Piše Tanja Tolić
1) Lav Nikolajevič Tolstoj
Rat i mir, 1. dio
Globus media, 2005., prijevod Zlatko Crnković
Najveće Tolstojevo djelo, na koje je utrošio sedam godina neprekidnog rada, prvi put sam pročitala prije više od trideset godina. Upamtila sam to čitanje, vjerojatno u ljeto 1988. ili 1989. godine, iz dva razloga: nisam pomolila nos van dok nisam zgotovila tih gotovo 1600 stranica, toliko sam bila obuzeta Rusijom u Napoleonovo doba, a kad sam knjige – četiri su bile, izdanje Matice hrvatske iz 1960. – vratila u knjižnicu, knjižničarka mi nije vjerovala da sam ih pročitala. Sumnjala je da sam "izdržala" sve one ratne scene, no brzo sam joj, tvrdoglava kakve već mogu biti 14-godišnjakinje, dokazala suprotno prepričavajući detalje s ratišta. U vrijeme kad sam pisala ovu preporuku, nisam bila daleko odmakla, tek nekih 150 stranica, čekalo me opet dugo ljeto, ali otkrila sam novu razinu utjehe klasika – bila mi je ovo idealna literatura prije spavanja. Dvjesto godina distance čini razliku – može se progurati i rat, i slomljena srca, i izdaje, i ljudski karakter. Danas arhaični prijevod Zlatka Crnkovića umiruje svojim ritmom – slijedila sam te Bezuhove, Rostovljeve, Bolkonske i Kuragine i imala osjećaj kao da sam se vratila kući. Ništa ne može nadmašiti ruski roman.
2) Ali Smith
Proljeće
Vuković&Runjić, 2021., prijevod Vlatka Valentić
Ali Smith buduća je škotska nobelovka, a iako švedski odbor za dodjelu nagrade ne sluša Sebastiana Barryja (koji je to rekao), uvjerena sam da će se to dogoditi, najviše zahvaljujući njezinoj tetralogiji "Godišnja doba": na hrvatski su prevedene sve četiri knjige – "Jesen", "Zima", "Proljeće" i "Ljeto". Iako u prva tri dijela Smith u prvom planu prati intimne priče – u "Jeseni" je to platonsko, ali strastveno prijateljstvo tridesetogodišnjakinje i umirućeg stogodišnjaka; u "Zimi" odnos art blogera i njegove majke koju dolazi posjetiti za Božić; u "Proljeću" tugovanje TV producenta kojem je upravo umrla dugogodišnja prijateljica – "Godišnja doba" beskompromisni su politički romani u kojima Ali Smith mjeri puls – i dah! – Britaniji nakon Brexita. Njezina imaginacija šira je od Otoka: bavi se i prijetnjom klimatske katastrofe, migrantskim pitanjima, ljekovitim učincima umjetnosti, a najviše – odnosima, jer to nas, uostalom, čini ljudima.
3) Annie Ernaux
Jedna žena
Multimedijalni institut/MaMa & Kulturtreger/Booksa, 2021., prijevod Marko Gregorić
Annie Ernaux bilo je 47 godina kad joj je umrla majka. Tri tjedna nakon toga počela je pisati "Jednu ženu": nije to ni autobiografija ni roman, možda nešto – piše na kraju ove knjižice – između književnosti, sociologije i povijesti. Danas to zovemo autofikcijom, "žanrom" koji prevladava u svjetskoj i domaćoj književnosti, no Ernaux je o majci počela pisati jer je „jedina žena koja mi je doista nešto značila i žena koja je posljednje dvije godine bila dementna“, ali i zato što ne može spojiti onaj trenutak kad ju je posljednji put vidjela živu s trenutkom u kojem majka leži mrtva na krevetu. Autofikcija je u mnogo čemu narcistički žanr: baš zato što miješa fikciju s faktima, naglasak je najčešće na očištu pripovjedača, često ispadne da je sve što se dogodilo bilo zbog njega (vidi Knausgårda). Ernaux ne čini tu grešku: ovdje je sve o majci, pisanjem pokušava dohvatiti ženu koja je živjela izvan nje, stvarnu ženu; ima dojam da piše o njoj kako bi, ovaj put, ona nju donijela na svijet. Kratak, dirljiv i književno superioran rekvijem.
* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.
Podijeli na Facebook
