Piše Tanja Tolić
"Djetinjstvo je dugo i usko poput lijesa i iz njega se ne možeš izvući vlastitim snagama. Kamo god se okreneš, naletiš na svoje djetinjstvo i ozlijediš se jer je tvrdo i oštro, a ne zaustavlja se sve dok te posve ne razori." Tako je pisala Tove Ditlevsen (1917-1976) prije više od pedeset godina, a osjećala prije stotinu, kao djevojčica rođena u radničkoj četvrti Vesterbro u Kopenhagenu. Danska književnica Dorthe Nors, poznata hrvatskim čitateljima po romanu "Spojka, pogled, znak", Ditlevsen je opisala kao "Billie Holiday poezije" što je i kompliment i dijagnoza: govori o nesvakidašnje snažnom glasu što ga je izrodilo tegobno djetinjstvo i borbi s alkoholom, drogom i nasilnim muškarcima. U jednoj rečenici upravo je to tema iznimne memoarske proze, "Kopenhaške trilogije", od koje je hrvatski nakladnik Tove Ditlevsen, riječki Lector, dosad objavio prve dvije knjige: "Djetinjstvo" i "Mladost" (u izvanrednom prijevodu Miše Grundlera), dok je završnu "Zavisnost", na danskom "Gift" (što znači i otrov i brak) zasad moguće čitati u engleskom prijevodu (Dependency, Penguin, 2019., prijevod Michael Favala Goldman).
Ditlevsen je poeziju počela pisati kao desetogodišnjakinja, prvi put je svoje pjesme pokazala uredniku nedjeljnog priloga lista Socialdemokraten kad je imala četrnaest. Zbunjen erotičnošću stihova koju mu je isporučila neobična, mršava djevojčica, otpravio ju je uz riječi kako je on urednik dječje rubrike i neka se vrati za koju godinu. Vratila se, ne njemu (jer je u međuvremenu umro), i već početkom dvadesetih ima objavljenu zbirku pjesama "Duša djevojke" (1939), a u idućih nekoliko godina postaje danska književna zvijezda koju slave i čitatelji i kritika, prvenstveno zahvaljujući romanu prvijencu "Dijete je povrijeđeno" (1941) u kojem piše o zlostavljanju djecu. Do kraja života, koji je skončala sama, tabletama za spavanje, objavila je više od trideset knjiga – zbirke poezije i kratkih priča, romane i memoare - raskošnu produkciju uglavnom tame. Zadnjih godina, nakon desetljeća neshvatljivog zaborava, ponovno je otkrivaju nove generacije mlađih žena, pa je u eri (ženske) autofikcije, nagađam, dobro čuvana danska književna tajna prenesena i preko La Mancha i preko oceana: britanski i američki mediji ispisuju joj panegirike. Opravdano.
Tove Ditlevsen veći dio života borila se s ovisnošću o alkoholu i drogama i nekoliko se puta liječila u psihijatrijskoj ustanovi. "Kopenhašku trilogiju" napisala je nakon perioda razorne depresije. To treba imati na umu dok čitate usprkos siromaštvu na trenutke idilično "Djetinjstvo", potom blistavu "Mladost" u kojoj Tove ostvaruje svoj san o pisanju i na kraju razarajuću "Zavisnost" u kojoj danska radnička princeza s književnog pijedestala pada ravno u pakao ovisnosti. Sve je to napisala ista osoba, u razmaku od nekoliko godina, sažimajući u tankim knjižnicama svoje cjeloživotne tematske preokupacije: ženski identitet, sjećanje i kreativnost.
Gubitak djetinjstva, a posebno simbiotska veza s majkom, u temelju su njezine melankolične poetike. Njezino pismo, piše danska povjesničarka literature Lise Busk-Jensen, jedinstven je i dugačak proces prisjećanja, najprije kroz fikciju, potom kroz eseje s autobiografskim referencama i esejističke fragmente sjećanja do objave njezinih autobiografskih djela. "U memoarima možemo pratiti kako se korak po korak približava shvaćanju da ženstvenost i majčinstvo nisu isključivo domene dobrote, nego su podjednako i kaos svih onih nepredvidivih i opasnih instinkata za koje se dugo nadala da postoje samo u bajkama." Drugim riječima, svaka je majka i maćeha (vještica).
Odnos s majkom središnja je tema "Djetinjstva". "Od čitanja ljudi postanu čudni. U knjigama pišu samo laži", jedna je od prvih majčinih rečenica koje pamti. Tove je čudakinja jer čita knjige kao i otac i ne zna se igrati, no "jednog ću dana zapisati sve riječi što struje kroz mene. Jednog će ih dana ljudi čitati u knjizi i zapitati se može li djevojka biti pjesnik." (Usprkos tome što otac kaže da ne može.) Majka Alfrida je odvede prvi dan u školu Enghavevej, obavijesti ravnateljicu da Tove "zna čitati i pisati bez pogreške". "To je šteta", hladno odgovara ravnateljica, "jer mi učimo djecu čitati i pisati svojim metodama." Djevojčici se obrazi zarumene od stida, kao i uvijek kad je majci na sramotu. Majka se malo odmakne od nje i kaže tiho: "Sama je naučila, nismo mi krivi." Ditlevsen piše: "Ja je pogledam i istodobno štošta mi postane jasno: stasom je sitnija od većine odraslih žena, mlađa je od drugih majki, a izvan naše ulice nalazi se svijet koji je plaši. A kad god smo obje uplašene, ona mi zabije nož u leđa."
Od djetinjstva se nada da će je majka, kad odraste, voljeti kao što voli sina. "Moje djetinjstvo muči je jednako kao što muči mene, i zajedno smo sretne tek kad ona smetne to moje djetinjstvo s uma. Tada razgovara sa mnom kao sa svojim prijateljicama ili tetom Rosaliom, a ja nastojim davati što kraće odgovore kako se ona ne bi iznenada sjetila da sam dijete." Odnos s majkom blizak je, bolan i klimav i Tove uvijek mora tražiti znakove ljubavi. Sve što čini, čini da njoj ugodi, da joj izmami osmijeh i pritom stiša srdžbu. To je naporna zadaća jer štošta mora skrivati od nje.
Tove u djetinjstvu želi ostati što dulje, no ona je dijete radničke obitelji; iako bistra i znatiželjna, školuje se tek do 14. godine, za dalje obitelj nema novca, roditelji od nje očekuju da počne sama zarađivati i što prije se uda za nekog poštenog zanatliju koji neće zapiti plaću nego je donijeti kući. "Ne treba ti svjedodžba male mature da čistiš tuđe kuće i pereš posuđe za strance, a krizma znači polaganje nadgrobnog kamena na djetinjstvo", piše Ditlevsen u kojoj njezine učiteljice učvršćuju dojam "da žene mogu uspjeti u radnom okruženju samo ako su ravnih grudi".
Snovi nadrastaju klasu: kao i Virginia Woolf, i ona žarko želi imati mjesto za sebe "gdje mogu pisati prave pjesme. Svoja četiri zida i zatvorena vrata. Sobu s krevetom, stolom i stolcem, pisaći stroj ili samo arak papira i nalivpero, ništa više. Doduše i da se vrata mogu zaključati. No ništa od toga neću imati dok ne navršim osamnaest i ne odselim se od kuće." Kad objavi roditeljima da je napisala gomilu pjesama, otac pita majku je li znala da se bavi "takvim budalaštinama". Majka se neočekivano pretvara u saveznicu. "Nisam", majka će kratko, "ali to je njezina stvar. Ako kani pisati, jasno da treba imati svoju sobu."
Već smo u "Mladosti" kad se javlja uredniku književnog časopisa Divlja pšenica Viggu F. Mølleru, šalje mu nekoliko pjesama i on je obavještava da će jednu objaviti, "Mojem mrtvom djetetu" (1937). "Takvu osobu čekam cijeli život." Za trideset godina starijeg urednika, opsjednutog zelenim namještajem i vjerojatno impotentnim jer se seks nikad ne dogodi, Tove će se udati, svjesna da ga iskorištava, što će mu i reći.
S Møllerom će osvijesti klasni sram: ljuta je na svoj odgoj, svoje neznanje, svoj jezik, na potpuni nedostatak manira i kulture, na riječi koje jedva razumije. "Mladost" završava objavom njezine prve zbirke poezije "Duša djevojke" (1939), sanjari o tome da će njezine knjige pronaći put do knjižnica. "Možda će ih neka djevojčica, koja potajno voli poeziju, jednog dana pronaći u nekoj knjižnici, pročitati te pjesme i osjetiti nešto što drugi neće razumjeti."
U "Zavisnosti" se radnja naglo ubrzava. Zatječemo Tove u zeleno namještenoj kući, po cijele dane piše, ali je pisanje za nju jednako kao u djetinjstvu, nešto tajno i zabranjeno, sramotno, nešto za što se čovjek mora iskrasti u kut i činiti to kad nitko drugi ne gleda. Pronalazi ljubavnika, Pieta Heina, koji pazi da Tove ne ostane trudna. Kaže joj kako spisateljice ne bi trebale imati djecu; dovoljno je drugih žena koje će ih rađati. S druge strane, malo je onih koje mogu pisati knjige. Uglednik nakladnik Gyldendal po drugi put je odbija: najprije nisu prihvatili zbirku poezije, sada ni roman "Dijete je povrijeđeno". Odbijenica je čudna, u njoj se insinuira da je previše čitala Freuda. "Ja ni ne znam tko je Freud."
Napušta muža, ljubavnik je ostavlja, upoznaje novog muškarca koji će joj postati drugi muž (četiri puta se udavala) i tu se uspostavlja dinamika koja je izrodila i naslov posljednje knjige trilogije jer Ditlevsen je zavisna o pisanju, ljubavi muškaraca i, uskoro će se pokazati, drogi. Za trećeg se supruga, liječnika, udaje nakon što s njim ostane trudna, a on joj obavi ilegalni abortus. Tom prilikom joj uštrca analgetik Demerol, "užitak koji nikad prije nisam osjetila širi se kroz cijelo moje tijelo".
Uslijedit će stravične godine: Tove izmisli da je boli uho kako bi je Carl nastavio drogirati, on joj naizmjence uštrcava Demerol i prepisuje metadon, u trenutku kad završi na odvikavanju teži svega trideset kila, a Carl završi u psihijatrijskoj ustanovi zbog psihoze. Čitavo vrijeme njihova braka skrbe o troje djece: Toveinoj kćeri Helle, zajedničkom sinu Michaelu i Carlovu nezakonitu djetetu, kćeri Trine koju usvoje.
U vremenu koje slavi Elenu Ferrante, tegobne sudbine radničkih djevojčica iz "Napuljske tetralogije" i beskompromisni prikaz "loše majke" u "Mračnoj kćeri", Tove Ditlevsen je osvježenje sasvim druge vrste: njezina je proza bez poze; bez utjehe odmaka u fikciju. Ditlevsen uistinu prakticira radikalnu iskrenost, piše o onome što je živjela, i to prije šezdeset godina. Sama je sebi tema, ali koji pisac nije? Lako je postati ekstatičan oko Tove Ditlevsen, još lakše duboko uznemiren. Njezin život nije imao sretan kraj, bajka o radničkoj princezi skončala je loše.
Kako da to čitamo – kao upozorenje? No Ditlevsen ne ostavlja prostor za moraliziranje, nema se što moralizirati nad nekim tko sve prizna. Ako nas ičemu uči njezina proza, onda nas uči tome da su ljudi kompleksna stvorenja, žene osobito, a da je feminističko oslobađanje ponekad (sebi) priznati sve najgore (o sebi). Čitatelj, paradoksalno, nije zgrožen nad time što je činila djeci, uglavnom je zgrožen time što je činila sebi, ali Tove je, možda više od svega, bila i ostala dijete koje žudi za ljubavlju majke – prelaskom u odraslo doba, kao djevojčice što u majčinoj sobi isprobavaju nakit, haljine i šminku, ona je preuzela samo ukrase odraslosti. Mimo toga je i dalje biće što se gleda u ogledalo: nesklapna sam, ali jesam. Taj nevjerojatan život i iznimna književnost možda se najbolje daju sažeti u naslov danske kazališne predstave po njezinu životu: "Tove! Tove! Tove!"
* Tekst je u skraćenom obliku objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
