Piše Tanja Tolić
1) Marko Aurelije
Meditacije
Planetopija, 2017., prijevod Petar Vujačić
Više od 1800 godina prošlo je od smrti rimskoga cara Marka Aurelija koji je u svojim četrdesetim i pedesetim godinama pisao svojevrsni „dnevnik“. Tekst nije mišljen da bude objavljen, Marko Aurelije pisao ga je da izdrži sam sa sobom: često je u tim zapisima otvoreno ranjiv, dirljivo iskren i samokritično uporan u onome što bismo danas mogli nazvati „tesanjem karaktera“. No ponajprije je riječ o stoičkom građenju „unutarnje tvrđave“, osnovnih filozofskih uvjerenja i postulata koji nam mogu poslužiti kao utočište u trenucima izazova i kriza. Iako duboko intimno, njegovo je djelo preživjelo do danas; svaki danom pronalazi nove čitatelje koji su uvjereni da im je karakter sudbina a čovječnost odlika koja se ne dobiva rođenjem. Zapisi najplemenitijeg rimskog cara u ovom su izdanju prevedeni s engleskog jezika i nose naziv „Meditacije“, no poznati su i kao „Misli“ i „Samom sebi“, ovisno o prevoditelju i izdavaču. Logičan izbor nakon ovoga štiva je „Unutarnja tvrđava“ Pierrea Hadota (Sandorf i Mizantrop, 2016., prijevod Bosiljka Brlečić).
2) Ernest Becker
Poricanje smrti
Naprijed, 1987., prijevod Višnja Špiljak
Ovom je knjigom smrću opsjednuti Woody Allen mahao pred nosom Diane Keaton u filmu „Annie Hall“. Slijedom te asocijacije, Becker čitatelja, poput Vergilija, knjigom „spušta“ niz stranputicu neuroze. „Poricanje smrti“ dobar je pregled najvažnijih postignuća psihologije od Freuda nadalje, no mnogo je važniji sociološki aspekt koji se nadovezuje na čovjekovu temeljnu egzistencijalnu dilemu: činjenicu da je pola životinja a pola simbol; individualnost unutar ograničenosti. Kako pobijediti taj teror smrtnosti? Heroizmom. Svatko od nas ima „projekt besmrtnosti“, što je u osnovi simbolički sustav kojim se uvjeravamo da smo superiorni fizičkoj datosti. Svaka kultura, tvrdi kulturalni antropolog Becker, za članove svog društva mora osigurati simbolički sistem koji je prikriveno religiozan. A to znači da su ideološki konflikti među kulturama ustvari bitke između projekata besmrtnosti, sveti ratovi. Tako naša želja za najboljim uzrokuje najgore – zlo. Knjiga nagrađena Pulitzerovom nagradom 1974. godine može se naći u knjižnicama.
3) Tessa Hadley
Late in the Day
Jonathan Cape, 2019.
Koga čitaju, ili su čitale, Zadie Smith, Chimamanda Ngozi Adichie i Hilary Mantel kad ne pišu nego su samo čitači (Mantel je preminula u rujnu 2022.)? Tessu Hadley. Ako vam ime ništa ne znači, to je zato što, iz meni nepoznatih razloga, ni jedna njezina knjiga nije prevedena na hrvatski. Hadley danas ima 68 godina, a dosad je napisala, uključujući ovaj, osam romana i šest zbirki priča. „Late in the Day“ objavljen je sredinom siječnja 2019., a njime Hadley nastavlja svoj „obrazac“: piše divno staromodnu prozu, onu vrstu u kojoj je sve dotjerano do detalja, kad se u knjige još uranjalo ne zato što nas gađaju u živac straha ili uzbuđenja, nego zato što je netko, eto, uhvatio život među stranice. Alexandr i Christine te Zachary i Lydia dva su bračna para, sve četvero prijatelji koji se poznaju od mladosti. Kad Zachary iznenada umre, u njihovu se kvartetu otvara pukotina dubine Marijanske brazde. „Late in the Day“ obiteljski je roman, filigranska studija četiriju karaktera, rijetko utješno štivo koje govori da je život, unatoč, nedaćama, žilava, tvrdoglava životinja.
* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.
Podijeli na Facebook
