Piše Tanja Tolić
U hollywoodskom hitu “Jerry Maguire” Tom Cruise glumi sportskog agenta koji počinje iz početka nakon što dobije otkaz jer je javno raskrinkao prljavi svijet sportskog menadžmenta. Tom, odnosno Jerry preko noći se od beskrupuloznog tipa pretvori u idealista koji svoje klijente želi tretirati kao ljude. Kako to obično biva na filmu, u tome ne nailazi na podršku osim kod 26-godišnje samohrane majke Dorothy (glumi ju Renée Zellweger) koja je u njegovoj bivšoj tvrtki radila kao tajnica.
Dorothy je, naravno, zaljubljena u Jerryja. Jerry je, naravno, zaljubljen u posao, bez obzira na novotkriveni idealizam. Veći dio filma odvija se u sljedećoj dinamici – Jerry ganja klijente, Dorothy mu srnećim pogledom pokušava dati do znanja da ga voli i podržava.
U ljubavnoj priči koja se odvija na rubovima potrage za sportskom moralnošću, Dorothy najprije svojoj prijateljici kaže sljedeće: “Volim ga! Volim ga zbog toga što želi postati. I volim ga zbog toga što već gotovo jest”.
Potom Dorothy i Jerry malo razgovaraju.
Jerry Maguire: “Što hoćeš od mene? Moju dušu?”
Dorothy: “Zašto ne? Zaslužujem barem toliko”.
I onda konačno, pred kraj film, kad Jerry shvati da je bitna i ljubav, a ne samo poslovni uspjeh – predaja.
Jerry Maguire: “Volim te. Ti… ti me ispunjavaš. A ja samo…”
Dorothy: “Začepi, samo začepi. Imao si me već kad si izgovorio ‘zdravo’”.
Jerryjeva rečenica “Ti me ispunjavaš”, odnosno “You complete me” jedna je od onih koje se citiraju i danas, 13 godina otkako je film snimljen. Ona je podjednako, romantičarima, izraz ultimativne ljubavi koju muškarac može sažeti u jednu rečenicu i, skepticima, ultimativna glupost koja je ikad izrečena na velikom ekranu.
Ukratko, kad bismo primijenili analizu koju preporučuje srpski psihoterapeut dr. Zoran Milivojević u knjizi “Formule ljubavi”, Dorothy uopće nije zaljubljena u Jerryja, nego u svoju ideju Jerryja, dok je Jerry zaljubljen… pa vjerojatno ni on sam ne zna u što. Zanimljivo bi zapravo bilo vidjeti nastavak filma koji bi se bavio odnosom to dvoje izmišljenih likova – u kojem trenutku bi požrtvovna Dorothy dosadila Jerryju pa bi on potražio neku zanimljiviju ženu i kada bi Dorothy konačno “progledala” i shvatila da ju Jerry uopće ne percipira kao samostalno biće, nego kao potporu njegovom narcisoidnom projektu. Sebi samome.
“Formule ljubavi”, s podnaslovom “Kako ne upropastiti vlastiti život tražeći pravu ljubav”, koju je u Hrvatskoj objavila Mozaik knjiga, u samo su nekoliko mjeseci postale pravi hit. U Srbiji su danas već kultno štivo, knjiga koja se preporučuje svima onima koji se žele izliječiti od iluzije zaljubljenosti i “zakačiti” na realnu stvar – ljubav.
Autor, inače predavač na Sveučilištu Sigmunda Freuda u Beču i psihoterapeut s dugogodišnjim iskustvom, iza sebe ima već niz uspješnica – pisao je o emocijama, roditeljstvu, ovisnostima. Za “Formule ljubavi”, kako sam piše u uvodu, prešao je dug put. Prve bilješke nastale su u njegovim studentskim danima, dok je pokušavao shvatiti vlastito iskustvo i osloboditi se ljubavne patnje, odnosno, kako bi to danas rekao, tiranije vlastite predstave o pravoj ljubavi. Kasnije, tijekom psihoterapijskog treninga i na počecima prakse, susreo se s različitim predstavama o ljubavi. Još kasnije, kao iskusan psihoterapeut, shvatio je da je riječ o jednom ograničenom, relativnom malom broju iskrivljenih predstava o ljubavi, tako da ih je odlučio sistematizirati i ponuditi širokoj publici. “Formule ljubavi” tako, suprotno naslovu, uopće nisu knjiga o ljubavi, nego knjiga o predstavama o ljubavi. A njih imamo svi.
“Najveći broj ljubavnih problema i najviše ljubavne patnje proistječe upravo iz toga što pojedinac ne razlikuje ljubav kojoj teži od vlastite predstave o ljubavi i što ne shvaća kako njegova predstava o ljubavi oblikuje i utječe na njegovo razmišljanje o ljubavi, na njegove ljubavne osjećaje i na njegovo ponašanje u ljubavnom životu”, piše Milivojević. Ljubav je, ukratko, sve ono što ljudi vjeruju da ljubav jest i, istodobno, ništa od toga. U knjizi autor pojam “prava ljubav” - tako duboko ukorijenjen u zapadnu kulturu, u različite Dorothy ovoga svijeta - koristi za iskrivljenu predstavu o partnerskoj ljubavi, dok pojam “stvarna ljubav” koristi za onu ljubav koja je posljedica ispravne predstave o partnerskoj ljubavi. Prava je ljubav željena, idealizirana ljubav, dok je stvarna ljubav kvalitetan odnos ljubavi zasnovan na ispravnim i realnim predstavama o sebi, partneru i međusobnom odnosu.
Već na početku knjige Milivojević odmah razbija jednu ljubavnu dogmu: ljubav ne postoji po sebi i za sebe, nego postoji samo biće koje voli i koje je voljeno. Ljubav nije samo osjećaj ljubavi, nego je prije svega odnos zasnovan na tom osjećaju. Ljubav nije jedinstveni osjećaj ugode, nego kompleksni sklop različitih emocionalnih reakcija, odnosno sustav osjećaja ljubavi. Ljubav je kompleksna i svakako se ne može svesti na “You complete me”. Reduciranje ljubavi na osjećaj voljenja i osjećaj voljenosti ima brojne nedostatke. Prvi je nedostatak u tome što osjećaj ljubavi jednostavno nije dovoljan: ljudi žele da netko tko ih voli to i pokaže. Druga je zamjerka što su kriteriji koji ljubav određuju na temelju osjećaja krajnje nepouzdani: osjećaji se ne osjećaju stalno, osjećaji su nestabilni. Neprestano osjećanje ljubavi nije ljubav, nego zaljubljenost, a zaljubljenost je po svojoj suštini različita od stvarne ljubavi. Mi volimo i kada prema drugoj osobi ne osjećamo osjećaj ljubavi. Majka koja voli dijete zna da ga voli i kad je ljuta na njega zbog nekog njegovog postupka. Ljubav je istodobno i stav i odnos prema nekoj osobi, odnosno znanje o tome što prema njoj osjećamo bez obzira osjećamo li to upravo tog trenutka.
To je jako bitno jer možemo osjećati ugodne osjećaje i prema ljudima koje ne volimo. Ljudi koji to jasno ne razgraničavaju, skloni su protumačiti da je sviđanje isto što i ljubav, da je osjećaj lijepoga isto što i ljubav, da je zaljubljenost isto što i ljubav, da su seksualna uzbuđenost i seksualni užitak isto što i ljubav. Banalizirano do krajnosti, to je razlog zašto se neke žene zaljubljuju u budale (sigurno postoje i muškarci koji se zaljubljuju u budalašice, no činjenica je da su žene tome ipak sklonije). Ljudi, naglašava Milivojević, nisu biljarske kugle pa da sudar jedne kugle s drugom prouzroči kretanje ove druge. U međuljudskim odnosim ne vladaju zakoni grubih fizičkih sila. Drugim riječima, zaboravite na izjave tipa – osvojio ju je, zaludjela ga je, uvukla mu se pod kožu, hipnotizirala ga je. To su naše projekcije, naše predstave o ljubavi. To što se, na primjer, Romeo na prvi pogled zaljubio u Juliju nema nikakve veze s Julijom, nego s Romeom. On je ugledao Juliju (podražaj), njoj pripisao određene osobine, dao joj određeno značenje, a onda odreagirao zaljubljivanjem kao da Julija jest to značenje. Dakle, Romeo je odgovoran za svoje zaljubljivanje, a ne Julija. Nije mu ona ništa učinila. Taj je dio naravno teško progutati jer je zapadna kultura sagrađena na mitu o romantičnoj ljubavi.
Predstave o ljubavi su zapravo naše subjektivne definicije ljubavi za koje smo uvjereni da su istinite. Te se predstave, pojašnjava Milivojević u knjizi, formiraju u djetinjstvu i mladosti, u razdobljima kada osoba još nema dovoljno informacija, kada još nije kognitivno zrela i kada nema iskustva. Dakle, zbog toga su vrlo često iskrivljene, idealizirane ili na neki drugi način disfunkcionalne. Upravo zbog toga su prve ljubavi toliko “fatalne”: sukobljavaju se naše predstave o stvarnosti (o ljubavi koja se traži) sa stvarnošću (ljubav koja se dobiva). Svako zaljubljivanje i svako razočaranje poziv je na preispitivanje i mijenjanje predstave o ljubavi. Međutim, većina mladih ljudi ne želi mijenjati svoju predstavu, nego stvarnost uklopiti u svoju predstavu. Zbog čega slijede nova razočaranja i tako počinje idealistička potraga za pravim partnerom i pravom ljubavlju. Što je iskrivljena predstava rigidnija, to traženje postaje duže, a kada prođe dovoljan broj godina u neuspješnom traženju, ono postaje panična potjera. Poznato?
Naše predstave nekad su toliko razrađene da su pravi mali ljubavni scenariji ili romani – sanjamo o potpunom predavanju, potpuno pripadanju, potpuno razumijevanju, iskrenosti, stalnoj obostranoj strasti. Naglasak je na – sanjamo. Jer u sudaru s realnošću princ na bijelom konju nerijetko se pretvara u, kako ga autor naziva – svinjara. Žene su posebno sklone ostajati u vezama sa svinjarima jer se nadaju da će se partner promijeniti i popraviti svoje ponašanje. Da će jednom, nekad, negdje, konačno ući u njenu predstavu o ljubavi i pretvoriti se u tog prokletog princa.
No, pitanje je u koga smo se to zaljubili, osobito na prvi pogled? Kako se možemo zaljubiti u nekoga koga prvi put vidimo ili jako kratko poznajemo? Slijedi odgovor: onoga trenutka kada uočimo neku bitnu sličnost osobe koja se pojavila pred nama sa sadržajem naše vlastite predstave o pravom partneru, pokreće se cjelokupni psihički mehanizam koji sudjeluju u zaljubljivanju. Dakle, nismo se zaljubili u osobu, nego smo na neki način “iskoristili” novu osobu u našem životu da se ponovno zaljubimo u našu predstavu o ljubavi, da u nju unesemo nove osjećaje i tako je održimo živom. Drugim riječima, osoba koja je psihički zrela ne može se zaljubiti. Zaljubljuju se samo one osobe koje nisu izgradile vlastiti identitet zasnovan na stvarnosti i koje nisu sposobne sagledati stvarnost drugoga. Značli li to da autentična i samostalna osoba, izgubivši sposobnost zaljubljivanja, gubi i svoju maštu i postaje neka vrsta računala? Ne, odgovara Milivojević. Zreloj osobi se netko i dalje može svidjeti na prvi pogled, ili drugi ili treći. Zrela osoba također može intenzivno maštati o toj osobi, ali fantazije doživljava kao fantazije, a ne kao stvarnost.
Pouka je - treba birati takve partnere čije nam kvalitete dovoljno vrijede, a čije nam mane ne smetaju suviše. U tome “Formule ljubavi” itekako mogu pomoći, iako Milivojević nije, kaže, napisao ovu knjigu da bi postala priručnik za partnersku ljubav. Knjiga, međutim, može postati priručnik na putu potrage za odgovorima – tko sam (u ljubavi), što želim (u ljubavi), što maštam (u ljubavi) i što je realno. U ljubavi, naravno.
Prestanak ljubavi
Voljeti nekoga znači poznavati ga onakva kakav jest, prihvaćati ga kao cjelinu i doživljavati kao netkoga tko je vrlo važan, kao nekoga tko je blizak subjektu ljubavi. Drugim riječima, voljeti nekoga znači pokrenuti ogroman psihički mehanizam koji omogućuje ljubav. Odustajanje od ljubavnog odnosa također je obuhvatan psihički postupak kao što je i održavanje ljubavi. Tugovanje je bolan, ali ograničen i ne tako dug proces – poslije nekoliko mjeseci osoba potpuno prestaje voljeti bivšeg partnera. Problemi, međutim, nastaju kada se proces tugovanja blokira, kada se ne tuguje i kada se koči razvezivanje, bilo tako što osoba uporno ne prestaje voljeti, bilo tako što vezanost poprima neki drugi oblik, kao što je to u slučaju mržnje i želje za osvetom ili prijezira i želje za dokazivanjem.
Misli za ovisnike
Ljubav se često percipira kao smisao života, zbog čega je u zapadnoj kulturi prisutna i misao kako je ljubav dovoljno vrijedna da se za nju umre. Zbog takvih, pogrešnih stavova o ljubavi, nesretni ljubavni odnosi mogu izazvati ozbiljne posljedice. Milivojević smatra da o ljubavi treba razgovarati s djecom i mladima na način da im se iznesu antiteze o ljubavi - zapravo realni, stvarni stavovi. Evo ih nekoliko:
* Ne postoji samo jedan smisao života.
* Nije ljubav smisao života, smisao života je sam život.
* Sve ono što je vrijedno u životu čini njegov smisao.
* Smisao života se ne pronalazi izvan sebe, nego su ljudi ti koji osmišljavaju ili ne osmišljavaju svoj život.
* Ničije pravo na život ne smije biti uvjetovano postojanjem ljubavi.
* Partnerska je ljubav vrlo važna, ali nije najvažnija.
* Kao što se ljubav može podcjenjivati, može se i precjenjivati.
* Glupost počinjena u ime ljubavi ostaje glupost, zločin počinjen u ime ljubavi ostaje zločin.
Podijeli na Facebook
