Piše Tanja Tolić
Ženski doprinos intelektualnom životu Hrvatske i dalje je uglavnom nepoznat, no u proteklih tridesetak godina ipak je došlo do pomaka u upisivanju žena u opće povijesne preglede i u temeljna povijesna istraživanja. Nedavno objavljena knjiga "Moderne misleće žene: intelektualna povijest žena u Hrvatskoj XIX. i XX. stoljeća", koju je objavila naklada Feldman&Co, a uredile Marijana Kardum i Ana Batinić, u hrvatsku povijest gotovo dramatično uvodi žene koje su se bavile nekim oblikom intelektualnog rada od polovice 19. do kraja 20. stoljeća.

Marija Jurć Zagorka, Gizella Tarczay Papp i Ina Ehrlich Juhn Broda (llustracija: Najbolje knjige)
Knjiga od 630 stranica koncipirana je kao zbornik: devetnaest mislećih hrvatskih žena, naziv koji se koristi kao analitička kategorija, zastupljeno je s ukupno tridesetak uglavnom publicističkih tekstova, od kojih mnogi nikad prije nisu objavljeni. U zborniku su zastupljene Mira Vodvarka-Kočonda, Zofka Kveder, Pavlina Bogdan-Bijelić, Vera Ehrlich-Stein, Marija Jurić Zagorka, Ljiljana Turkalj Šarić, Ida Knežević, Ana Prokop, Gizella Tarczay Papp, Dragojla Jarnević, Jelica Belović-Bernadzikowska, Marija-Vica Bevandić Balen, Vinka Bulić, Nada Sremec, Ina Ehrlich Juhn Broda, Ivka Kralj-Milarov, Antonija Tkalčić Koščević, Sena Sekulić-Gvozdanović i Nasta Rojc. Četrnaest znanstvenica koje su radile na projektu gotovo osam godina njihove su tekstove priredile za objavu i napisale popratne analize.
Poticaj ovom izdanju bio je međunarodni znanstveni projekt "Moderne misleće žene: intelektualni razvoj žena u Hrvatskoj 20. stoljeća", koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost od 2018. do 2023. godine pod vodstvom prof. dr. sc. Andree Feldman. S obzirom na brojnu prikupljenu građu, urednice izdanja najavile su da će objaviti i drugi svezak "Modernih mislećih žena".
PRIČA PRVA: Marija Jurić Zagorka (1873.(?) – 1957.)
Zaljubljena Zagorka

Mlada Marija Jurić Zagorka
Godina je 1897. i Marija Jurić Zagorka upravo je pobjegla od muža Andrije Matraya, "iz strašnog zatvora". Počinje pisati novi dnevnik koji čine dvije bilježnice. Bilježnice s dnevničkim zapisima dosad su bile nepoznate ili neprepoznate, a otkrila ih je gotovo slučajno Ivana Štimac dok je istraživala ostavštinu hrvatskog liječnika, književnika, novinara i urednika Milivoja Dežmana Ivanova (1873. – 1940.), pohranjenu u Arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Bilježnice je potom predala Ani Batinić koja ih je priredila za objavu i napisala obiman popratni komentar.
"Nova knjiga – nov život", zapisuje Zagorka 28. rujna: morao bi biti nov, kao da bodri samu sebe, ali nema "nikakove nade". Njezina mlađa sestra Dragica Karolina nasmrt je bolesna od tuberkuloze: "Zdvajam, jer mi bijaše i sestra i prijateljica i majka i sve – sve! U njoj nadjoh dušu – svoju, u njoj nadjoh – života, stup, koj me je držao da ne padnem! Izgubim li nju – moram umrieti. (…) Sudbino – čuješ li me sudbino – Ti nesmiješ učiniti ovako. Ona mora živjeti! Ne – ona nesmije umrieti – nesmije!"
U prvom susretu sa Zagorkinim mladenačkim dnevnikom čitateljica isprva osjeća duboku nelagodu. Dnevnik je intiman, ona vrsta pisma koja se bilježi u mračnoj noći duše, ne jednom Zagorka spominje da je i spremna i željna umrijeti. Mrtva je gotovo sedamdeset godina, ali kao da je živa – toliko joj je glas jasan dok bilježi svoju muku. Negdje u trećem ili četvrtom čitanju dnevnik se konačno pretvara u tekst.
U književno-znanstvenom smislu dnevnik je izuzetno važan jer možda konačno rješava enigmu godine Zagorkina rođenja. Marija Jurić Zagorka rođena je u mjestašcu Negovec pokraj Vrbovca i prema posljednjim istraživanjima datum njezina rođenja je 1. siječnja 1873. U prijašnjoj se literaturi, pojašnjava Ana Batinić, kao godine njezina rođenja navode tri podatka: 1873., 1876. i 1879., a i ona je sama pridonosila pomutnji izbjegavajući točno odrediti datum. No u dnevničkom zapisu od 4. prosinca 1897. Zagorka piše: "Ja više nisam djevojka, već mi 29 godina", što bi značilo da je rođena čak 1868. godine.

Mlada Zagorka; foto Mosinger (iz zbirke Josipa Kovačića)
Nije to jedina zabuna koju unosi svojim novootkrivenim dnevnicima. Nakon što je ostavila prvoga supruga – "i to jednog šovinističkog Mađara", inženjera i šefa željezničke stanice s kojim je nakon vjenčanja odselila u provincijsko mjesto Szombathely nedaleko od Budimpešte – očito je da je neko vrijeme boravila u Krapini, gdje je njezin otac imao nekretnine. Prema dosadašnjim spoznajama, u braku s Matrayem provela je četiri godine. No, u ovom dnevniku zapisala je: "Ostadoše ondje lepe godine moje, punih sedam godinica, najliepšega cvieta mladosti." Nadalje, u nekoliko se izvora navodi da je Zagorkina mlađa sestra Dragica od tuberkuloze preminula 1896., no Zagorka u ovim dnevničkim zapisima sestrinu smrt bilježi tek 19. prosinca 1897.
Veći dio novootkrivenih bilježnica posvećen je Zagorkinoj zaljubljenosti u Milivoja Dežmana koji je bio u vezi s glasovitom zagrebačkom ljepoticom, glumicom Ljerkom Šram (1874. – 1913.) s kojom je živio, iako nisu bili vjenčani. Vjerojatno je Ljerka Šram ona „liepa žena” koju Zagorka spominje u drugoj bilježnici: "A on kao da me nema, pa još k tome posvećuje svu pažnju drugoj i uvjek toj jednoj, krasnoj i liepoj ženi, pred kojom sam ja tako neznatna. I ovo priznanje me ubija. Mrzim se, jer vidim da on mora drugu ljubiti, kad mene nije priroda baš ničim obdarila. Ona je tako krasna. Ja ju često gledam, i divim joj se i nemogu ju mrziti, ona nije kriva, što sam ja tako malo dobila od prirode a ona sve. I kad ju ovako motrim i gledam ju, i gledam druge, onda mi se nameće uvjerenje da sam ja njeko od svega prokleto stvorenje, koje nije upravo ništa i ništa. Svakoj je podieleno ma šta, samo meni ništa – ni vanjskih ni njutarnjih ljepota, pa onda sam upravo sama ja kriva da će on drugu ljubiti – ili već možda mene nimalo ne ljubi?"
Zagorka u dnevniku Dežmana prvi put spominje 8. listopada nakon posjeta Zagrebu i odlaska u kazalište. "Govorila sam šnjime prvi put u životu, s jednim čovjekom posve nepoznatim." Iza tog razgovora slijedila je noć, najstrašnija u njezinu životu: "Mene je drmalo u dnu duše. Srce mi je udaralo da mal nije pobiesnilo." Još nije osvijestila da se zaljubila. Dežman je savjetuje o pisanju, šalje mu novelu koju je napisala, "pisao je o njoj dobro, ali veli da svršetak nije dobar".
Dvadeset dana kasnije zna ime svojoj bolesti. Dogovaraju sastanak kako bi nastavili razgovor o noveli, ali on se ne pojavljuje u dogovoreno vrijeme. Zagorka naknadno doznaje da je poslijepodne, kad je trebao doći radi tumačenja, otišao s jednom gospojicom na šetnju s biciklom. "To mi je dalo pravi udarac, i ujedno turnulo u ruke zrcalo, da se vidim – da vidim svoje srce. I opazih ranu." Potom joj umire sestra.

Zagorka oko 1910. (Grafička zbirka NSK)
Iz dnevnika je potpuno jasno da njezina zaljubljenost nije uobrazilja, Dežmanu u najmanju ruku laskaju njezini osjećaji i potiče ih, ako već ne uzvraća. "Ima ćasa kad osjećam mržnju prama sebi i toliku odvratnost prama sebi, da bih se noževima nesmiljeno trgala meso iz sebe. Pala sam duboko – a nemogu se izvući – nemogu živjeti bez njega – a on to vidi i zna – i okrutno upotriebljuje."
Dnevnik koristi da bi se u njemu "iztužila", kad joj on – Dežman – ne dođe, ni sama ne zna kako je. Ima, međutim, i trenutaka kad je sretna, "ko onda, kad me je nježno privinuo k sebi, kad mi je gladio kosu i nježno mi govorio, oh kako liepo i nježno, a ja sam u tom času mislila samo na ljubav i vjerovala da me on iskreno ljubi, i ja sam se osjećala najsretnijom, najvećom ženom u svietu".
Veći dio dnevnika njezini osjećaji prema Dežmanu osciliraju od ekstaze do očaja, 22. prosinca zapisuje: "I čini mi se da će i doći ipak onaj čas, kad ću mu smjeti kazati da ga ljubim, i kad će smjeti pročitati sve ove ludorije što ih ovamo napisah." Iste večeri piše da je "on (dobio) onu knjigu i čitao ju". Poslala mu je, dakle, svoj dnevnik. "A on je ovio ruke oko moga vrata, uzeo i ljubio moje ruke… (…) Nije mi još rekao da me ljubi – ali ja to sada već vidim, oči mu to govorahu."
Na Badnjak joj stiže konačni udarac: "Čujte što mi rekoše o Vama, čuj što mi rekoše o tebi, komu sam dala cielo srce: 'On ima na sve strane ljubavi i tu i tamo, trudi se predobiti gospoje i gospojice pa onda se – zabavlja ovako. Svagdje se trudi predobiti, tako da one njemu moraju očitovati. I sad ima više tih gdje se je već obskrbio…'"
"U kovitlacu promjenjivih, ali uglavnom negativnih emocija, povrijeđena i duboko razočarana, Zagorka ispisuje i opasku koja će, čini se, poput lajtmotiva lebdjeti nad cijelim njezinim životom, ali i nad njezinim opusom: 'Sve više opažam da žena nije nikakovo štovano obožavano biće na svietu, da je ona jednostavno – ništa. Nješto je, što služi željama i časovitim zabavama mužkaraca'", piše Ana Batinić u popratnoj analizi Zagorkina dnevnika.
PRIČA DRUGA: Gizella Tarczay Papp (1896. – 1981.)
Omražena Mađarica

Gizella Tarczay Papp 1936. godine (iz zbirke njezina pranećaka, mađarskog književnika Géze Vasyja)
Šesnaesti je rujna 1916. godine. Priobalnim nasipom uz Savu, sve do Horvata, hoda dvadesetogodišnja djevojka s braćom i rođakinjom koja im je na nekoliko dana došla iz Temišvara u posjet. Sišli su do obale, sjeli u hlad ispod vrbe i promatrali "nevjernu rijeku" kako će, mnogo godina kasnije, Gizella Tarczay Papp nazvati svoj neobjavljeni rukopis. Nevjerna rijeka je Sava, koja je nekoliko stoljeća bila na mađarskom grbu, kao jedna od četiriju rijeka. Rukopis zapravo nije roman – iako ga je tako pokušala objaviti 1927. pa kasnije 1938. godine kod nakladnika Napkeleta – nego dnevnik studentice koji je pisala od 1916. do 1918. Tada samo Gizella Tarczay, u Zagrebu je boravila od 1914. do 1918., kao studentica zagrebačkog sveučilišta na odsjeku za njemački i mađarski jezik te je svjedočila odcjepljenju Hrvatske i "neprimjerenom uzbuđenju u vezi sa svime što se tada odvijalo protiv mađarstva, kako bi Hrvate odvratili od mađarske svete krune".
Tog rujna 1916. nju, braću i rođakinju napala su seoska djeca. Prvo su im počela podrugljivo dovikivati "Magyarok! Magyarok!" (Mađari! Mađari!), a onda je najkrvoločniji među njima podigao kamen i bacio ga prema njima, piše Tarczay u svojem dnevniku koji se danas čuva u Književnom muzeju Petőfi (Petőfi Irodalmi Múzeum) u Budimpešti, a s mađarskog ga je prvi put na hrvatski prevela Ivana Sabljak.

Gizella Tarczay Papp 1925. godine (iz zbirke njezina pranećaka, mađarskog književnika Géze Vasyja)
Bačeni kamen zamijenile su otrovne strelice jedne Ljube – vrlo vrijedne i nadarene djevojka, "crna, mršava, pomalo koščata, srpski tip" – koju bi obuzimao "užasan slijepi fanatizam" kad bi Gizellu Tarczay srela na fakultetu. "Mrzi me, i svaki put kad se vidimo (naime već dvije godine susrećemo se skoro svaki dan), pronalazi načina da mi kaže nešto što boli. (…) nikada ne propušta priliku da me omalovažava, vrijeđa Mađare. I to uvijek učini tako da i ja čujem", zapisuje Tarczay 3. listopada u dnevnik.
Dodaje kako se ne smije prepirati s njom niti joj uzvratiti jer "mi Mađari smo samo manjina, ovdje na području mađarske države!" Kad bi napravila neku frku zbog ovakvog načina postupanja, ako bi se makar riječima suprotstavila bilo Ljubi, bilo nekom drugom, "ne bih više mogla ostati ovdje na hrvatskom sveučilištu".
Kad su započela predavanja, na prvom satu druge su je djevojke dočekale s čuđenjem, zar nije otišla u Budimpeštu? Mislile su da se neće vratiti! Djevojke su, piše u dnevniku, fanatičnije od mladića. "Djevojke su potpuno zaslijepljene nacionalnom mržnjom. Dečki nisu domoljubi, ali znaju objektivno razmišljati i nikada ne zaboravljaju na lijepo ponašanje. Nikada se nije dogodilo da je bilo hrvatski bilo srpski mladić prema meni bio neuljudan. Ako bismo raspravljali o nacionalnim pitanjima, uvijek bismo to činili mirno, ozbiljno, nepristrano, saslušavajući međusobne argumente, isključujući sve animozitete…"


Originalni dnevnik Gizelle Tarczay Papp (iz zbirke njezina pranećaka, mađarskog književnika Géze Vasyja)
Šesnaestog prosinca bilježi kako u "Saboru iz dana u dan ponižavaju Mađare. Prijete 1848.-om te žele samostalnu Hrvatsku. Sve više gori panslavenska agitacija". No prvog siječnja 1917. ta djevojka, bez sumnje izložena mržnji jer je Mađarica i bez sumnje ponosna što je Mađarica, iznenađuje svojim zapisom nakon što je pogledala Gundulićev komad "Dubravka" u kazalištu. "Zapravo, ne može se uzeti za zlo Hrvatima što teže samostalnosti. U krvi im je ljubav prema slobodi, kao i nama. (…) Mi, koji smo stotinu, i tisuću puta dali krv za slobodu, ne možemo proklinjati jedan narod zato što diže oltar slobodi. Više puta imam dojam da Mađari možda ne poznaju dovoljno Hrvate. Sasvim sigurno ne poznaju njihovu prapovijesnu kulturu, ne poznaju njihova nastojanja, nije ih ni briga. Otuda potiče svako zlo."
Hrvatsko-mađarska pjesnikinja i prevoditeljica Gizella Tarczay Papp, koja je rođena 1896. u Cerniku, a umrla 1981. u Budimpešti, gotovo je posve nepoznata u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Rođena je u malom mjestu u današnjoj općini Čavle – kako doznajemo u popratnoj bilješci koju su napisale Ana Batinić i Ivana Sabljak – zato što je tamo njezin otac dr. Kálmán Tarczay radio kao općinski liječnik. Godine 1918. Gizella Tarczay položila je profesorski ispit, a 1919. promovirana je u doktora filozofije. Zbog, kako piše u autobiografiji, nesretnih poslijeratnih političkih prilika, nije uspjela dobiti mjesto nastavnice u Hrvatskoj jer je bila Mađarica, ali ni kasnije u Mađarskoj, jer su je "dotični krugovi" smatrali Hrvaticom. Godine 1927. preselila se u Mađarsku i zaposlila se u tvornici vagona i lokomotiva Ganz, gdje ju nitko nije pitao koje je narodnosti, nego samo što zna.
"Znala sam 4 jezika (madjarski, hrvatski, njemački i francuski) i tako sam postala činovnicom spomenute tvornice, prevadjala sam tehničke tekstove, tumačila sam trgovačke rasprave i vodila sam korespondenciju. Bila sam plaćena vrlo dobro; zaslužila sam mnogo više, nego nastavnici. Radila sam kod tvornice Ganz preko 30 godina. Sada se nalazim već u mirovini. Moj muž je botaničar, a bavi se najviše s dendrologijom."
Literarnim radom počela se baviti u mladim danima u Zagrebu, objavljujući na njemačkome i hrvatskom jeziku. Kao djevojka sve slobodno vrijeme posvećuje Šenoi. On je, piše u svojem dnevniku, "hrvatski Jókai; pisao je šarene romane s puno obrata i u njima ima mnogo mađarskih referenci". Tjednima prevodi "Zlatarovo zlato" na mađarski. "To će biti prvi kamen temeljac onom velikom radu, kojem želim posvetiti svoj život: upoznati Mađare s hrvatskom književnošću te Hrvate s mađarskom. Izgraditi most između dviju nacija koje se međusobno mrze. A mrze se samo zato, jer se međusobno ne poznaju", pojašnjava u dnevniku.

Gizella Tarczay Papp (iz zbirke njezina pranećaka, mađarskog književnika Géze Vasyja)
U osamdesetoj godini Gizella Tarczay odlučila je pohraniti svoje pjesme na sigurno mjesto te ih je iz Budimpešte poslala u Društvo književnika Hrvatske, odakle su, prema njezinoj izričitoj želji, 1977. preuzete na čuvanje u arhiv tadašnjega Zavoda za književnost i teatrologiju, danas Akademijina Odsjeka za povijest hrvatske književnosti. Glavnina njezine književne ostavštine čuva se danas u arhivu Književnog muzeja Petőfi u Budimpešti.
PRIČA TREĆA: Ina Ehrlich Juhn Broda (1899. – 1983.)
Pjesnikinja u partizanima

Ina Juhn Broda sa sinom Aleksandrom Savićem (Fotografija preuzeta iz knjige: Ivo Goldstein (2005). Židovi u Zagrebu 1918 - 1941. Zagreb: Novi Liber, autor Zvonimir Richtmann)
Rujan je 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, i Ina Ehrlich Juhn Broda u Bolu na Braču zapisuje u svoju crnu bilježnicu: "Najpotresnija i najzagonetnija pojava su žene u ovom ratu. Kad smo bježali iz Splita prama Mosoru, čisto histerički nahrupilo je pola Splita u panici na Solinsku cestu… (…) Tamo na periferiji stajala je kraj jedne osamljene kuće žena, gruba, snažna, poluseljanka i razoružavala je 'talijance'. Kraj nje se gomila hrpa oružja i opreme, mitraljeza, 'burasca', flaša, pištolja. Kasnije kad smo se penjali na Mosor oko osam sati preko golog krša, vidjeli smo kako ide sama uzbrdo mirna šutljiva seljanka s gotovo tragično ozbiljnim licem, a na glavi nosi – kao košaru groždja – čitav mitraljez. I to dva puta na dan…"
Ina Juhn (Jun) Broda bila je hrvatska i austrijska književnica i prevoditeljica, porijeklom iz dobrostojeće zagrebačke židovske obitelji Ehrlich. Školovala se u Berlinu, Dresdenu, Pragu i Ženevi, gdje je studirala glazbu, ritmiku, rehabilitaciju i ortopedsku preventivu, a potom se vratila u Zagreb i 1934. otvorila privatnu školu za ritmičku i zdravstvenu gimnastiku.
U tridesetima je aktivna u krugovima lijeve inteligencije oko Bene Steina i Vere Ehrlich-Stein pa 1942. napušta Zagreb i potom se, preko Splita, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., pridružuje partizanima na otocima Srednje Dalmacije.
Dosad neobjavljeni zapisi naslovljeni "Iz moje crne bilježnice", koje je priredila Marijana Kardum, zbirka su tekstova, "mali ratni dnevnik" kako ga ona sama naziva, nastalih u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tekst je pretipkan iz izvorne crne bilježnice, "školske bilježnice s crtama, nešto podebela", koja nikad nije objavljena, a vjerojatno nije ni sačuvana jer se ne nalazi u osobnom fondu autorice u Arhivu Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a, a ni u onomu njezine sestre, Vere Ehrlich-Stein, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Crna bilježnica žanrovski je raznovrsno djelo: sadrži narativne dnevničke unose, pjesme, krilatice, zidne novine, fragmente i atmosferu vremena u kojoj je pisana. U ratnom dnevniku bilježi i govor funkcionarke AFŽ-a koja je prvih dana na Mosoru prišla šarenoj hrpi preplašenih, neispavanih Splićanka i strankinja – u "šortsima" – ili bilo kako obučenih i sazvala zbor za žene na malom groblju ispred "Kotara". "Vi ste došle iz raznih sredina i raznih pobuda ovamo, neke da se bore, neke da pobjegnu. Svejedno – danas ste sve partizanke. Mi vas primamo. Hoćemo da se upoznamo, zbližimo. [I]skreno razgovaramo. Jedno ne smijemo dozvoliti: da razgradite ono što smo mi mjesecima i godinama medju seljačkim ženama izgradile."
Funkcionarka napominje da se seljankama ne prilazi "u gaćama", "to je samo za borce, a i to smo im morale tumačiti". I nastavlja: "Boriš se, brate, s drugovima, spavaš medju njima, nezgodno ti je ovako u suknji da ti se vidi guzica… I ja bi volila odrezati te kečke, no dok sam sa seljankama, moram biti kao jedna od njih."
U partizanima, nastavlja funkcionarka, nema ljubakanja. "Znam, brate, mlada si, krv ti vrije. Ako se dvoje voli, lijepo, pitamo ga: ‘Voliš li je, druže?’ ‘Pa volim’ Pa nju: ‘Voliš li ga?’ – ‘Pa volim, drugovi.’ Eh, onda mi ti ih lijepo, oženimo. Ali ljubakanja kod nas nema…" Sa seksualnih uputa potom direktno skače na ratne užase. "Kad bi vi vidjele u spaljenim selima silovane žene s raskrečenim nogama, s odrezanim grudima, prošla bi vas volja za ljubav. Mi smo u borbi, mnoge od nas nemaju menstruaciju, pa mi više nismo žene, mi danas ne možemo više ni radjati."
Autorica je s partizanskim vojnim bolnicama prispjela na dalmatinske otoke, Brač (pa vjerojatno Hvar, svakako Korčula) i Vis, koje naziva robinzonskima. Ondje je vladala posvemašnja oskudica. "Bivša salonska žena", kako samu sebe naziva, imala je problema s nehigijenskim uvjetima života na dalmatinskim otocima i oskudicom u kojoj se posuđivanje stvari često premetnulo u krađu.
U jesen 1943. na Visu bilježi: "Spavati, spavati. Od svega najstrašniji je umor, nedostatak sna. I bol i glad se može podnijeti, ali iscrpljenost bez mogućnosti odmora najveća je od sviju muka. Umor i onda još strah. Umor i strah. No san je jači od straha." Zaposlena je u partizanskoj bolnici, ima puno ranjenika i bolesnika, a malo stručne pomoći.
Crnu bilježnicu nabavit će upravo na Visu, nakon što ponestane i papira. "Teže još od odricanja najosnovnijeg komfora /problem zahoda pokušat ću da tretiram posebno/ bilo je za mene, a sigurno i za većinu intelektualaca, uopće pismenih i 'čitajućih' ljudi život bez lektire: papira i olovke, novina i knjiga. Bez obzira da je čitanje neke vrsti narkotik, bez kojega mnogi ljudi ne mogu zaspati, osjećala sam – a po svoj prilici i mnogi drugi od nas – neodoljivu potrebu bilježiti, fiksirati sve ovo novo, koje smo doživljavali poput Alice u zemlji čuda na prvim našim koracima po oslobodjenom području."
Crna bilježnica nastajala je iz inherentne potrebe intelektualke da pribilježi stvarnost. "I tako sam jednog popodneva – jedinog slobodnog za čitavo vrijeme moje bolničarske službe – sišla u grad, popaljen, opustio i tram[p]ila od jednog malog emigranta pučkoškolca Crnu bilježnicu za sedam cigareta. To je bilo moje sljedovanje za jedan dan, muškarci sledovali su dvostruko, odnosno petnaest."
* Tekst je originalno objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook