Piše Tanja Tolić
Kada irska spisateljica Tana French (39) krene pisati, nema pojma gdje će završiti. Likove poznaje tek površno, ako ih uopće ima u toj fazi. Od radnje još nema niti naznake. Obično ima tek neku sliku u glavi, neki detalj, neku ideju koja ju je dovoljno zaintrigirala da sjedne i zagrije stolicu. Što je, ako ste Tana French, prilično teška stvar.
Tako je bilo i s njezinim trećim romanom "Vjerno susjedstvo" kojeg je najveća internetska knjižara na svijetu, Amazon, 2010. godine proglasila najboljim romanom po izboru čitatelja. "'Vjerno susjedstvo' započela sam sa samo dvije stvari: policajcem Frankom, koji se prvi put pojavio u mojem prijašnjem romanu 'The Likeness', i slikom ofucalog starog kofera kojeg sam vidjela na hrpi smeća ispred jedne opustošene kuće. Počela sam se pitati gdje je taj kofer bio – je li možda bio skriven negdje u kući, u zidu, na tavanu, koliko je dugo bio tamo, i što je, naravno, u njemu..."
Dok piše, najviše se, kaže, bori sa zabušavanjem. "Pisanje je vrlo usamljenički proces, a ja nisam samotna osoba, pa stalno padam u iskušenje da provedem dan nazivajući prijatelje ili pozivajući goste koji će doći i igrati se sa mnom. Dok sam studirala, glasila sam za osobu koja je u knjižnicu dolazila samo zato da bi ljude koji su učili odvukla na kavu... Neke stvari nikad se ne mijenjaju!"
Uz takve "radne" navike i toliku društvenost, pravo je čudo da je Tana French uspjela završiti i jedan, a kamoli tri romana, od kojih su sva tri postali bestseleri! "Nemam blagog pojma što radim. U većini slučajeva i dalje ne znam tko je ubojica, iako je knjiga već daleko odmakla. Užasno sam zavidna piscima koji ispišu cijeli zaplet prije nego doista počnu pisati - barem znaju da ima šanse za knjigu! Ja počnem s pripovjedačem i nekom osnovnom premisom, možda samo slikom, a onda duboko udahnem, uronim u knjigu i nadam se da neću glavom udariti o dno! Mislim da tako pišem zato što mene zapravo pokreću likovi. Kad počnem pisati, najprije moram dobro upoznati likove, prije nego što shvatim što su učinili i zašto. Kako odmičem, tako i oni postaju jasniji, otprilike kao polaroidna fotografija. To, naravno, znači da neprestano nalijećem na iznenađenja, što znači da i jako često prerađujem ono što sam napisala, ali to je jedini način na koji ja znam napisati roman."
Tana French rođena je 1973. godine, u obitelji - putnika. Otac David French radio je kao ekonomist i financijski savjetnik u brojnim zemljama, pa je to značilo da su Tana i njezina majka, Elena Hvostoff-Lombardi, uvijek morale imati pripremljene kofere. Obitelj je živjela u Irskoj, Italiji, SAD-u i u južnoj Africi, u Malaviju. No, Irska je Tani, koliko god se selila, najviše prirasla srcu. Tamo je, u Dublinu, završila glumu na koledžu Trinity, a potom i Irsku odabrala kao stalno mjesto boravka 1990. godine. Udala se, rodila djevojčicu, uzela dvojno državljanstvo - američko i irsko, i godinama radila kao glumica u kazalištu i na filmu.
A onda je došla prva slika. Na jednom poslu, gledala je u šumu i kroz glavu joj je proletjela ideja: "Što bi bilo da je u tu šumu utrčalo troje djece, a izašlo samo jedno?" I tako se počeo rađati njezin prvi roman, "In the Woods" kojeg je objavila 2007. godine. Ideju je najprije vrtila u glavi punih godinu dana, a da nije zapisala niti retka, a onda je nešto manje od dvije godine i marljivo pisala. Njezin roman prvijenac, inače psihološki triler, osvojio je cijeli niz nagrada - nagradu Edgar, Anthony, Macavity i Barry, sve za najbolji prvi roman.
Roman prati dvoje irskih detektiva, Roba Ryana i njegovu partnericu Cassie Maddox, koji istražuju ubojstvo 12-godišnje djevojčice, Katy Devlin. Tijelo je pronađeno u istoj šumi u kojoj je, prije 20 godina, nestao prijatelj detektiva Ryana. Ryan se tada nije zvao Rob, nego Adam, no kad su ustrašeni roditelji pronašli Adama u šumi, ozlijeđenog i s tragovima krvi na cipelama, dječak se ničega nije sjećao. Amnezija je potrajala do današnjih dana, njegov prijatelj nikad nije pronađen, a Adam je promijenio ime. Očekivano, Rob je uznemiren jer ga je tijelo djevojčice podsjetilo na davne događaje...
Nakon svega godinu dana od prvog romana, Tana French je već imala napisan i objavljen i drugi roman, "The Likeness", u kojem se vratila Cassie Maddox koja, ovoga puta sama, istražuje ubojstvo mlade žene koja joj fizički nevjerojatno nalikuje. I on je postao bestseler, uostalom kao i njezin treći roman, "Vjerno susjedstvo", prvi preveden na hrvatski jezik, u nakladi Mozaik knjige. Glavni junak "Susjedstva", Frank Mackey, inače je bivši Cassiein šef, dok je u četvrtom romanu, "Broken Harbour", koji bi trebao biti objavljen 24. srpnja, pripovjedač Vatreni Kennedy, Frankov kolega iz "Susjedstva". Tana French ne piše serijal, ali se voli motati oko istih likova, policajaca iz Dublina, pa tako i njezina četiri romana već neformalno nazivaju dublinskom tetralogijom.
Irska je, otkrila je u jednom intervjuu, bila logičan odabir i za život i za mjesto na kojem će se odvijati radnja njezinih romana. U Irskoj živi od 17. godine i, zapravo, to je jedina zemlja, i Dublin jedini grad, u kojem poznaje sve one male detalje, prečice, sleng, smisao za humor, različite naglaske i društvene okolnosti u kojima su oni nastali, najbolja mjesta na kojima se može popiti pivo i najgore autobuse u koje se čovjek može ukrcati nakon što padne mrak.
I to bi, otprilike, bilo sve osobno što čitatelj može o njoj otkriti u njezinim romanima. "Opirem se jako ideji da pisac treba pisati samo o onome što poznaje. Nikad ne pišem o stvarima koje imaju veze s mojim životom, dijelom stoga što nisam toliko zanimljiva, a najviše zašto što strastveno vjerujem kako je moj posao - možda i najvažniji dio mojega posla - imati razvijenu maštu i empatiju kako bih mogla pisati o likovima koji nisu ja, ali nisu niti netko koga poznajem. Mislim da pisac krimića zapravo nema izbora - osuđen je pisati o ljudima o kojima zapravo ništa ne zna. Mislim, doista, svaki krimić uključuje barem jednog junaka koji je ubio nekog drugog junaka, a iskreno se nadam da nisu baš svi pisci krimića odrasli okruženi ubojicama!"
French vjeruje kako zločin oblikuje društvo u kojem se dogodio. Svako društvo ima svoje ubojice, kaže, no napetosti, strahovi i prioriteti svakog pojedinog društva određuju kakvi će ti ubojice biti - što ih pokreće, kako izvode umorstvo, kako ljudi na ubojstva reagiraju... "Dublin je jedini grad do kojeg mi je dovoljno stalo da bih se bacila u istraživanje tih nevidljivih slojeva", otkrila je.
Tana French kaže kako ona zapravo piše kao - glumac. "Ne mogu zamisliti da pišem u trećem licu; uvijek pišem u prvom licu, što jako nalikuje glumi - sve što vidiš, vidiš kroz oči junaka kojeg glumiš. Druga stvar koju sam pokupila iz glume, a dobro mi je došla u pisanju, jest što vrlo brzo shvatiš da priča ne govori o tebi i da nisu bitne tvoje emocije. Bitno je što možeš ponuditi publici. Možeš ti osjećati cijeli dijapazon emocija lika kojeg glumiš, raspršiti ih po cijeloj sceni i izvrsno se zabavljati, no ako publika ne može čuti tvoj glas jer ti je zapeo u grlu zbog vlastitih osjećaja, onda ne radiš dobro svoj posao. To je interaktivan proces - knjiga nije zamišljena da živi samo u mojoj glavi, ona mora živjeti u prostoru između mene i čitatelja. Nije bitno da se ja dobro zabavljam dok je pišem. Ako ona čitatelju ništa ne govori, knjiga zapravo ne postoji."
Upravo zahvaljujući takvom pisanju, Tana French često od čitatelja dobiva pisma u kojoj joj govore kako, nakon čitanja njezinih romana, imaju osjećaj da intimno poznaju likove, da im nedostaju i da se čak ponekad pitaju što rade sada, kada je knjiga gotova. Najteže joj je, otkriva, "oživjeti" u romanu žrtve. "Ta je osoba ključna, oko nje ili njega se vrti cijela radnja, a opet, ona je obično mrtva davno prije nego uopće počnem pisati roman. Jedini način na koji je mogu prikazati jest tako da se ona reflektira kroz druge likove - prikazujem njihova sjećanja, njihovu reakciju na smrt žrtve, kako su njezin život i smrt promijenili ljude oko nje."
Može li usporediti glumu i pisanje? Koje joj je draže? "U svojoj biti, te su dvije stvari zapravo iste - radite kako biste stvorili potpuno razvijen, trodimenzionalni lik i privukli publiku u junakov svijet, u njegov um i srce. Međutim, našla sam glavnu razliku između ta dva posla. Jedna je društveni aspekt. Dok glumite, vi ste dio tima - ako imate problema, uvijek je tu netko sa strane, a kad sve završi, možete zajedno otići u pub. Kod pisanja, tu smo samo ja i moje računalo. Druga je velika razlika što u glumi drugi odlučuju kada ćete raditi. Ako vas redatelj ne odabere, nemate posla, i ne možete zapravo bog zna što tu učiniti. No ja mogu pisati o čemu god želim, bez ičijeg dopuštenja, a to je strahovito oslobađajuć osjećaj. Ne mogu reći što mi je draže; to su kao jabuke i naranče."
U četvrtom romanu, kako je sama najavila, Tana French vraća se liku kojeg su čitatelji upoznali u "Vjernom susjedstvu" - Vatrenom Kennedyju, koji je ovoga puta odabran za pripovjedača. To znači da Tana French, po treći put, odabire svoju priču ispričati - muškim glasom.
"Prvi put sam to učinila u romanu 'In the Woods'. Nije to bio neki svjestan izbor; junak mi se sam pojavio. Oduvijek sam imala mnogo dobrih muških prijatelja, moguće da mi to možda pomaže. A možda upravo zbog njih nikada ljude nisam dijelila na 'muškarce' ili 'žene'. Svi su oni individue - neki su muškarci, neki žene, svaki od njih različit. Nikada o Robu nisam razmišljala kao o 'muškom' liku. Najveća razlika između njega i mene, pa slijedom toga i najteža stvar za napisati, nije bila u tome što je on muško, a ja žensko, nego to što je on nevjerojatno izgubljen. Uostalom, čim stvorite nekog junaka, muškog ili ženskog, neizbježno počnete pisati iz perspektive koja nije vaša. Zbog mojeg iskustva u glumi, kreiranje i uživljavanje u druge nešto je što već dugo radim. Zbog toga niti pisanje iz perspektive drugoga spola za mene nije bilo pretjerano velik korak - ni izbliza tako velik kao pisanje, primjerice, dijaloga u kojem sudjeluje ubojica."
Podijeli na Facebook
