Piše Sanja Baković
Dobri tekstovi uvijek nas vode do dobrih tekstova, kao što nas dobri ljudi vode do dobrih ljudi. Jedan od najljepših tekstova koji sam čitala o životu na svjetioniku, o fenomenu ljepote neprekidnog kontakta s morem, o prirodi koja zna biti okrutna i o težini odvojenosti od drugog čovjeka, za mene je bio rad etnologinje Marije Živković naslovljen "Etnografija samoće", objavljen u zborniku Destinacije čežnje, lokacije samoće: Uvidi u kulturu i razvojne mogućnosti hrvatskih otoka (urednice Ines Prica i Željka Jelavić, Institut za etnologiju i folkloristiku, 2009.).
"Samoća je najdublja činjenica ljudskog postojanja. Čovjek je jedino biće koje zna da je samo i jedino koje traži drugoga", riječi su Octavia Paza koje je Živković izabrala kao uvod u svoj rad. Živković je kao mlada etnologinja na teren otišla na svjetionik smješten na hridi Mulo ispred mjesta Rogoznica koji je tada još imao svjetioničarsku posadu. Kazivanja svjetioničara Zakarije Begića pokazala su kako "običan" terenski zadatak može postati puno više od prvobitno zamišljenog posla: otvaranje velike ljudske priče.
U početku sumnjičav i suzdržan, Zakarija je polako odmotavao slojeve svjetionačarske sudbine. U svojoj emotivnoj ispovijesti istraživačici je otkrio ono što ne možemo ni zamisliti u romansiranim predodžbama. Kazao je, primjerice, kako su njegove kćeri – kada su otišle u grad na školovanje – ostale povučene zbog odrastanja na svjetioniku, u pustinji okruženoj morem. Ispričao je kako je njegova žena umirala od bolova žučnog napadaja, no brod zbog oluje nije mogao pristati da je odvede liječniku.
Podsjetilo me to i na moju životnu priču o dolasku na svijet. Zbog velike oluje i kompliciranog porođaja, majku nisu mogli poroditi u otočkom rodilišu. Već je bila u životnoj opasnosti kada je po nju zbog velikog nevremena na otok došao vojni brod kako bi je odveo u splitsko rodilište. Ovoj životnoj panorami danas pripisujem vlastitu ambivalentnost koju čini i potreba za izolacijom i strah od izolacije.
Fantazija o bijegu
Ovoga sam ljeta ploveći s ocem iz Bola za Split, kada je katamaran zašao u Splitska vrata i kada se ukazao svjetonik Rt Ražanj, povela razgovor o svjetionicima. Otac je iz svojega ribarskog staža govorio o važnosti pomorske signalizacije, o tome kako "more triba poštivat". Svjetonik Rt Ražanj na jugozapadnoj obali Brača među rijetkima je od ukupno 50 svjetionika na istočnom dijelu jadranske obale koji još ima svjetioničarsku posadu. Većina je svjetionika danas automatizirana i bez posade, a svjetionici postaju polako "turističke destinacije", apartmanizirane "lokacije samoće" koje su dio ponude s booking.coma.
Tako su i građevine zamišljene kao dom spasonosnog svjetla u morskom mraku polako postale ponuda iz potrošačke mašine koju okreće kotačić uvjerenja da se baš sve može kupiti – mir kao posljedica izmještanja i fantazija o bijegu koji bi nas još mogao sačuvati od prenapregnutosti vlastitih čula i od vulgarnosti svijeta.
Hrvatske sam svjetionike, sve sagrađene u drugoj polovici 19. stoljeća za vrijeme austro-ugarske vladavine, uglavnom upoznavala guglajući, na web stranici tvtke Plovput, koja danas upravlja svjetionicima. Najopsežnija knjiga o hrvatskim svjetonicima je ona autora Jurice Gašparića Legende svjetla: priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša – svjetioničara iz 2017. godine. Autor je kao sin svjetioničara knjigu pisao iz vlastitog životnog iskustva, popularnim i pristupačnim stilom, opremivši je raskošnim fotografijama, uz brojna zapisana svjedočanstva ljudi koje su svoje živote proživjeli kao svjetioničari.
Spokoj kakav ne nalazim na kopnu
Španjolski pisac i grafičar José Luis González Macías 2020. godine objavio je knjigu Mali atlas svjetionika na kraju svijeta, skladni amalgam književnog, dokumentarnog, kartografskog i likovnog umijeća u kojem je kroz 34 priče predstavio 34 svjetska svjetionika sagrađena na nepristupačnim mjestima i otočjima širom svijeta. Knjigu je kod nas objavila zagrebačka ArTresor naklada 2022. godine, u prijevodu sa španjolskog vrsne i nagrađivane prevoditeljice Željke Somun. U uvodu knjige González Macías otkriva kako je on sam čovjek s kopna koji je čitav život proveo daleko od mora, a na svjetionicima koje je opisao nikada nije bio. U skladu s time sam je sebe nazvao varalicom.
Svakom je svjetioniku posvetio četiri stranice. Uz uvodni, tekstualni dio, svaki je svjetionik popraćen fotografijom, skicom, nautičkom kartom, originalnom ilustracijom i tehničkim podacima o godini izgradnje, dosegu i tipu svjetla, visini tornja, te podacima o graditelju/inženjeru. No, González Macías je uz "generalije" ispisao niz nepoznatih detalja koji tek načinju čitateljsku znatiželju. Recimo, na surovim čileanskim otočjima Evangelistas, Daniela Ortiz koja je bila na službi u čileanskoj mornarici, zadužena za telekomunikacije, postala je prva žena svjetioničarka. Sa svjetionika Amédée u Novoj Kaledoniji, s Pacifika, može se poslati pismo. Adžigolski svjetionik, najviši u Ukrajini (oštećen u ratu koji je još aktualan u Ukrajini), gradio je inženjer Vladimir Šuhov hiperboloidnom strukturom. U slučaju da se Eifelov toranj gradio na taj način, bio bi čak tri puta lakši. Adžigolski svjetionik zamišljen je kao košara od pruća, "sa stotinama šupljina koje se otvaraju pri prolasku vjetra".
Svjetioničari na otočju Columbretes noge od kreveta stavljali su u posude s vodom kako bi izbjegli ugrize škorpiona tijekom spavanja. O svjetioniku Godrevy, koji je Virginia Woolf posjetila kao desetogodišnja djevojčica i o kojem piše u svojem djelu Svjetionik, pisao je i svjetioničar W. J. Lewis u djelu Beskrajno bdijenje kao mjestu na kojem je trpio razornu samoću. O tragičnoj priči s velškog svjetionika Smalls 2016. godine Chris Crow snimio je film. U kaznionici uz svjetionik otoka Robben svoje je sužanjstvo proživio Nelson Mandela boraveći osamnaest godina u ćeliji od četiri kvadratna metra.
Kao dvanaestogodišnja djevojčica i kći svjetioničara, vješta Ida Lewis sa svjetionika Lime Rock pokraj Rhode Islanda proslavila se nakon višestrukog spašavanja moreplovaca. Nakon što se udala i odselila sa svjetionika, Ida se ipak vratila na Lime Rock ne mogavši živjeti na kopnu. Službeno je 1879. godine proglašena ženom svjetioničarkom! "Ponekad kišne kapi udaraju o debela okna tako da ništa ne vidim van, a valovi danima budu toliko visoki da se nijedan brod ne bi usudio prići grebenu, sve i da skapavamo od gladi. Ali sretna sam. Na ovoj je stijeni spokoj kakav ne nalazim na kopnu", stoji u priči o svjetioniku Lime Rock.
Ljudska hrabrost upuštanja u neizvjesnost
Što nam je uopće Gonzáles Macías novo rekao o svjetionicima o kojima tehničke stvari i sami možemo naći na internetu? Sakupljeni na jednom mjestu, svjetionici o kojima piše čine izabrano društvo čudaka morske arhitekture. Mali atlas svjetionika na kraju svijeta zanosna je knjiga. Ona je spoj književnog teksta prepunog poetskih momenata, dokumentarno-historiografske bilješke i kartografije. Svakom svjetioniku tekstulano je posvećena tek jedna (ali vrijedna!) stranica. Tekst je dovoljno kratak da ne opterećuje podacima, a istovremeno dovoljno otvoren da dopušta polagano uranjanje u atmosferu. Sam autor osim za tekst zaslužan je i za posebno lijepe ilustracije, potom za karte i oblikovanje knjige.
U knjizi koja je i vizualno impresivna te sasvim sigurno predstavlja umjetnički artefakt, s naslovnicom plave boje poput mora koje se smiruje nakon oluje, José Luis González Macías ispisao je putopis bez putovanja, političku povijest bez ambicije o političnosti, opisao je stvarne povijesne figure graditelja, svjetioničara, zaboravljenih moreplovaca i ribara, bez biografije i svjedočanstva. Mali atlas svjetionika na kraju svijeta nesvakidašnje je književno–likovno kolažiranje na granici žanra. José Luis González Macías pokazao je kako u umjetnosti novo ne čini novost već svježina imaginacije kojom dočaravamo poznato.
Ono pak što je zajedničko svim pričama o svim svjetionicima je ljudska hrabrost upuštanja u neizvjesnost i podnošenje samotnosti.
Podijeli na Facebook
