Tri kratke preporuke: Ann Patchett, Edo Popović, Nora Verde

Piše Tanja Tolić


1) Ann Patchett
Nizozemska kuća
Profil, 2021., prijevod Saša Stančin

Nizozemska kuća u okolici Philadephije sagrađena je 1922. godine. U njoj je isprva živjela nizozemska obitelj, otud i ime, no nakon Drugog svjetskog rata kupio ju je Cyril Conroy za svoju suprugu Elnu. Ustrašena raskošnom kućom, Elna je ubrzo pobjegla, ostavila muža i dvoje djece. S drugom suprugom Cyril je imao više sreće – Andrea je na kuću odavno bacila oko, a u brak je dovela i dvije djevojčice. No ni Andrei prozirna trokatnica nije donijela smiraj pa je tako jedna kuća, u pedeset godina, uspjela upropastiti tri obitelji. Osmi roman američke spisateljice Ann Patchett 2020. godine bio je u finalu Pulitzerove nagrade, a za hrvatski prijevod, vjerujem, imamo zahvaliti besprijekornom ukusu urednice Adriane Piteše. Patchett je raskošna pripovjedačica: od prve stranice čitatelja uvlači u priču što je pripovijeda Cyrilov sin Danny kojem je sestra Maeve zamijenila majku. Conroyjevima je život godinama bio reakcija na prošlost, nevolju koja ih je snašla pretvorili su u fetiš. "Kao da ste Ivica i Marica", kažem im Dannyjeva supruga. "Idete dalje mračnom šumom držeći se za ruke, bez obzira koliko vam je godina. Dosadi li vama ikad to stalno oživljavanje prošlosti?" Dosadi li ikome?


2) Edo Popović
Kako sam brojio ružičaste robote
Naklada OceanMore, 2021.

Roman Ede Popovića iz 2021. priča je inspirirana autobiografskim detaljima – u godini pandemije pisac, koji boluje od kronične opstruktivne bolesti pluća, doživi emboliju i gotovo umre. Život mu spase u bolnici, a pritom otkriju da boluje i od limfoma u zdjelici. Ono što slijedi, međutim, nije mučna borba s bolešću, ispunjena očajem i užasom, nego filozofski roman o tome što znači biti čovjek – u bolesti i u zdravlju. "Kako sam brojio ružičaste robote" hibridna je knjiga što se sastoji od, dakle, autobiografskih činjenica, ali i dnevničkih zapisa, mikroeseja i poetskih fragmenata u kojima se pripovjedač divi ljepoti svijeta. Kratka je stranicama, ali nabijena smislom: kompendij je važnih uvida o životu koje je pisac prikupio ne samo bolujući nego i čitajući i voleći. Divan je to, nježan roman koji je poslužio i kao vodič u jednom od najstrašnijih trenutaka novije povijesti. Okruženi (nevidljivim) virusom, svi smo bili svakodnevno suočeni sa strahom, a Popović je o strahu – i suživotu s njime – ispisao neke od najhrabrijih stranica u hrvatskoj književnosti.


3) Nora Verde
Moja dota
Naklada OceanMore, 2021.

Drugi roman, a peta knjiga Nore Verde – što je književni pseudonim Antonele Marušić – autofikcijska je priča o ljetima glavne junakinje provedenima, od sedme do četrnaeste godine, u Veloj Luci s babom i barbom (ujakom). Baba je bedem ljubavi, barba je teške ruke, djevojčica usprkos tome priželjkuje stalno biti na otoku, a ne u splitskom stančiću koji dijeli s majkom radnicom. Majka je konobarica, s posla dolazi kasno, a djevojčica je često sama i uplašena. Ljetni život na otoku bio bi gotovo idiličan da je barba redovito ne tuče. "Moja dota" dotiče važne teme, prvenstveno onu klasne nejednakosti između radništva i građanstva, do neke mjere nedostupnost obrazovanja i znanja, primarno kroz nedostatak knjiga u kući. Tu je i piranje formiranja rodnog identiteta, prava na seksualno opredjeljenje i najviše prava na život bez nasilja. Usprkos težini tih tema, "Moja dota" se lako i nostalgično čita, iz nje žari sunce Mediterana i probija melodičan korčulanski idiom – luški.

* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.