Piše Tanja Tolić
Život Teal Swan slučaj je kakav se valjda javlja ne jedan na milijun, nego jedan na milijardu. Teal je rođena kao djevojčica s previše „darova“: vidi zvukove i osjeća okus boja, pun Mjesec njoj je vrlo, vrlo glasan, čuje razgovor osoba u drugoj prostoriji, osjeća energetska polja onako kako obični ljudi osjećaju vodu, možete vjerovati u to ili ne, ali tvrdi da čuje čak i pokretanje tektonskih ploča u Zemlji.
Za Teal ne postoji prazan prostor, ono što bismo mi obični ljudi nazvali zrakom. Njoj sve izgleda kao energija, što u osnovi i jest, s tom razlikom što je ona vidi kao energiju bez prostora koji bi je dijelio. Dok prosječna ljudska osjetila općenito ostavljaju dojam da su predmeti čvrsti i konačni, razgraničeni od drugih stvari, u Tealinom svijetu sve je povezano.
"Vi vrlo vjerojatno vidite kožu kao konačnu granicu na kojoj tijelo prestaje, ali za mene je koža određena točka gustoće u energiji koja čini ljudsko biće. Zapravo vidim slike onoga što je ispod kože. U susretu s određenom osobom vidim njezine kosti, organe, živce, žile i tako dalje", piše Teal Swan u knjizi "Sjene prije svitanja" koju je nedavno objavila zagrebačka Planetopija.
Baš zbog toga što je takva kakva jest, Teal je od malena imala poriv pomoći ljudima. Polagala bi ruke na nečije tijelo i govorila od čega je bolestan – jasno bi vidjela energetske kanale u tijelu, ono što neki nazivaju čakrama ili meridijanima, vidjela je, tvrdi, gdje energija osobe ne teče kako valja, a često bi vidjela i vibraciju koja otkriva zašto osoba ima određenu energetsku blokadu ili tjelesnu bolest. Vidjela je aure, prošle živote, budućnost. Nije, kaže, imala nikakvih filtera. U najboljem slučaju, liječnici bi rekli da pati od poremećaja osjetilne integracije. U najčešćem slučaju su je naprosto proglašavali mentalno bolesnom.
Ovo nije nevjerojatan dio. Sada dolazi nevjerojatan dio. Prije nego je krenula u školu, Tealini roditelji preselili su se u državu Utah gdje su prihvatili radna mjesta čuvara šume. Neobičnu djevojčicu bilo je teško sakriti u izrazito religioznoj sredini. Utah je, naime, država u kojoj živi najviše mormona, pripadnika Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Gradom su u ljeto 1988. počele kružiti glasine o Tealinim izvanosjetilnim sposobnostima, no u radikalno religioznoj zajednici njezine darovitosti nisu smatrali Božjim darom, nego darom vraga.
Kao i većina religija, i ova crkva ima odmetnute skupine. Krvnom savezu, kako se zove jedna takva skupina u državi Utah, rijetko se priznaje postojanje, najviše zato što njezini pripadnici vjeruju da je njihovo bogomdano poslanstvo očistiti Zemlju od zla. Ukratko, Krvni savez je ustvari sotonistička skupina koja vjeruje da grijesi moraju biti plaćeni ljudskom krvlju te prakticira sadističke i mazohističke obrede.
Godinu dana kasnije, 1989., Teal su pozvali u posjet djevojčici koja je pohađala isti vrtić kao i ona. Otac djevojčice pripadnik je sotonističke skupine. Na druženju s djevojčicom Teal je prvi put privukla pozornost muškarca u pedesetim ili šezdesetim godinama kojeg u knjizi naziva samo Doc. Teal u tom trenutku ima šest godina. Njezina majka nema pojma da je Doc sociopat. Kao i većina zajednice, vidi superinteligentnog, karizmatičnog i uspješnog dobročinitelja i lokalnog stručnjaka za zdravlje. A on se se obitelji upravo ponudio da pomogne djevojčici koja očito ima problema.
Nekoliko dana nakon tog susreta prvi put ju je silovao u lokalnoj mormonskoj kući. Potom je zločin ponovio, usput djevojčici ispričavši da je ona zapravo demon koji je zauzeo mjesto pravoga djeteta njezinih roditelja, a onda i zaprijetivši da će joj ubiti cijelu obitelj – mamu, tatu i maloga brata – ako ikome ispriča što se dogodilo.
Bio je to početak trinaestogodišnjeg obrednog, mentalnog, emocionalnog, tjelesnog i seksualnog zlostavljanja. Tealini roditelji bili su dobronamjerni, ali i izgubljeni. I sami su se često šalili da je vjerojatno zamijenjena u bolnici i nije njihovo pravo dijete. Doc je lukavo iskoristio narušenu obiteljsku dinamiku, sprijateljio se s Tealinom majkom, a obitelj uvjerio kako zna sve o njezinim izvanosjetilnim darovima te da je savršen mentor za nju.
"Poštedjet ću vas mučnih pojedinosti i kratko sažeti što se događalo od moje šeste do devetnaeste godine. Tjelesno i seksualno su me mučili u obredima kulta, silovali, uskraćivali mi hranu i prisilili me da se tri puta podvrgnem pobačaju (sve ih je obavio sam Doc, koji je ujedno bio otac). Fotografirali su me za sadomazohističku pornografiju, prodavali muškarcima za seks u zahodima na benzinskim postajama te držali u podrumima i u zemljanoj rupi Docova dvorišta...", piše u knjizi.
U godinama između, i u godinama poslije, Teal će krenuti na najteže putovanje svojeg života – tragat će za odgovorom kako da od žrtve zvjerskog zlostavljanja, osobe koja je postala ljuštura i godinama se kažnjavala samoozljeđivanjem, postane sretno ljudsko biće. I upravo je taj put tema ove fascinantne knjige: Teal ju je, objašnjava na početku "Sjena prije svitanja", napisala s vrlo jasnim ciljem – da pokaže da se mogu preboljeti i najstrašnije traume, one koje se možda događaju u jedan na milijardu slučajeva, i da čak i toliko ranjeni ljudi mogu zavoljeti sebe. Upravo zato knjiga i nosi podnaslov – Pronađite svjetlost ljubavi prema sebi i u najmračnijim trenucima.
Dok čitate prvi dio knjige, u kojem opisuje svoj život, u vama će se izmjenjivati šok i nevjerica. Reagirala sam slično kao i voditelji emisije u kojoj je gostovala – je li doista moguće da netko proživi i preživi to što se njoj dogodilo? Postoje li doista takvi monstrumi? Je li Teal Swan sve to izmislila? No zašto bi tako nešto izmislila? Kako je takvo zlostavljanje moglo proći neopaženo punih 13 godina? Je li moguće da roditelji ni u jednom trenutku nisu posumnjali? Teal detaljno odgovara na sva ova pitanja. Uvjerljiva je, a potom i čudesno inspirativna.
Od tristotinjak stranica njezine knjige, traumi je posvećeno njih šezdesetak. Ostatak je posvećen onome što bih nazvala svetim gralom života – kako postati sretan. Prekretnica u Tealinom životu bio je drugi brak i rođenje sina.
Osjetljiva i darovita, prepoznala je da će i njezino dijete biti „drukčije“, i prvi put nakon mnogo godina njezina mržnja prema samoj sebi ustuknula je pred višim ciljem – nikako nije željela dopustiti da njezino dijete odraste nezaštićeno i nepripremljeno na svijet koji će njemu biti drukčiji nego ostaloj djeci. Nije željela da se boji, bude usamljen i da ga doživljavaju kao čudaka.
No zavoljeti sebe za nju je bilo mnogo teže nego za prosječne ljude prosječno nesretnog djetinjstva. Iako je postala majka, i dalje se ponekad, kad je dan bio težak, a mržnja prema sebi nepodnošljiva, ozljeđivala. Nije imala pojma odakle bi krenula. Prečesto je razmišljala o tome da se ubije. Smatrala je da je zla osoba. Jedino što ju je, po njezinu mišljenju, razlikovalo od njezinih zlostavljača bilo je to što je kažnjavala samu sebe. Izgledala je samoj sebi kao ona vjeverica iz crtića "Ledeno doba": Scrat je bila ona, žir koji je neumorno i bezuspješno naganjao bila je – sreća.
A onda je jedan dan pogledala dokumentarac "Voda: veliki misterij" u kojem su znanstvenici razmatrali ideju o "strukturiranju vode". Film je prikazivao ono što je oduvijek opažala: da na vodu utječe sve što je oko nje, a naša tijela, koja se velikim dijelom sastoje od vode, funkcioniraju na isti način. U tome su filmu strukturiranu vodu izlili u ocean, pretpostavljajući da će ona pozitivno utjecati na vodu oceana.
Sinula joj je luckasta i spasonosna ideja. Teal je, naime, voljela druge ljude, voljela je svojeg sina. Što kad bi energiju ljubavi prema svojem sinu usmjerila na vodu pa je popila i tako zaobišla svoju mržnju prema sebi? Da li bi voda djelovala poput trojanskog konja? Kad je prvi put popila tu vodu, osjetila je mučninu u želucu i počela jecati. Njezino se tijelo počelo čistiti od tuge koju je godinama potiskivala u sebi.
Na njezinom putu ozdravljenja koji je trajao godinama Teal je imala pomoć prijatelja, ali i stručnjaka – u prvim godinama nakon bijega od zlostavljača pomagala joj je stručnjakinja za obredno zlostavljanje djece, a potom i vodeća stručnjakinja za traume u državi. Neke tehnike samopomoći naučila je od njih, poput integracije traume u kojoj se svjesno oživljuju traumatična sjećanja i pomaže unutarnjem djetetu. Druge je razvila i testirala sama: njih naziva svojim alatima ljubavi i u drugom dijelu knjige "Sjene prije svitanja" navodi ih dvadeset i devet.
Riječ je o ozbiljnim, duboko promišljenim, pametnim i primjenjivim savjetima. Teal Swan ne nudi nikakva laka rješenja – ne servira vam gledanje u ogledalo ili papagajsko ponavljanje pozitivnih afirmacija. Čitav je proces, pomalo poetično, nazvala 365 dana ljubavi prema sebi, a u tih godinu dana, ako odlučite prihvatiti njezine savjete, naučit ćete se riješiti krivnje, nositi se s teškim emocijama, samima sebi napisati iskreno ljubavno pismo, bez oklijevanja imenovati svoje vrijednosti, izgraditi samopoštovanje, naučiti reći "ne", pozdraviti se sa žrtvom u sebi, raščistiti nered u životu, pronaći svrhu i, nadam se, naučiti voljeti sebe.
Podijeli na Facebook
