozornici preko plesova u krilu i krevetu do peep showa i horde perverznjaka i njihovih bolesnih maštarija. Nakon te prve večeri htjela se ponovno osjećati onako kako se osjećala na pozornici: uzbuđena, uplašena, ranjivija od tek rođenog laneta.

Nekoliko dana poslije, tijekom pauze za ručak, ušetala je u klub Schieks, najprestižniji toples bar u Minneapolisu koji joj je ponudio posao još iste večeri. Jonny je bio impresioniran. “Ti si tako seksi! Ti si vatra živa!”

“Ne znam. Nitko me nije ni pogledao. Možda zaposle svaku koja uđe”, odgovorila je Diablo nesigurno. Za polusatni ples u separeu u Schieksu striptizeti se plaćalo 90 dolara, a klubu 75. Ples na stolu 20 dolara, uz obavezu od minimalno osam plesova na stolu po večeri. Od 160 zarađenih dolara na stolu, 108 dolara striptizeta je morala dati klubu. Dvadeset dolara mora platiti DJ-u po šihti. Ako ne proda osam plesova, stiptizeta je dužnica klubu. Diablin drugi ples u životu nije prošao ništa bolje. Nakon nastupa, koji se sveo na cupkanje i pljeskanje po stražnjici, morala je početi prodavati plesove u krilu. Na svaki “da” dobila je petnaestak “ne”.

Bila je krajnje ukočena. Prvu stripersku noć zaradila je jedva nešto više od kvote. Nakon još jednog iznimno lošeg tjedna u Schieksu, Diablo je odlučila potražiti novi posao. Deja Vu je bio klub u kojem su plesačice nastupale potpuno gole, prava mesnica. Deja Vu je imao teretanu, aparat za kvarcanje, jacuzzi u kojem su striptizete odmarale noge nakon cjelonoćnog hodanja u vrtoglavim potpeticama i erotično potkrovlje. Pokraj VIP pozornice bilo je mnogo sobica za ples u krevetu.

“Što je ples u krevetu”, upitala je Cody sa zebnjom u glasu. Kosu je ofarbala u ružičasto i nazvala se Cherish.

“To ti je kao ples u krilu, a jedina ti je razlika u tome što legneš na tipa i pretvaraš se da se jebete”, objasnila joj je striptizeta Sherry. Prvi ples na krevetu bio je pravo mučenje. Muškarac je legao, Cody je skinula top i zajahala ga, gurnuvši mu grudi u lice. Kratko je palucnuo jezikom u njezin dekolte, na što je ona poskočila, ali i nastavila s plesom. Iako je sve bilo samo pretvaranje, osjetila je njegovu erekciju na bedrima. Mučenje je brzo završilo jer su se u Deja Vuu pjesme prekidale nakon tri minute, bez obzira na to jesu li mušterije svršile ili nisu. Ova jest. Te je večeri odradila 12 plesova.

Tek u pet sati ušla je u taksi i krenula kući. Za dva sata morala je biti na poslu u agenciji. Kad je stigla kući i skinula se, noge su joj bile prekrivene divljačkim modricama. Na Diablino potpuno iznenađenje, u agenciji su je promaknuli u pomoćnicu projektnog menadžera. Znala je da je nadrapala kada joj je šef pokazao kako organizirati poslovni folder. Sada je morala raditi pravi posao - 60 sati na tjedan. Stripanje više nije dolazilo u obzir. No, na poslu nije zaradila nikakvu povišicu, samo čir na želucu. Odlučila je dati otkaz u agenciji i samo se skidati.

Novo radno mjesto bio je Sex World, trokatna cirkuski uređena pornotrgovina. Cody se iz plesačice pretvorila u peep show zatočenicu. U peep showu Lutkina kuća cure su bile izložene poput barbika, a kad bi klijent poželio zabavu, otišli bi u istočni dio kuće - ona u svoj kavez gdje bi masturbirala, on u svoj kavez gdje bi također masturbirao. Samozadovoljavanje je uvijek morao početi klijent - to je bila zaštita od policije.

Tijekom prve večeri na novom radnom mjestu Cody je uslužila fetišista cipela koji ju je preklinjao da liže jednu štiklu, poslovnog čovjeka kojeg je poslala žena i tražila da je nazove kad stigne i sve joj prepričava, tipa koji je trabunjao o incestu i  četvrtog koji je htio biti njezin rob. Kad joj je šest sati poslije završila smjena, oribala je ležaljku i telefon alkoholom. Iako je Lutkinom kućom prodefilirala cijela četa perverznjaka i bolesnika, Diablo piše kako su najgore bile žene koje bi s prijateljicama dolazile najčešće kako bi kupile neko rublje ili eventualno meki pornić.

“Isuse. Isuse, Michelle, tamo je neka ženska.”

“Nema šanse. To ti je lutka.”

“Ne, ona diše, vidi!”

“Isuse!”

“Isuse!”

“Koma! A što ona tamo radi? Plaćaju joj da samo sjedi i čita?”

“Joj, znam! Vjerojatno mora unutra plesati ili tako nešto.”

“Ma, nekako mi je ružnjikava. Bože! Pa i ja bih mogla raditi njezin posao.”

Za Božić Diablo nije ispekla pečenku, nego je Jonnyja i sebe počastila odlaskom u raskalašeni klub Choice. Naručili su dupli ples u krilu. Nakon četiri mjeseca kažnjavanja u Lutkinoj kući odlučila se vratiti stripanju i odlučila je ovoga puta dati sve od sebe. Otkantala je sramežljivost, prestala se ponašati kao knjižničarka, začepila svoju brbljavu gubicu i jahala ih kao ponije. Tijekom prva tri dana zaradila je više od tisuću dolara. Skužila je šemu - jednostavno je trebala otupjeti. Zaradila je ozbiljnu količinu napojnica i kupila auto i kuću s Jonnyjem za kojeg se udala 2004., ali su se razveli potkraj 2007. Nakon godinu dana stripanja Diablo više nije mogla. Slomila se i napustila striptiz klub plačući.

Ali zašto je uopće počela? U knjizi piše: “Cijeli sam život provela gušeći se u normalnosti, čednosti i sendvičima s kruhom bez korice. Za mene je striptiz bio prirodan bijeg. Bježala sam jedino od privilegiranog života, ali svejedno sam zatražila azil. U mojoj dvadeset četvrtoj godini bila mi je to posljednja prilika da odbacim nešto i postanem ništa. Htjela sam se prestraviti. Misija izvršena.”