Piše Tanja Tolić
1) Wisłava Szymborska
Svijet koji nije od ovoga svijeta: izabrane pjesme
Fraktura, 2020., izabrala i prevela s poljskog Đurđica Čilić
U trenutku kad je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a bilo je to 1996., Wisłava Szymborska imala je skroman opus od samo dvjestotinjak pjesama. Smatrala je da nagradu ne zaslužuje, što je na neko vrijeme paraliziralo njezinu kreativnost pa su autoričini prijatelji nagradu nazivali Nobelova tragedija. Umrla je šesnaest godina kasnije, u životu je napisala manje od 400 pjesama. Poeziju najpoznatije poljske pjesnikinje vole i intelektualci i, uvjetno rečeno, "obični" čitatelji. Vjerujem da je razlog što Szymborska, kako u pogovoru piše prevoditeljica Đurđica Čilić, "dok piše, piše kao da govori, dajući svojim čitateljima osjećaj pripadnosti istoj, nesavršenoj, ali pripadanja vrijednoj – ljudskoj zajednici". U svojim pjesmama često piše o ljubavi, ali je ne mistificira, još češće o smrti koju se, kako glasi naziv jedne njezine pjesme, može pobijediti radošću pisanja. U poeziji Szymborske nema odgovora ni na jedno veliko pitanje, ali ima mnogo važnih pitanja, često postavljenih naivno, još češće ublaženih humorom i sućuti.
2) Rutger Bregman
Ljudski rod
Naklada Ljevak, 2020., prijevod Svetlana Grubić Samaržija
Još od Hobbesa i Rousseaua – uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici – traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman (1988.), hrvatskim čitateljima otprije poznat po knjizi "Utopija za realiste", u "Ljudskom rodu" iznosi uvjerljive argumente u korist ljudske dobrote. Iako nas uče da je povijest prepuna nasilja, a ljudski karakter manjkavosti, Bregmanovi primjeri dokazuju suprotno: jedan koji me oduševio jest onaj da većina vojnika u ratu – ne puca (što objašnjava zašto se danas ratuje dronovima). Iako Bregmanova nova knjiga ima više od 500 stranica, čita se brzo i žedno: jednim dijelom zato što je izvrsno napisana, većim dijelom zato što budi nadu u budućnost, pod uvjetom, naravno, da kao čovječanstvo – i civilizacija – prihvatimo ono što autor naziva novim realizmom.
3) Alex Landragin
Prijelazi
Vorto Palabra, 2020., prijevod Martina Pranić
Pariškom knjigoveži u radnju ulazi bogata klijentica, Barunica: donijela je rijedak rukopis – želi da ga knjigoveža uveže, ali ga ne smije čitati. No kad nekoliko dana kasnije Barunica iznenada umre, knjigoveža zaključi da ga dogovor više ne obavezuje. Knjiga se sastoji od tri rukopisa: prvi je naslovljen "Naobrazba nakaze" i čini se da ga je napisao Charles Baudelaire; drugi se zove "Grad duhova" i moguće da ga pripovijeda njemački filozof i pisac Walter Benjamin; treći je najneobičniji – "Priča o albatrosu" izgleda govori o nekakvoj čarobnici koja je proživjela mnogo života. Knjigovežina supruga ubrzo shvaća da se rukopis može čitati na dva načina – od prve do posljednje stranice, kako je uvezan, ili Baruničinim redoslijedom, koja je ispod naslova ispisala niz naoko nasumičnih brojki. "Prijelaze", debitantski roman Alexa Landragina, na dva načina može pratiti i čitatelj. Ako ste čitali Cortázarove "Školice" ili Pavićev "Hazarski rečnik", s ovakvom mogućnošću čitanja već ste upoznati. "Prijelazi" nisu visoka literatura, ali su odličan izbor ako ste se zaželjeli čitalačkog eskapizma.
* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.
Podijeli na Facebook
