Novosti o ljubavi – ako se uopće išta više novoga može reći o njoj – kažu da ona utječe na nas na mnogo više razina nego smo mi toga uopće svjesni. Pjesnici i umjetnici dugo su ljubav promatrali kao glavni motiv većine naših akcija, no početkom prošloga stoljeća znanstvenici i filozofi uništili su tu romantičnu iluziju, govoreći kako ljubav nije ni društveno, niti znanstveno bitna. Ljubav je tako bila otjerana u sferu privatnoga života, gdje su na nju pažnju obraćali samo žene, romanopisci i psihoanalitičari. A onda, nakon nešto malo više od pola stoljeća, biolozi, ekonomisti i psiholozi odlučili su da je ljubav ipak važna, pa su počeli provoditi eksperimente kako bi utvrdili – točno koliko.
Gledajući s vremenskim odmakom, ta rana znanost o ljubavi djeluje pomalo šokantno. Svrha je pokusa bila dokazati da se sisavci vezuju uz svoje majke jer trebaju i ljubavi, a ne samo hrane, a da bi se tako nešto potvrdilo, često je trebalo primjenjivati okrutne metode, toliko suprotne ljubavi. Istraživači su stoga otimali mladunčad, trpali ih u kaveze, sve kako bi dokazali – kao da to nismo znali! – da je život bez ljubavi tužna, tužna stvar. Kad su se znanstvenici krenuli baviti seksom, nije bilo ništa bolje, barem dok žene nisu ušle u to područje istraživanja i počele postavljati drugačija pitanja (koja su, usput, pokazala da Zapadom vladaju patrijarhalni stereotipi).
Kako god. Svi ti pokusi na kraju su došli do sljedećega – ljubav ne utječe samo na našu psihu, nego i na naša tijela; ne samo na mozak i genitalije, nego i na hormone i aktivnost gena; ne samo na našu dobrobit, nego i na razvoj zajednice. Otkriva to u novoj knjizi “All About Love: Anatomy of an Unruly Emotion”, autorica Lisa Appignanesi, koja je prije toga mnogo pisala o povijesti psihoanalize. O ljubavi je odlučila pisati jer joj je bio pun kufer darvinističkog, natjecateljskog, predatorskog pogleda na svijet i ljubav.
“Mnogo više vjerujem u evolucijsku psihologiju kad se njome drugi manje služe kako bi objasnili muško varanje ili žensko kućenje”, objasnila je The New York Timesu. Appignanesi mnogo više zanima kako ljudi individualno doživljavaju ljubav i kako ga doživljavaju fizički – jer ljubav nije isključivo niti fizičko, niti mentalno iskustvo, nego oboje. Ljubav je uistinu, piše autorica, emocija bez pravila jer nas može natjerati da, zato što volimo nekoga, prekinemo obiteljske veze, odmetnemo se od društva, pa čak i od pameti. Ljubav je priča koju pričamo sami sebi.
U svojoj knjizi Appignanesi pokušava prikazati životnu povijest ljubavi. Kreće od doslovce prve ljubavi; luckastih, tinejdžerskih osjećaja koji nas bacaju u strast i kad nam se čini da nitko nikada prije nas nije tako volio i tako se osjećao. Potom dolazi brak i sve njegove popratne pojave, uključujući i preljub, vrijeme kad privatne ekstaze ljubavi i nemoguća priroda strasti udare u zid društvenih očekivanja. Potom dolaze djeca i roditeljska ljubav; tu su, konačno, i prijatelji za koje postoje velike šanse da s nama ostanu do starosti, do kraja, jer je ta vrsta ljubavi mudra, mirna i suputnička.
Kako bi ilustrirali različite faze ljubavi, autorica se obilato koristi zapletima romana, pjesama i opera. Analizira trenutke koji su obilježili ljubavnu popularnu kulturu, poput objave “Pravila” 1995. godine ili romana kao što su “Ponos i predrasude” i “Dnevnik Bridget Jones”; slijedi tragove mita o Pepeljuzi sve do ultimativne romantične drame kao što je “Jane Eyre”.
“Zašto su strastvena ljubav i gubitak toliko čvrsto isprepleteni?”, pita se u knjizi. Sve kasnije ljubavi, teoretizira, na neki su način refleksija one prve – ljubavi majke i djeteta, koju neizbježno, kako odrastamo, moramo ostaviti iza sebe. Da bismo postali individue, nužno je da, na neki način, izdamo tu simbiotsku vezu iz djetinjstva. “Kad kažemo ‘Ja jesam’, to nužno već znači da smo prije toga izgovorili ‘Izgubio sam’”, piše.
Mnogo je zanimljivih podataka u ovoj knjizi. Danas gotovo svatko zna da je za razvoj djeteta nužno ljubiti ga i maziti u djetinjstvu, no jeste li znali da se posljedice – problemi s mentalnim zdravljem, ako to ne činite, mogu osjećati još tri koljena? Mit o srodnoj duši, kako vrijeme prolazi, sve više postaje to – samo mit, no na kemijskoj razini, zanimljivo, čini se da je ipak moguće da je neka osoba stvorena baš za drugu, i obratno. Uspjeh ili propast poljupca, pokazala su istraživanja, moguće ne ovise o osjećajima ili tehnici, nego i o nesvjesnom olfaktornom odgovoru na feromone vašeg ljubavnika ili ljubavnice. Ljubav je, zaključuje Appignanesi, jako duboko pohranjena; mnogo dublje nego su to čak i pjesnici mogli zamisliti.
Podijeli na Facebook
