Velika hrvatska književnica, novinarka, publicistkinja i feministkinja Slavenka Drakulić umrla je jučer u 77. godini života u Sovinjaku u Istri gdje je živjela posljednjih godina. Drakulić, rođena u Rijeci 4. srpnja 1949. bila je jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica. Njezine su knjige objavljene na više od tridesetak svjetskih jezika u brojnim izdanjima, a njezine su se kolumne u najvažnijim svjetskim i hrvatskim novinama od New York Timesa, preko Le Mondea, FAZ-a do Jutarnjeg lista čitale i iščekivale.
Slavenka Drakulić (Foto: Ivan Posavec)
U publicističkim knjigama uglavnom se bavila svakodnevicom u socijalizmu, ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Europom. Njezina je prva publicistička knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984.), jedan od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Europi (2020. u nakladničkoj kući Fraktura objavljeno je novo, prošireno izdanje). Uslijedili su publicistički naslovi "Kako smo preživjeli", "Oni ne bi ni mrava zgazili", "Cafe Europa", "The Balkan Express", "Tijelo njenog tijela", "Basne o komunizmu" te "Ponovo u kavani Europa". Godine 2021. objavljeno je novo izdanje eseja "Cafe Europa" pod naslovom "U kavani Europa". U posljednjoj zbirci eseja "Rat je svugdje isti" okupljeni su tekstovi o ratnoj stvarnosti, a nedugo nakon toga objavljeno je i novo izdanje eseja "Oni ne bi ni mrava zgazili" o ratnim zločincima s područja bivše Jugoslavije.
U književnim djelima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom tijelu, bolesti, traumi i starosti, a pisala je i o životima kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Kao da me nema", "Božanska glad", "Frida ili o boli", "Optužena", "Dora i Minotaur", "Mileva Einstein, teorija tuge" i tri knjige priča: "Nevidljiva žena i druge priče", "O čemu ne govorimo" i "Zašto nisam naučila kuhati", koju je dovršila neposredno prije smrti.
U svojoj posljednjoj knjizi, koja je upravo u tisku, Slavenka Drakulić kreće u neočekivano putovanje kroz vlastitu prošlost – od mirisa primorske bakine i majčine kuhinje do čuda prve banane koju je kao djevojčica okusila kod tete u Italiji i koja je zauvijek promijenila njezin odnos prema hrani i slobodi. "Zašto nisam naučila kuhati" knjiga je o ženi koja je tvrdoglavo odbijala naučiti kuhati u svijetu koji je to od nje zahtijevao. Kroz niz intimnih, duhovitih i dirljivih priča Slavenka Drakulić razgolićuje patrijarhalnu ideologiju skrivenu u svakodnevnim predmetima, obiteljskim ritualima i bračnim očekivanjima.
Slavenka Drakulić završila je studije komparativne književnosti i sociologije, a od 1982. do 1992. bila je novinarka lista Start i tjednika Danas, u kojima je uglavnom pisala o feminističkim temama. Novinski članci bili su ujedno i njezini prvi zamjećeniji radovi, no početkom 90-ih ocijenjeni su kao nedovoljno domoljubni. Situacija je kulminirala 1992. člankom Slavena Letice "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku", poznatijem pod naslovom "Vještice iz Rija", kojim je Jelenu Lovrić, Radu Iveković, Vesnu Kesić, Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić proglasio izdajicama Hrvatske, nepoželjnim i nepoćudnim. Članak je objavljen u Globusu, a protiv tadašnjeg urednika Denisa Kuljiša i navedenog autora članka podignuta je tužba što je preraslo u novinarski i medijski skandal. Presuđeno je protiv Globusa, a medijski linč rezultirao je Drakulićkinim emigriranjem iz Hrvatske u Švedsku.
U emigraciji, Slavenka Drakulić počela je pisati za strane listove – The Nation, La Stampa, švedski Dagens Nyheter, Frankfurter Allgemeine Zeitung i danski Politiken. Njezino pisanje obilježila je i borba s teškom bolešću bubrega, dijalizom i transplantacijom. (N. K.)
Naš intervju sa Slavenkom Drakulić iz 2016. godine možete pročitati OVDJE
Podijeli na Facebook
