Piše Tanja Tolić
Čini se da ljudi, a osobito mi ljudi 21. stoljeća, težimo savršenstvu, redu i izbjegavanju nedaća, a smrt i umiranje na vrhu su tog popisa. No upornim poricanjem smrti, mi neizbježno poričemo bogatstvo života. U dubini srca znamo da je druga strana ljubavi gubitak i ne možemo imati jedno bez drugoga. Gubitak je svojstven ljudskom iskustvu, bilo da je to gubitak mladosti, zdravlja, završetak dana ispunjen radošću, bol zbog prekinute veze i, dakako, smrt voljene osobe. No da bismo uistinu živjeli i proživjeli ispunjen život, moramo moći prihvatiti i smrt, suočiti se sa svojom boli, pomiriti se s neugodnom situacijom – a na samom kraju tih gubitaka je tugovanje, jedna od najsnažnijih manifestacija psihičke patnje koju možemo doživjeti.
Smrt je posljednja velika tabu-tema, a tuga koju ostavlja za sobom razumijeva se potpuno pogrešno. Bez problema razgovaramo o seksu ili neuspjehu, o svemu što nas najviše pogađa, ali kada je riječ o smrti, zavlada muk. Previše je zastrašujuća. Taj muk vodi u neznanje, što znači da često ne znamo kako reagirati na tugovanje drugih ljudi, a kamoli na vlastito. Draže nam je kad ožalošćena osoba ne pokazuje svoju bol pa kažemo kako se "zadivljujuće hrabro" nosi s njom. Ali smrt se događa i tugovanje je bolno.
O tome – iskreno, nerijetko bolno i uz mnogo iscrpnih primjera iz prakse – piše britanska psihoterapeutkinja Julia Samuel u knjizi "Tuga koja iscjeljuje", što ju je nedavno objavila nakladnička kuća Planetopija u prijevodu Jasne Mati. Julia Samuel trideset godina radi s ožalošćenim obiteljima. Radila je i privatno i u bolnici St Mary's u Paddingtonu, gdje se bavila tada pionirskim radom na području porodiljne i pedijatrijske psihoterapije. Godine 1994. osnovala je pak organizaciju Child Bereavement UK koja pomaže obiteljima čije je dijete umrlo ili će umrijeti, kao i ožalošćenoj djeci, te obrazuje profesionalce za rad s takvim obiteljima, a za njezin izniman rad s ožalošćenom djecom 2015. godine dobila je odličje MBE Britanskog Carstva.
Tisuće ljudi umire svakoga dana, očekivano ili neočekivano. Samo u Engleskoj, gdje autorica živi, pola milijuna na godinu. Svaka ta smrt, piše, pogađa u prosjeku najmanje petero ljudi, koji će zauvijek pamtiti gdje su se točno nalazili u trenutku kad su čuli da im umire ili je umro roditelj, brat, sestra, prijatelj ili dijete. To će na njih ostaviti doživotne posljedice, kao i na svaki aspekt njihova života. Način na koji će se nositi s tim procesom neizbježno će utjecati i na osobe oko njih.
U želji da usustavi pristup ožalošćenima i olakša proces tugovanja, Samuel je knjigu podijelila u šest većih poglavlja. U pet poglavlja obrađuje najčešće vrste smrti s kojima se u životu susrećemo: smrt partnera, smrt roditelja, smrt brata ili sestre, smrt djeteta te, konačno, suočavanje s vlastitom smrću. Svako od ovih pet poglavlja počinje s tri slučaja iz njezine prakse u kojima detaljno opisuje kako su ožalošćeni reagirali na smrt voljene osobe, gdje su ili zbog čega su "zapeli" u tugovanju te kako je tekao proces oporavka.
U obraćanju čitatelju, kao i svojim pacijentima, psihoterapeutkinja kreće od toga da bol ne možemo prevladati boreći se protiv nje, kao u slučaju oporavljanja od neke bolesti. U ljudskoj je prirodi da nastojimo što manje patiti, ali – suprotno svim našim instinktima – da bismo prevladali tugu, trebamo si dopustiti da osjetimo bol. Smrt, piše, razotkriva mnogo toga. Ona izbacuje na površinu naše skrivene slabosti, potisnute tajne i otkriva koliko su nam važni naši najbliži. Ono što nas slama – kad nas slama – nije bol tugovanja, nego sve ono što činimo da tu bol izbjegnemo, i upravo nam to najviše šteti. Istraživanja, primjerice, pokazuju da 15 posto psihijatrijskih slučajeva proizlazi iz pogrešnog pristupa tugovanju. "Strah od smrti i tugovanja u velikoj je mjeri posljedica neznanja i ja ga želim pretočiti u samopouzdanje. Želim da ljudi shvate kako je tugovanje proces kroz koji je nužno proći; iskustvo me naučilo da je ono posao, i to vrlo mukotrpan posao, ali ako ga obavimo, ono će raditi za nas: prirodan proces tugovanja pomoći će nam da ozdravimo, da budemo učinkoviti u životu i da pronađemo način da ga ponovno izgradimo."
Proces tugovanja, objašnjava u knjizi, aktivnost je koja se događa na površini koliko i ispod nje, nešto poput sante leda: ono što vidimo na površini, naše izgovorene riječi, kako izgledamo, samo je trećina ledenog brijega, a druge dvije trećine skrivene su ispod površine. A ispod površine brijeg se pomiče naprijed-natrag, između boli gubitka i instinkta za preživljavanje, i to se pomicanje često tumači kao proces oporavka. Kad se usredotočimo na gubitak, proživljavamo bol, tugu, suze, čežnju i zaokupljenost umrlom osobom. A zatim se energija prenosi na preživljavanje, zaokupljenost dnevnim obvezama, funkcioniranje, nadanje i na predah od tugovanja. Proces karakterizira kretanje naprijed-natrag između gubitka i obnove, a ožalošćena osoba se postupno i polako sve više prilagođava realnosti smrti voljene osobe i sve je prisutnija u svakodnevnom životu pa s vremenom postaje emocionalno spremnija otisnuti se u svakodnevni život.
Kroz čitavu knjigu Julia Samuel jako mnogo govori o dječjem tugovanju i daje savjete odraslima kako da im pomognu u njihovu procesu. Iako u ovoj knjizi primarno govori o tugovanju zbog smrti, recept je ustvari univerzalan, vrijedi za sve oblike tugovanja zbog svih oblika gubitaka: ono što djeca ne znaju ona izmisle, a to što izmisle može biti mnogo strašnije od istine. Svi roditelji s kojima je Julia Samuel radila željeli su zaštiti svoju djecu od patnje. Instinkt im je govorio da je pogrešno djeci reći cijelu istinu, bilo da im se kaže da njihov roditelj umire ili, na primjer, o detaljima pogreba. No istraživanja pokazuju da djecu tu vrstu zaštite doživljavaju kao isključenost.
Djeci je, objašnjava u knjizi "Tuga koja iscjeljuje", potrebno jednako toliko podataka koliko i odraslima, izrečenih jasnim jezikom prilagođenim njihovoj dobi. Nemojte se zavaravati time da su mali pa ne razumiju. Djeca upijaju informacije iz svojeg okruženja; mogu čuti razgovore odraslih ili, što je još lošije, samo ih načuti, pa ostalo popuniti svojom maštom. Ako i ne čuju razgovore, osjećaju tjeskobu odraslih, pa ona prelazi i na njih. Pored toga, djeca uče tugovati promatrajući odrasle osobe oko sebe; vide li svoje roditelje kako tuguju i zatim nastavljaju obavljati svoje obveze, znat će da i oni to mogu – i obrnuto, ako ih nikad ne vide ojađene, vjerojatno će ih oponašati, ili će ih zbuniti vlastiti osjećaj tuge, pa neće znati smiju li je otvoreno pokazati.
"Tugovanje odraslih može se usporediti s koračanjem kroz rijeku. Tuga ne prestaje i svaki korak velik je fizički napor. Nasuprot tome, tugovanje djece često se uspoređuje sa skakanjem iz lokve u lokvu. Kad je dijete tužno, skoči u lokvu, odnosno plače, povuče se u sebe ili se naljuti. Kad ga se utješi, ono jednako brzo iskoči iz lokve i veselo se vrati igri. Djeca nam svojim ponašanjem pokazuju kad im je potpora potrebna. Njihova sposobnost da riječima iskažu kako se osjećaju ima ograničenja - iako su ponekad u tome zapanjujuće jasni. Najvidljivije reakcije djece na tugu su plakanje i ljutnja, ali mogu se vratiti i u neku raniju fazu djetinjstva, ili pak loše spavaju, ili izgube apetit. Zato ih treba uvjeriti da su voljeni, da će se na njih paziti, da je u redu biti uzrujan, ali da je isto tako u redu biti veseo i igrati se", piše Julia Samuel u knjizi.
Sposobnost potpunog razumijevanja smrti, odnosno da je trajna, neopoziva i univerzalna, razvije se tek oko osme godine djetetova života. Smatra se da je većina djece potkraj osnovnoškolske dobi i nadomak tinejdžerskim godinama već razvila kognitivnu sposobnost i da potpuno razumije značenje i konačnosti smrti. To znači da oni mogu u potpunosti doživjeti golemu težinu gubitka, pa će im trebati snažna potpora.
I ako nemate djecu, dobro je sve ovo znati: u svakome od nas i dalje živi dijete koje smo nekad bili, mnogima se, u trenutku smrti bliske osobe, dogodi da "regresiraju", da se "vrate u djetinjstvo", odnosno da zbog gubitka reagiraju kao djeca. Ta naša unutrašnja djeca su u trenutku smrti bliske osobe i gubitka uznemirena i pate, i treba im pomoći da se umire.
Generacija rođenih prije 1960-ih, piše Samuel, nema običaj potražiti stručnu pomoć, jer ti ljudi potječu iz sredine koja je od njih očekivala da se oslanjaju na sebe, a sve mentalne bolesti bile su stigmatizirane i smatrane slabošću. Mnogi muškarci starije generacije, dodaje, nemaju u svom rječniku osjećaje ili ih ne razumiju – a neki čak i ne prepoznaju kad su tužni. Sklonost žena otvorenosti i razgovoru važna je za ozdravljenje. Uz to, žene često imaju širu mrežu prijatelja, što im ide u prilog u psihološkom smislu. Naime, u oporavku od smrti bliske osobe jako su važni drugi bliski ljudi i njihova potpora u vrijeme tugovanja. Muškarci ne dobivaju potrebnu pomoć svojih prijatelja, jer im se ne obraćaju.
"Prijatelji i članovi obitelji ožalošćene osobe silno žele pomoći. Problem je u tome što oni često ne znaju kako (tome je autorica u knjizi posvetila cijelo poglavlje, op. a.). Boje se da ne učine nešto krivo i time dodatno pogoršaju situaciju, pa radije ne čine ništa. Uz to, postoji još jedna temeljna psihološka prepreka koju prijatelji i znanci moraju savladati u kontaktu s ožalošćenima. Njihova duboka patnja fizički se prenosi na okolinu, gotovo poput signala za poziv u pomoć. Ona potakne fizičku nelagodu, koju katkad osjetimo kao strah. Svjesno je tumačimo kao vrstu 'čudnog osjećaja', no taj osjećaj može biti prilično uznemirujući. I tada ljudi nagonski nastoje učiniti nešto da zaustave i spriječe patnju. Upravo zato mnogi reagiraju tako da ožalošćenoj osobi kažu neka se 'sredi'. Ili se udalje od izvora nelagode i pobjegnu", pojašnjava.
Istraživanje provedeno u SAD-u i Velikoj Britaniji pokazalo je da se poslije traumatičnog događaja – a smrt voljene osobe to jest – može dogoditi pozitivna promjena i psihološki rast. To nipošto ne umanjuje intenzitet traume i ne znači da je trauma bila nešto dobro. Neki su ljudi naveli, piše Julia Samuel, da su stekli veću otpornost i da su jači kad nastupi nedaća, po onoj: "Ako sam mogao preživjeti ovo, mogu preživjeti bilo što." Također, traumatičan događaj može promijeniti i stajalište o prioritetima u životu. Većina ispitanika je počela manje cijeniti novac i status, a pridavati više važnosti odnosima s drugim ljudima i smislu života. Posljedično, ti su odnosi postali dublji i kvalitetniji, a ispitanici mudriji i više empatični. Nakon što su patili tako duboko, ti ljudi pokazuju i više sućuti za druge. Nakon bliskog susreta sa smrću počnu više cijeniti život, a neki se razviju u duhovnom i religijskom smislu.
Julia Samuel knjigu završava poglavljem u kojem govori o oporavku – koracima koje trebamo poduzeti kako bismo zdravo tugovali i preživjeli. Da, smrt bliske osobe često je pitanje preživljavanja i duboke transformacije. Samuel je razradila koncept o "stupovima snage" – ključnim strukturama koje nas podupiru i omogućuju nam da ponovno izgradimo svoj život. Definirala ih je osam, međuovisni su i za gradnju tih stupova potrebno je uložiti trud; oni se ne pojavljuju niotkuda. Neću ih navoditi sve, jer su opsežni pa je bolje pročitati cijelo poglavlje, kao uostalom i cijelu knjigu, no iz drugog stupa snage – odnosa sa samim sobom – izdvojila sam nekoliko vrijednih uvida koji se mogu primijeniti i kao univerzalni savjeti za život.
Naime, svaki gubitak – ne samo smrt bliske osobe – svojevrsna je smrt u našem životu. U posljednjih godinu dana – zbog pandemije, a u Zagrebu i na Baniji i zbog potresa – izgubili smo mnogo toga: osjećaj sigurnosti u svijet i druge ljude (jer su nam zbog virusa postali prijetnja); slobodu kretanja, rada i druženja; sigurnost u tlo pod nogama, a još više osjećaj sigurnosti u vlastitom domu (jer se zbog potresa može srušiti, ili se srušio); gubitak zdravlja (oni koji su oboljeli, oni koji su se dugo i teško oporavljali); konkretan gubitak ljudi – bilo nužnim smanjenjem ili prekidom kontakta, bilo smrću; gubitak radosti i neopterećenosti (jer smo neizbježno zabrinuti); gubitak posla ili financijske sigurnosti; gubitak prava na zabavu, izlaske, uživanje... Mnogo je gubitaka, nabrojila sam samo neke. Prirodno je zbog svega toga tugovati, bolno je zbog svega toga tugovati jer je mnogo toga što smo izgubili pa je mnogo i tugovanja. Mnogi uopće nisu u stanju tugovati.
Julia Samuel u završnom dijelu svoje knjige napominje da se s tugovanjem mijenja naš odnos s vanjskim svijetom pa posljedično i naš odnos prema sebi. Moramo pokazati suosjećanje, osluškivati svoje potrebe, biti blagi prema sebi i ne napadati se neprestanim kritikama. Moramo uvidjeti da osjećaji nisu isto što i činjenice; to što se loše osjećamo, na primjer, ne znači da smo loši. Svima su nam, nastavlja, potrebni obrambeni mehanizmi i nije naodmet prepoznati koji su naši i koji bi nam mogli pomoći u ovoj situaciji, a možda ćemo morati izgraditi i neke nove. Zatvaranje u sebe kad nam je teško može biti znak da ne dobivamo potrebnu pomoć. Korisno je imati svijest o tome kako se uistinu osjećamo i to trebamo reći svojim bližnjima.
Poricanje je u procesu tugovanja prirodan i važan dio samozaštite, a spoznaja dolazi postupno jer, u psihičkom smislu, ionako se ne bismo mogli nositi sa svim činjenicama istodobno. Pored toga, preplavit će nas svi nekadašnji gubici, pa će tako novi gubitak vjerojatno potaknuti sjećanje na prethodne. "Nismo sišli s uma i nismo u prošlosti propustili odraditi tugovanje – to je posve normalno", naglašava.
Tugovanje traje dulje nego što itko želi ili očekuje, protiv tugovanja se ne možemo boriti nego jedino možemo pronaći način da sami sebi pomognemo. Blokiranjem tuge u većoj smo opasnosti da će nas snaći neka fizička ili mentalna bolest. Ono što je dobro jest da intenzitet boli s vremenom slabi i mi se posve prirodno prilagođavamo i ponovno uključujemo u svijet. Naš je odnos prema protoku vremena promijenjen, budućnost nam se može činiti zastrašujućom i rado bismo se vratili u prošlost. Tada je najbolje ne razmišljati predaleko i usredotočiti se na današnji dan, na tekući tjedan.
Podijeli na Facebook
