Piše Tanja Tolić
1) Davor Slamnig
Čudovište
Media Bar, 2020.
Davor Slamnig jedan je od hrvatskih pisaca što imaju kultni status, a njegova zbirka priča "Čudovište" gotovo bi se mogla nazvati – klasikom. Devetnaest priča iz ove zbirke prvi put je objavio prije četrdeset četiri godine, a fascinira što su te priče, iako je prošlo gotovo pola stoljeća, danas jednako svježe, zabavne, duhovite i neočekivane. Novoj generaciji čitatelja možda će i bolje odgovarati jer nije u pitanju klasičan short story: Slamnig u ovoj zbirci uglavnom piše kratke kratke priče, ono što danas nazivamo flash fiction. Iz stotinjak stranica "Čudovišta" najprije izranja Zagreb kakvog više nema, jer nema nekih njegovih u osamdesetima kultnih toponima: primjerice Kavkaza, Zvečke ili Blata. No mladiće i djevojke, muškarce i žene u 1980-ima mučile su iste teme kao i nas danas: ljubav i seks, želja za bijegom, prolaznost, sloboda, traume, smrtnost… Slamnig je inteligentan i duhovit pisac, a uz njegov otkačen i često bizaran humor lakše se nositi sa svijetom.
2) Byung-Chul Han
Društvo umora
Mizantrop, 2020., prijevod Nataša Medved
Iako se tako ne čini, danas više ne živimo u doba virusa. Gledano s patološkog motrišta, početak 21. stoljeća obilježen je neuronima i onime što nazivamo "neuralnim bolestima": depresijom, ADHD-om, borderlineom ili sagorijevanjem, odnosnom burnoutom. To nisu infekcije, nego infarkti koje uzrokuje eksces pozitiviteta, diktat uspješnosti, izvrsnosti, produktivnosti, komunikacije. Tako piše korejsko-njemački kulturolog i filozof Byung-Chul Han u svojoj knjižici "Društvo umora" koja se sastoji od devet kratkih eseja. Nekadašnje disciplinirano društvo, navodi Andrea Matošević u recenziji knjige, počivalo je na zabrani. Današnje društvo pozitiviteta gradi se pak na ideji imperativa – moraš i možeš. Prisila, objašnjava Byung-Chul Han, ne dolazi izvana, nego iz nas. "Samoizrabljivanje učinkovitije je od izrabljivanja koje nam nameće netko drugi jer je povezano s osjećajem slobode. Prvi simptom burnouta paradoksalno je euforija. Euforično se bacamo na posao. Na kraju se slamamo."
3) Charlie Mackesy
Dječak, krtica, lisica i konj
Planetopija, 2020., prijevod Edo Popović
Knjiga Charlieja Mackesyja nije klasična slikovnica, kad smo kod toga nije ni klasinčna dječja knjiga, ako je uopće dječja. Nema zaplet, pa ni razrješenje, može se početi čitati od sredine. Charlie Mackesy, kako piše u uvodu svoje knjige, treba slike, "one su poput otoka, mjesta do koji se dođe iz mora riječi". U svijetu natrpanom riječima, a mnoge od njih su odavno ispražnjene od smisla, "Dječak, krtica, lisica i konj" malo su čudo: dijelom zen meditacija, dijelom stoički naputak za koračanje kroz oluju. Dječak je na početku knjige usamljen. Susreće krticu koja nije baš jaka na riječima, ali jest na apetitu – uvjerena je da nema te tegobe koju ne može izliječiti komad ukusne torte. Lisica je povrijeđena i malo govori, konj je mudar i velik, ali istodobno i jako ranjiv. Četvero prijatelja, četvero netipičnih junaka, u svijetu koji pogoni uspjeh što se mjeri priznanjima i novcem, "uče" čitatelja da postoji nešto važnije: voljeti i biti voljen.
* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.
Podijeli na Facebook
