Piše Tanja Tolić
U dokumentarnom filmu Matthewa Akersa iz 2012., "Umjetnica je prisutna", pratimo iz prve ruke, kamere, sve ono što se zbivalo 2010. godine u MoMA-i. Poput kakve grčke boginje, visoka, u monokromatskoj dugačkoj haljini (bijeloj, crnoj ili crvenoj) Marina Abramović sjedi na stolcu bez naslona dva i pol mjeseca, ukupno 763 sata i trideset minuta, potpuno nijema i nepokretna, i gleda posjetiteljima u oči. Jedan od njih je bio i njezin bivši partner Ulay koji je preminuo prije tri dana u 76. godini života; društvene mreže su zadnjih dana bile preplavljene njihovim zajedničkim fotografijama i popratnim statusima u kojima se nerijetko slavila ta najveća ljubav perfomerskog svijeta.
I meni se tako činilo kad sam prije osam godina gledala Akersov dokumentarac. Ustvari, jedino što sam zapamtila iz tog filma jesu prizori već tada drhtavog starca kako "skuplja hrabrost" da se suoči sa svojom životnom ljubavi koju je napustio zbog druge žene; da uđe u muzej i sjedne nasuprot velikoj Marini Abramović. Susret izazove detonaciju osjećaja: Marina je šokirana kad ga ugleda, oči joj se napune suzama, iako je tokom performansa bilo zabranjeno da se umjetnica dodiruje ili da joj se obraća, Abramović na kraju Ulayu ispruži ruke preko stola koji ih dijeli, a Ulay ih prekrije svojima, nagne se i nešto joj šapće. Ono što je razgalilo i publiku u muzeju i gledatelje dokumentarca, mene svakako, intenzitet je njihovih pogleda: čini se da se to dvoje ljudi doista međusobno "vidi", u tih par trenutaka gledanja u njihovim se očima izmijenila cijela skala snažnih emocija. Razarajuća romantika, ona vrsta strasti od koje se može umrijeti.
Marina Abramović ima dugu povijest pokušaja umiranja: "igrala" se nožem ubadajući njime između prstiju, gutala je u sklopu performansa lijekove za katatoniju i shizofreniju, učinila samu sebe objektom i u potpunosti preuzela odgovornost za sve što posjetitelji učine tijekom performansa Ritam 0 – na stol je postavila 72 predmeta koji su se, prema želji, mogli upotrijebiti na njoj; predmeti su, između ostaloga, uključivali pištolj, metak, bič, čavle, iglu, škare, kuhinjski nož, čekić, sjekiru i pilu. Koncept koji je predložila Galeriji Doma omladine u Beogradu 1970. godine, Bez naslova, nikad nije ostvaren: trebala je stajati pred publikom u normalnoj odjeći, a potom oblačiti odjeću kakvu je trebala nositi po želji svoje majke. Kad bi se sasvim obukla, iz desnog džepa suknje bi izvadila pištolj, iz lijevoga metak. Stavila bi metak u bubanj, okrenula ga i prislonila pištolj uz sljepoočnicu. Performans bi imao dva moguća kraja.
"Umjetnica je prisutna" donio je Marini Abramović slavu kakvu nikad prije nije iskusila. U tom performansu nije bilo nasilja: umjetnica samo sjedi, gleda ljude u oči, iskustvo je gotovo transcendentalno. Uostalom, svi plaču od dirnutosti - to je nešto što svi možemo "osjetiti", ako već ne "razumjeti"; i vi, i ja, i James Franco, Lou Reed, Alan Rickman, Björk i Lady Gaga, između ostalih, svi su oni sjedili nasuprot Marini Abramović u MoMA-i.
No Marina Abramović je ustvari trpjela nepodnošljive bolove. "Neverovatne bolove. Za vreme tih osam sati preko nedelje i deset sati vikendom. Imala sam takve bolove da nisam mogla ni haljinu da skinem. Nisam mogla da podignem ruke, nisu mogli da me dodiruju čak ni radi masaže. Sve je bilo jedan jedini bol. Prvi mesec je bio strašan, drugi neizdrživ. Onda je došao treći. Uklonila sam sto i onda ahhh - nešto je postalo lako. Celo moje telo postalo je prijemnik i odašiljač energije", otkriva Marina Abramović u knjizi "Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović. Susret umjetnice i Jeannette Fischer" koju je napisala njezina prijateljica i psihoanalitičarka Jeannette Fischer, a krajem 2019. godine objavila nakladnička kuća Geopoetika iz Srbije (s njemačkog je knjigu prevela Tijana Tropin). Knjiga je krajem prošle godine predstavljena i na pulskom Sajmu knjige, a u njoj je Fischer objedinila četverodnevni razgovor s Marinom Abramović u njezinu američkom domu u Hudsonu u kolovozu 2015. godine.
Bol, objašnjava Marina Abramović prijateljici za te četverodnevne psihoanalitičke seanse, predstavlja vrata. Tajna vrata ka nekom drugom stanju. Bez tih vrata onamo ne možemo stići. Poslije toga se više ne plašiš bola jer bol nestaje. No da bi se stiglo do te točke, potrebno je proći kroz pakao. Zašto baš bol otvara vrata, pita je Fischer, a ne, na primjer, požuda, ljubav ili radost? "To je vrlo prosto, ima veze sa strahom. Plašiš se bola, plašiš se prolaznosti života. Suprotstaviti se strahu znači izložiti se bolu. Kad čovek sebi nanosi bol da bi se oslobodio straha, bol je je u redu", odgovara joj umjetnica.
Jeannette Fischer je od 1986. frojdovska psihoanalitičarka u Zürichu. Autorica je knjige "Strah – njega se moramo plašiti" (nije, nažalost, prevedena ni na jedan jezik, može se čitati samo na njemačkom), a intenzivno se u svojem radu bavi pitanjem nasilja, moći i nemoći. Umjetnica i psihoanalitičarka upoznale su se 1998. godine. U galeriji Kunsthalle u Bernu pogledala je Marininu izložbu "Tijelo umjetnika – javno tijelo". Ona kao performans, piše Fischer u predgovoru knjige, prikazuje sve one tanane, suptilne strukture odnosa koji se odigravaju između ljudi, tendencije hijerarhije, mehanizme nasilja koji prinudno postoje ispod površine i obično se ne imenuju. "Marina Abramović izvodi ono što ja istražujem psihoanalizam", sinulo joj je. Oduševila se i nazvala je. Otad su prijateljice.
U Marininoj kući u Hudsonu razgovarale su sistemom slobodnih asocijacija, s jednom namjerom, onako kako ju je umjetnica formulirala: "S moje tačke gledišta praviš knjigu za mene, da bi istražila moju dušu. To je nešto što bih želela bolje da razumem. Objasni mi vezu između mog rada i mog života. Šta uzimam iz svog ličnog života i prerađujem u posao, u umetnost? Želela bih da mi to bude jasnije." Iz Marinina umjetničkog djelovanja Fischer je odabrala četiri performansa na koje se poziva tokom cijele knjige. To su "Bez naslova" (1970), "Ritam O" (1974), "Rez" (1978) i "Umjetnica je prisutna" (2010). Odabrala je njih jer toliko upadaju u oči svojom nemilosrdnom bezizlaznošću da ih nije mogla ostaviti po strani. Knjiga od 155 stranica podijeljena je pak u pet poglavlja: "Bol pruža osjećaj strahu", "Otkako je Zemlja okrugla, nedostaje nam bezdan", "Nemoć ne zna za granice", "I na odbijanje se možeš osloniti" i "Od laskanja se nećeš zasititi".
Zašto je Marina Abramović riskirala u svojim performansima da je ubiju? Zašto je izazivala sudbinu? Zašto je samu sebe ozlijeđivala? To je temeljno pitanje ove knjige koja u osnovi propituje može li se (obiteljsko) nasilje transformirati umjetnošću i, ako može, u što se ono točno pretvara. "Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović" nije umjetničina biografija, unutra je ustvari malo biografskih referenci, no pomno su odabrane, u svrhu psihoanalize. Ističe se najviše sjećanje u kojem umjetnica opisuje kako ju je otac pokušavao naučiti plivati: nije se uspijevala opustiti i prestati bojati vode, pa je on jednom prilikom u čamcu odveslao dalje od obale, bacio dijete-Marinu u more i potom se udaljio a da se nije okrenuo ni provjeriti utapa li se ona ili je proplivala. U čamcu je sjedio okrenutih leđa, kad je Marina doplivala, gurnuo je ruku otpozadi i povukao je u čamac. Otac, međutim, nije glavni zlostavljač u obitelji Abramović; to je majka, i oko odnosa majke i kćeri izrasta drama ove knjige.
Marina, tumači Fischer, u svojim umjetničkim radovima ne postavlja pitanje o nasilju, točnije o izvoru nasilja. Ona nasilje pretpostavlja kao unaprijed zadano. Šuti o njemu. Vjerojatno zato što ga nikad nije naučila dešifrirati i sebe prepoznati kao nevinu.
"Ako je neko dete steklo iskustvo da je željeno, onda poznaje prvi doživljaj odnosa prisnosti. Taj doživljaj će se ugnezditi u njemu kao nadležna instanca i dete će se uvek pozivati na njega, moći će da se vrati tom doživljaju: postoji neko kome nešto značim. Marina nema takvu instancu. O tome svedoče performansi Bez naslova i Ritam 0. U ta dva performansa ona je osobama sa strane i sudbini pružila priliku da odlučuju o njenom životu. Tamo gde je u ranijim performansima i dalje preuzimala rizik da bude ubijena, u budućnosti će pokušati da živi u toj dilemi. (...) Od tada nadalje, izdržavanje te strahovite dileme biće izraz u njenoj umetnosti: izdržavati do nesvesti, do granice smrti."
Marinin život, objašnjava psihoanalitičarka, prolazi u znaku napora da ne potone, da pliva protiv smrti. Ona zna što traži, to je ljubav, priznanje da može postojati, pouzdanost i prisnost odnosa. Traži pravu stvar na pogrešnom mjestu. Traži tamo gdje joj to uskraćuju. Čini isto što je činila i kao dijete.
U performansu koji nikad nije izvela ali ga je zamislila – gdje oblači "majčinu" odjeću a potom prislanja pištolj na sljepoočnicu – dilema glasi: ili će umrijeti majčino Ja, ili Marinino ja. Ako najjednostavnija potreba – kao što je nošenje vlastite odjeće – postaje pitanje života i smrti, pitanje krivnje, to znači da Marina svojom težnjom k autonomiji i samoodređenju života riskira da ošteti majčino Ja. Abramović u jednom trenutku doslovce kaže: "Ne mogu sebe da oduzmem Drugome, to bi ga ubilo."
U psihoanalizi, tumači Fischer, ovo je jasan indikator nasilne majke koja ovisi o vitalnosti svoje kćeri, njoj neophodne kao vampiru krv. Istodobno, ta kći ne smije umaknuti u neovisnost, ne smije pobjeći od majčine kontrole, kako joj ne bi oduzela životni eliksir. Fischer naglašava kako Marina u djetinjstvu nije imala izbora nego da se navikne na nasilje i na strah od nasilja; ljubav je iskusila kao ljubav povezanu s bolom zahtijevanog samoponištenja. Ona mora davati, a ne smije željeti.
"Posledica toga jeste da je Marina naučila da bude na raspolaganju svojim roditeljima, jer je time, po svom iskustvu, mogla da obezbedi minimum pažnje. Morala je da bude prisutna. Da bude prisutna kako bi bila potrebna, da bude na raspolaganju kako joj ništa ne bi izmaklo, pa ni pažnja. (...) To je teško zlostavljanje. Ona će i nadalje na isti način tražiti tu pažnju, i nadalje će drugog oslobađati njegove lične odgovornosti, držati ga i zabavljati, nositi i starati se o njemu i na taj način preuzimati kao deo vlastite krivice njegovo nasilje prema njoj samoj. (...) Ako Marina ne preuzme tu odgovornost, skriviće bezobzirnost. Za tu 'bezobzirnost' biće kažnjena uskraćivanjem pažnje i ljubavi. Isključivanje iz odnosa nepodnošljivo je u svakom slučaju jer, kako Marina utvrđuje: 'Na kraju sam uvek sama.'"
U jednom trenutku njihova četverodnevnog razgovora, Marina Abramović kaže: "Svojim radom sve vreme ispunjavam prazninu moje majke. Popunjavam njenu prazninu svojom egzistencijom." Fischer je pita: "Misliš, popunjavaš ili osećaš prazninu svoje majke?" Marina ponavlja: "Ne, punim je, kao vazu u koju sipaš vodu. Više ne bih htela nikakav odnos u kome vadim vlastitu srž, sopstveno središte i dajem ga nekom drugom u njegovo središte."
Odnos koji je imala s majkom kasnije u životu ponavlja sa svojim partnerima – Ulayem i poslije drugim suprugom Paolom Canevarijem (bila je i u mladenačkom braku s Nešom Paripovićem). U jednom prizoru filma "Umjetnica je prisutna" Ulay kaže: "Možda čudno zvuči, ali nemam vremena za taj trud da sve to (misli na uspjeh) omogućim samome sebi. Ali i ne moram, mogu je naprosto oženiti." Veoma hrabra izjava ako se zna da Ulay i Marina prije toga nisu razgovarali dvadeset godina i da ju je 2015. godine tužio jer mu šesnaest godina nije isplaćivala novac niti ga adekvatno navodila kao koautora u njihovim zajedničkim performansima. Dobio je parnicu i Abramović mu je morala isplatiti 250 tisuća funti. Odakle tom čovjeku uopće ideja da bi se Marina Abramović htjela udati za njega? Paolo Canevari zatražio je pak razvod uz objašnjenje da je stalno radila (on se tješio ljubavnicom), a potom joj se vratio nakon velikog uspjeha u MoMA-i na još godinu dana. "Trebalo je da ih punim kao što se vaza puni vodom", kaže Marina.
Surovo je odrastati (i živjeti) u takvoj jednadžbi: neljudske situacije zahtijevaju nadljudsku snagu da bi se (pre)živjelo. A kad više ništa ne bude mogla dati, napustit će je. "Marina traga za bliskošću i želi bliskost, kao i svi mi, to je normalno. Ono što nije normalno jeste to što je bliskost doživela samo kao nasilje prema Ja. To je ono isto nasilje koje se ponavlja u svim njenim performansima. Time što ga usmerava prema sebi, ona zadobija moć nad nasiljem i time ga čini podnošljivijim. (...) Marina ne poznaje dobronamernu bliskost. A za tom bliskošću stalno iznova traga: priznanje nje kao samostalnog Ja. Tu nailazi na prazno mesto, tu nailazi na ignorisanje. A ignorisanje je nasilje", tumači Fischer.
Ne biti viđen, ne biti zapažen kao ličnost koja se sama određuje, s vlastitim potrebama i željama, to je nepodnošljivo, a za dijete uništavajuće. Majka je Marini uskratila priznanje da je samostalni subjekt. Ignorirala ju je. Zapažala ju je samo tamo gdje joj je služila kao objekt nje same. A to boli. Marina taj bol ignoriranja prevodi u tjelesni bol. On tako dobiva formu, početak i kraj. Marina, nastavlja Fischer, također ne poznaje odnos koji uključuje mogućnost da se kaže Ne. Tako nastaje dilema: ili će reći Da onome što se očekuje od nje, i time biti prisiljena da se odrekne same sebe, ili će reći Ne i morati se odreći tog odnosa. Ako se nekome uskrati Ne, uskraćuje mu se i dobrodošla, zdrava agresivnost u službi Ja; tada nužno nastaje strah i nemoć. Ako se netko ne smije braniti, kamo onda sa svim zdravim osjećajima koji se pojavljuju, poput mržnje i bijesa kao reakcije na onoga tko izaziva patnju? Onda kao jedini put ostaje da se gnjev usmjeri protiv samog sebe.
Bol koju Marina Abramović osjeća i prenosi u svoju umjetnost je bol odsustva partnera: postoji netko za koga je ona nitko. "Ako ne plivaš neprekidno, ako ne ispunjavaš nikog, onda nema ničeg, jednostavno ničeg: nema veze, nema ruke koja voli, nema utehe, nema ponosa. Ili plivaš - ili se oči u oči gledaš s tim ništavilom: vidiš oca u koga se nisi mogla pouzdati, majku u koju se nisi mogla pouzdati, roditelje koji su te ostavili na cedilu. To je veoma tužno. To je tvoja melanholija, uparena sa tvojim osećanjem krivice, da nisi dovoljno vredna. Možeš da se pouzdaš jedino u sebe. Sada, kad više ne želiš da plivaš, jer ti je pritisak isuviše visok i jer zdravstveno postaje isuviše opasno da se neprekidno pliva, stiže veliki strah šta će se sad dogoditi: Hoću li potonuti? Da li će me svi napustiti ako ih više ne budem hranila? Da, tebe su napustili svi najdraži kad ih više nisi hranila. Ili si ih možda hranila 'pogrešno', ili možda 'premalo', u zavisnosti od arogancije tog drugog. Stoga je melanholija tvoj strah da nećeš imati dovoljno vremena pre nego što potoneš: imati dovoljno vremena za sebe, u svom čamcu, imati dovoljno vremena za ono što tebi leži na srcu. Ne plivajući, ne hraneći. Ono vreme koje je namenjeno samo tebi.
Nećeš potonuti – to ćeš saznati. I čim to budeš saznala, primetićeš da ima dovoljno vremena: jer će propadanje i obaveza prema drugima otpasti. Jer si dala dovoljno, jer je to dosta! Jer sad svako mora da preuzme sopstvenu odgovornost a ti više nećeš biti odgovorna za to. Odgovorna si samo još za sebe. Za svoje vreme u tvom čamcu. Možeš se pouzdati u samu sebe."
(Knjigu je moguće kupiti u Hrvatskoj u Knjižari Dominović. Ako nemaju primjerak, postoji opcija da je naruče iz Srbije od nakladnika Geopoetika, po cijeni od 120 kuna.)
Podijeli na Facebook
