Temeljna pitanja mistike - najveći spektakl je mišljenje

Piše Dario Grgić
Fotografija: Jr Korpa/Unsplash

Trojica autora od kojih je najpoznatiji švicarski teolog Hans Urs von Balthasar (1905-1988), već obilato prevođen na hrvatski (Myterium paschale, Pojašnjenja, Nova pojašnjenja, Istina je simfonična, Sestre u duhu, Svećenička duhovnost, Krunica...). Werner Beierwaltes (1931-2019) prevođen je dosad samo člancima, radi se njemačkom filozofu posvećenom povijesti ontologije i metafizike. Alois Maria Haas (1934) je švicarski germanist, filozof i povjesničar književnosti. Povjesničar filozofije prije nego filozof bio je i Beierwaltes, a budući da je ovdje tema knjige nešto što je istovremeno otpisano (muzealizirano) i po samoj srži živo, poput mistike, ovaj povijesni aspekt njihova djelovanja gotovo je neophodan kada je ova tema u pitanju, pogotovo danas kada se namnožilo newagerskih pristupa temi, a koji nemaju veze s ovim o čemu pišu spomenuti autori.

Bierwaltes otvara knjigu "Temljna pitanja mistike" (Matica hrvatska, 2019., prijevod Ivan Kordić) ogledom o Plotinovoj mistici, naslova "Refleksija i sjedinjenje". Odmah na početku proglašava nevažnim pitanje je li Plotinova mistika "monistička", "teistička" ili "panteistička", zbog nepreciznosti samih termina. Nazvati Plotina mistikom smatra opravdanim jer je to svaki sustav koji od čovjeka zahtijeva sjedinjenje s principom. Objašnjava Plotina kao legitimnog nastavljača Platonove i Aristotelove metafizike, u modificiranom obliku. Naglašava da mu je iznad svega važno racionalno objašnjenje metafizičke istine. Kod Plotina nema danas tako popularnog naklapanja o jednosti i stanjima "sada i ovdje". Diskurzivno i dijalektičko mišljenje je uvježbavanje (i to nužno) u ukidanju sama sebe i to je ono što Bierwaltes označava kao "refleksiju" u naslovu ogleda.

Razvijanje principa kroz dijalektiku tako se pokazuje kao razvijanje jedinstva. Kretanje u apstrakciji je očišćenje. "Duša je ono mnogo, pače sve, ono gornje i ono donje, sve tamo dokle seže svaki život; donjim dijelovima duše dotičemo ovdašnje područje, gornjima, koji su u inteligibilnom svijetu, ono inteligibilno; našim duhovnim dijelom u potpunosti ostajemo u gornjem svijetu, samo njegovim zadnjim djelićem vezani smo za donji svijet, mi iz gornjeg u donji tako reći posredujemo neki izljev, štoviše neku djelatnu snagu, pri čemu se ono gornje ne umanjuje." Tako Plotin u Eneadama. Kao orijentaciju, kritiku života i upozorenje nudi ove riječi: "Ni naša duša nije potpuno potonula, nego uvijek ostaje jedan dio njezine biti u inteligibilnom svijetu; ali ako ono što je u osjetnom svijetu ima premoć, štoviše ako postane nadvladanim i zbunjenim, tad nam ono ne dopušta svijest o onome što gleda gornji dio duše." Samoosvještenje je slušanje glasova odozgo: "Moramo sačuvati sposobnost duše za opažanje, čistu i spremnu za slušanje glasova odozgo." Plotin. Spoznaja sama sebe identična je ovom usponu: "Tko poznaje sama sebe, taj zna i svoje podrijetlo." Mišljenje jednog zbiva se kroz samoodnošajnost duha spram ideja, a ideje su bitak duha. Kada misli njih, duh misli sama sebe. Traži se trijadičko jedinstvo bitka, mišljenja i života. Čovjek sabiran askezom i refleksijom u stanju je ostvariti skok u sjedinjenje. Ove akcije zovu se dediferenciranje (oslobađanje od drugosti) i odvremenjenje (povratak nevremenitom temelju vremenitog).

Duša, smatra Plotin, čezne za ukidanjem iritirajućeg mnoštva, potrebno je razvijati ovaj njezin prirodni impuls. Jung je pisao da su posebni ljudi (naveo je, između ostalih, i Nietzschea) živjeli određenim dijanoetičkim načinima koji su im omogućili ovaj prodor u inteligibilno. Ove prodore omogućuje eros, koji aktivira bitnu crtu duše da bude posredovanjem, da se želi kretati prema izvoru, znači u suprotnom pravcu od onoga kojim ide većina. Samo sjedinjenje Plotin opisuje kao "drugi način gledanja". To gledanje je ekstaza, izlaženje iz uobičajenog misaonog i bitkovnog odnosa. Između čovjeka i svijeta (uključivo s unutarnjim svijetom) nema teorijskog razmaka. Individualitet, međutim, ne nestaje u potpunosti, nego se događa preobrazba, nadopuna bića ovim drugim gledanjem. Beierwaltes ovo tumači kao prosvjetljenje, "naime kao uvježbavanje mišljenja u osvijetljenosti pojedinih stupnjeva realnosti, najprije duha, onda i na koncu i samog jednog".

Hans Urs von Balthasar zastupljen je tekstom "O određenju mjesta kršćanske mistike". Pa kaže da se radi o ne samo pojmovnom nego i egzistencijalnom iskustvu onog božanskog. Balthasar posvećuje više mjesta izvanjskim fenomenima poput levitacije, isijavanja svjetla, kardiognozije, no ovi se fenomeni kod njega i od njega navođenim crkvenim naučavateljima brzo plasiraju prema sferi nebitnog. "Nigdje se u Isusovu ponašanju, u uputi njegovim učenicima, ne može naći ni traga tehničke upute za stanje utonuća, kao ni zavođenje na čežnju ili težnju prema posebnim religioznim 'iskustvima'". Balthasar nadalje razlikuje mistiku, kao izvorno iskustvo, i mistologiju (mistografiju), kao izvještavanje o nečemu o čemu se nema vlastitog egzistencijalnog kontakta. Na kršćanstvo je snažan utjecaj (u ovom smislu) izvršio Platon s učenicima (sve do Plotina i Prokla), Filon, stoici, a najpoznatiji mistolozi kršćanstva su Klement, Evagrije, Dijadoh, Dionizije, Ambrozije, Augustin, Maksim, Grgur Veliki, Škot Erjugena, Viktorinci, Bonaventura, mistici s Rajne, veliki Španjolci, Englezi kao Canfield, Francuzi kao Fenelon.

Sve počinje spoznajom sama sebe, a kod nje je najvažnije znati da nisi Bog. Prvi je korak upoznavanje s tradicijom. Zatim slijedi veliko "izlaženje" iz svega što nije apsolutno: sve napustiti i slijediti, kao u onoj Isusovoj uputi bogatom mladiću, koju ovaj nije slijedio. Sad čak i mi znamo da se prešao, ali onda je izgledao prepametan.

Naredni je korak aktivno pražnjenje. Pasivnost. Četvrti stupanj je oslobađanje pogleda, kao posljedica praktične spremnosti, već spomenute dijanoetike. Za razliku od suvremenih teoretičara koji o svijetu raspravljaju kao da su izvan njega i kao da ih se stanje ništa ne tiče, ovdje se traži uronjenost. Ovaj stupanj je sabranost u duhu, kontemplacija. Pojavljuje se "unutarnji čovjek". Kao peti stupanj navodi se težnja za "sjedinjenjem" u kojem se prekoračuje granica. Šesti bi stupanj bio govor o ovom iskustvu, za koji se obično piše da je "paradoksalan".

Vrh, sedmi stupanj, je "sveta svadba". Balthasar konstatira da se kršćanska mistika ovim stupnjevanjem pokazala gotovo identičnom nekršćanskoj, pa navodi da se Crkva uvijek držala distancirano spram velikih, ekstremnih slučajeva mistike i mistologije: Origen, Škot Erjugena, Eckhart, Molinos i Fenelon odreda su iz ovih raloga osuđivani i sankcionirani. Kršćanska mistika postaje zanimljiva na sljedećim točkama, ili u sljedećoj točci: kod nje je odlučujuća maksima i mjerilo savršenosti poslušnost, a ne iskustvo sjedinjenja s Bogom. Nema ekskluzive, pa je možda stoga tako nepopularna u ovom izvornom kršćanskom smislu, te ljudi radije traže neki tobože potpuno individualizirani put. Posebna karizmatička zrenja također se u svjetlu ovako doživljene mistike pokazuju kao nebitna, sve je to, kaže kršćanstvo, nevažno, vezano za materiju i potrebno ga je nadići.

U kršćanstvu je najvažnija "spremnost" a ne "iskustvo". Time se, piše Balthasar, mijenja cjelokupna važnost mistike. Kršćanski kriteriji: "1. Mjerilo po kojemu se na Božjem sudu mjeri kršćanin (čovjek uopće), jest njegova ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, a ne stupanj njegova religioznog iskustva." Drugo: stupanj iskustva nije mjerilo: "Povijest kršćanske mistike poznaje mističarke koje su Kristovu patnju zajedno s njim doživjele s najvećim subjektivnim intenzitetom; ali koliko je u tom intenzitetu bio istinski nalog, a koliko subjektivno uzdizanje, možda čak pohlepa za tim da se glumi neka iznimna uloga?" I zadnje: Bog je neizreciv, a u mistici ga se izriče.

Haas u tekstu "Problematika jezika i iskustva u njemačkoj mistici" citira Simeona Novoteologa iz 11. stoljeća koji osuđuje one koji govore o nečemu o čemu nemaju pojma ili nisu vidjeli. Ovo umno-duhovno iskustvo posebno ističe kao značajno kod Meistera Eckharta i Johannesa Taulera, a navodi primjere njihove omraze spram školske učenosti. Eckhartu su se lektori gadili pa je rekao: "Važniji bi bio jedan životni učitelj nego tisuću učitelja čitanja." Haas zaključuje da je Eckhart na svoju snažno intelektualno obojenu spekulaciju gledao kao na životnu praksu, a ne prazno umovanje. Mišljenje je primjerena forma iskustva – čemu se opet vraćamo prvom tekstu u knjižici, i njegovu povodu Plotinu. Eckhart, za razliku od Tome Akvinskoga, za kojeg je kreacija jednom za svagda stvorena pa se sada dalje stvara, na svijet gleda slično šest, sedam stoljeća mlađem Bergsonu, i radi se o neprekidnom stvaranju.

Toma je statičan, Eckhart dinamičan. Kao ona podjela Bergsonova na statičnu i dinamičnu religiju. Za Eckharta postoji vanjski, unutarnji i najunutarnjiji čovjek. Mrske su mu individualističke tendencije, a sama izvanredna mistička stanja i događaji ga uopće ne zanimaju. Najveći spektakl je mišljenje, ondje se pojavljuje Bog, baš onako kako se u prošlom stoljeću nadao Heidegger, da će se Boga možda moći pronaći u mišljenju, jer su "bogovi napustili ovaj svijet". No da bi se to dogodilo vlastitost se mora žrtvovati generičkome. "Pazi sad!", kaže Eckhart, "Osjećanje nije u tvojoj moći, nego u njegovoj."

Možete li zamisliti išta utješnije od toga?