Piše Tanja Tolić
"Imam portal za knjige", ponekad kažem ljudima kad me pitaju što radim.
"I, ne kupuju baš, ha?", povremeno dobijem odgovor sa strane.
Ne takav portal za knjige. Ne prodajem knjige. Na moj portal ljudi dolaze zato što čitaju knjige.
"A-ha", kaže on, ili ona, i zbunjeno me pogleda. Jer koja budala ima portal za knjige, a ne prodaje knjige?
Pa, eto, ja.
"I, ne čitaju baš, ha?", opet će on, vječni skeptik s druge strane, kojem se cinizam, čini mi se nekad, ugradio u kosti. Da ne znam drugačije, pomislila bih da je ova zemlja sazdana na cinizmu. Da nemamo cinizam, pomrli bismo.
"Pa, zapravo...", kažem opet ja, "iznenadio bi se. Jer čitaju."
"Ma, da! Zbilja?", kaže taj.
Ma, da. Zbilja.
Iz ne znam kojeg razloga u Hrvatskoj je popularno Hrvate "optuživati" da su nepismena bagra kojoj je krajnji domet pročitati naslov u novinama. Evo, recimo, u nasumičnom guglanju internetom, nailazim na podatak da se u Hrvatskoj slabo čita (navodno šest od 10 Hrvata uopće ne čita), ali se knjige prodaju. Opa. To je nešto novo. Jer hrvatski nakladnici najčešće jauču da se knjige u Hrvatskoj slabo prodaju, pa se iz toga ponekad, pogrešno, izvlači i zaključak da se i slabo čita.
Da, mislim da se danas čita manje nego prije, ali ne zato što smo u posljednjih dvadesetak godina naglo otupjeli, nego zato što se način na koji živimo promijenio. Osobno mislim, ako govorimo o čitanju kao produžetku pismenosti ili pismenosti kao produžetku čitanja, da se pismen i načitan ne postaje samo čitanjem knjiga. Pismen se može postati i čitanjem novina, i čitanjem članaka na internetu, i brbljanjem na chatu, i proučavanjem kuharice, i provjerom etikete na šamponu koji smo kupili, i pisanjem SMS-ova ili mejlova; pismen se može postati i razgovorom. Jezik i riječ su živa tvar, ne obitavaju nužno samo na papiru. U današnje doba, kad nam je tehnologija postala potrebom, meni je sasvim logično da se pismenost i čitanost primarno preselila u virtualne sfere.
Drugi argument zašto mislim da čitanje ne odumire u Hrvatskoj podaci su koje svake godine objavljuju hrvatske knjižnice. Ne znam jeste li znali, ali, primjerice, Gospodarska škola u Varaždinu svaki mjesec objavljuje popis najboljih čitatelja. U veljači ove godine na prvom je mjestu Marija Đurinić iz 4H. Posudila je u drugome mjesecu jedanaest knjiga. Pomnožite s 12 mjeseci – to su 132 knjige godišnje. Bravo, Marija! Ili, recimo, vijest objavljena 19. ožujka ove godine. Mia Vukmirović iz Zagreba, koja ima 14 godina, lani je pročitala 145 knjiga i dobila je nagradu za Najčitateljicu grada Zagreba.
Svaki šesti Zagrepčanin učlanjen je u jednu od 42 knjižnice koliko ih ima u glavnom gradu, a prošle godine Zagrepčani su posudili više od dva milijuna i 700 tisuća knjiga. Znači, u prosjeku dvadesetak godišnje. Čini se malo, ali treba imati na umu da svi koji čitaju nisu učlanjeni u knjižnice, kao i uračunati odrasle - koji čitaju manje od djece. Ne zato što ne vole čitati, nego zato što nemaju vremena čitati koliko su ga imali kao klinci, jer moraju raditi barem osam sati dnevno (pored svega ostalog od čega se sastoji odrasli život).
Portal Najbolje knjige pokrenula sam prije tri godine iz čistog entuzijazma. Dijelom vlastitim ušteđenim novcem, dijelom posudbom od roditelja koju sam u međuvremenu vratila jer sam nešto i zaradila, dijelom darom od prijatelja (hvala Maji, Bruni i Anabeli na vjeri u moju ideju). Ne apliciram za donacije grada i države, manjim dijelom zato što sam lijena, većim zato što sam prezaposlena (jer pored ovoga posla radim još jedan, "službeni"), pa nisam još našla vremena pisati elaborate o važnosti čitanja za hrvatsku kulturu i ulozi koju portal ima u promociji čitanja u hrvatskoj kulturi.
Ne želim se. Kukanje mi načelno, kao stil života, prilično ide na živce. I cinizam kao životna furka, iako nemam ništa protiv malo dobrog sarkazma. Ono što dobivam od ovog portala, koliko god možda zvučalo patetično ili naivno, doista je nemjerljivo, ne zato što je dobitak nemoguće izmjeriti, nego zato što ga ne želim mjeriti. Živim jednu od svojih najvećih strasti; samoj sebi i drugim ljudima koji vole čitati omogućila sam da pišu i razgovaraju o knjigama. Svakodnevno.
Ovaj portal ne postoji zbog hrvatske kulture, nego postoji zbog ljudi. Pritom mi se živo fućka jesu li Hrvati, čitaju li samo ljubiće i self-help, ili im se nekad omakne i neki filozofski traktat, napišu li u komentaru "sviđa mi se ova prića" ili pak savršeno pogode sintaksu i još stave veliko slovo na početak, a točku na kraj.
Od čitalačkog cinizma me, naime, više živcira samo čitalački snobizam.
Zato na ovom portalu recenzije knjiga pišu amateri. (Ovom prilikom zahvaljujem sjajnim, pametnim, pronicljivim i duhovitim recenzenticama koje pišu "službene" osvrte na portalu bez ikakve naknade, samo u zamjenu za knjige, i svaki put vrisnu od sreće kad im stigne nova pošiljka: Ilini Cenov, Mariji Blažević Zalokar, Dori Kršul, Lidiji Deduš, Katarini Gulan, Ivani Smilović i Ivani Bajer.)
Da pojasnim zašto amateri. Ne zanimaju me salonske kritike bez duše koje precizno seciraju formu ili žanr, ali ne znaju, ili se ne usuđuju, napisati da li im se knjiga sviđa i zašto im se sviđa ili je, oprostite na izrazu, najobičnije - sranje. Zanimaju me preporuke ljudi koji su zbog knjige probdjeli noć, rasplakali se kao kišna godina u tramvaju ili su romanom koji su pročitali maltretirali sve prijatelje dok ga nisu pročitali i oni, pa sad o njemu konačno imaju s kime razgovarati.
Jer, zato čitamo knjige, zar ne?
Želimo da nam probude emocije, želimo da nas natjeraju da mislimo, želimo da nas protresu iznutra, želimo da nas zabave ili da nam nekad pruže utjehu. Želimo dobru priču, jer nam je želja za dobrom pričom ugrađena u kosti, davno prije nego su nam mama ili tata prvu pročitali prije spavanja. Zbog priča smo živi, priče živimo, (i) one nas čine ljudima.
S obzirom da Najbolje knjige slave treći rođendan, dopustite i da vas zagnjavim kratkom statistikom. (Ona je tu u svrhu dokaza da sam bila u pravu - ljudi čitaju.) U ovome trenutku portal Najbolje knjige bilježi više od 100.000 posjeta mjesečno, odnosno oko 47 tisuća jedinstvenih posjetitelja. Naša Facebook stranica (www.facebook.com/Najboljeknjige) trenutno ima više od 52.400 fanova. Ako još niste, kliknite, tamo stavljamo i dodatni sadržaj, kojeg nema na portalu, a vrlo lako možete upoznati i druge ljude koji čitaju i možda dijele vaš ukus za literaturu.
I, za kraj, da bi dobio, moraš dati. Još bolje, da parafraziram poslovicu - daj, jer ćeš se osjećati dobro, a i nekoga ćeš razveseliti. I ove godine imamo malu nagradnu igru za rođendan. Ostalo nam je onih sjajnih torbi od lani i bookmarkova (kriza je, pa štedimo), pa ćemo ove godine podijeliti 5 poklon paketa: u svakome će biti torba, nekoliko bookmarkova i knjiga iznenađenja!
Nagradna igra nije ograničena na Hrvatsku, sudjelujte odakle god da jeste. Da biste ušli u naš bubanj iz kojeg ćemo izvući dobitnike, morate, naravno, malo zasukati rukave. Registrirajte se na portalu, odaberite knjigu iz kataloga koja vam se sviđa i napište recenziju na portalu, a potom nam pošaljite mejl na najboljeknjige@najboljeknjige.com sa svojim podacima (ime, prezime i adresa) i s linkom na vaš osvrt - ne mora biti dug, ali neka bude od srca. (Je, istina, zadatak je mrvicu zahtjevan, ali to je zato da vam povećamo pismenost.) Za to imate 10 dana, do 10. travnja, a nagradit ćemo pet onih koji nam se najviše svide.
Hvala vam što ste s nama već pune tri godine!
Podijeli na Facebook
