Piše Tanja Tolić
1) Mani Gotovac
Rastanci
VBZ, 2019.
Mani Gotovac znala je da su njezini "Rastanci" ujedno i rastanak od života. Dan nakon njezine smrti, a otišla je na svoj 80. rođendan, urednik njezine posljednje knjige Drago Glamuzina objavio je kako mu je Mani početkom srpnja rekla za svoju tešku dijagnozu, bio je zaprepašten i potresen, ona mirna: "Hej, rekli su mi da sigurno imam još tri mjeseca u kojima mogu raditi, to nam je dovoljno da završimo knjigu." Nije htjela operaciju, nije htjela kemoterapiju ni zračenje, premda su je, piše urednik, svi nagovarali. Njezin prijatelj Velimir Visković zapisao je pak kako je dan prije nego što je umrla poželjela hladno crno pivo. Poslala mu je poruku u četiri ujutro. "Dok imamo želja, živimo!" dodao je Visković. U "Rastancima" pripovjedačica Mani Gotovac sva je sastavljena od želja, najveća joj je ljubav. Da netko drugi to napiše, bilo bi patetično i možda dramatično; kod Mani je dramatično, ali i iskreno – njoj čitatelj vjeruje. Rijetko se nađe pisac koji ne laže čak i kad (ponešto) izmišlja. Pokvarila se već ta riječ – autentično – ali "Rastanci" su upravo takvi.
2) Bridget Collins
Uvez
Stilus knjiga, 2019., prijevod Jelena Pataki
Kao i u kultnom filmu "Vječni sjaj nepobjedivog uma", i ovdje je tema mogućnost da se zaboravi bol i ružno sjećanje, s tom razlikom što Collins radnju smješta u fantastičan svijet nalik srednjovjekovnom u kojem se bolne uspomene uvezuju u knjige. Glavni junak je mladić Emmet kojem jednoga dana pristigne pismo u kojem mu knjigoveža nudi da postane njezin šegrt. Knjigoveža je malo, a svi su žrtve predrasuda i nerijetko agresije i nasilja: u ovom svijetu knjige se ne čitaju. Pravi adut "Uveza" nisu fantastični elementi: iako je oko knjigoveža mogla isplesti cijeli svemir i stvoriti si respektabilni fandom, Collins neočekivano skreće u drugom smjeru pa njezina priča postaje realna i suvremena. Što točno čini, ne mogu otkriti da ne pokvarim čitanje, no dovoljno je reći da ovo nije toliko literatura za ljubitelje fantastike, koliko jedne druge "supkulture". Ono što jest izvrsno u ovom romanu je kako autorica tematizira traumu: u tome je precizna gotovo kao da se čita psihološki priručnik. Gubitak sjećanja, izgubljene emocije, zamrznutost koju stvara ekstremno bolno iskustvo, disocijacija i teror… sve je tu.
3) Frans G. Bengtsson
Crveni Orm
Mitopeja, 2019., prijevod Zvezdana Pilepić
Kad su Bengtssona upitali što je želio postići svojim jedinim romanom, "Crvenim Ormom", autor je odgovorio da nije imao nikakve posebne namjere; želio je samo napisati priču koju će ljudi s užitkom čitati, otprilike kao "Tri mušketira" ili "Odiseju". "Crveni Orm", originalno objavljen u dvije knjige, 1941. i 1945., u međuvremenu je postao jedna od najčitanijih knjiga u Švedskoj, a sada je prvi put dostupan i u hrvatskom prijevodu. Kuriozitet je da Orm – seljački sin riđe kose i vatrene naravi – otprije vuče veze s Balkanom. Godine 1964. snimljen je, u britansko-jugoslavenskoj koprodukciji, film "The Long Ships" (kako glasi engleski prijevod ovoga djela), ali s predloškom nije dijelio mnogo više od naslova. Orm na dugom vikinškom brodu završi slučajnom otmicom i tako počinje njegovo prvo putovanje koje će prerasti u vikinšku sagu na prijelazu prvog kršćanskog tisućljeća. "Crveni Orm" avanturistički je roman otrovnog, bezobraznog i sočnog humora. Što, uostalom, očekivati od tog divljeg naroda sa sjevera kojem su kršćanski propovjednici najprije bili zabavni, a kad im je njihovo moraliziranje postalo zamorno, onda bi ih – prodali.
* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.
Podijeli na Facebook
