Piše Tanja Tolić
Da dobijete na lutriji i kupujete državu u kojoj ćete živjeti, prva koju bi vam agent za nekretnine pokazao bile bi Sjedinjene Američke Države. U krasnom je susjedstvu, pogledi su veličanstveni i ima sjajnih vodenih elemenata, prijevozna povezanost je odlična. A susjedi? Susjedi su divni, uopće nema problema. Tim riječima urednik i strani dopisnik za Sky News Tim Marshall opisuje najmoćniju državu na svijetu. Američki saveznih država ima pedeset, ali sve tvore jednu naciju onako kako to 28 suverenih država Europske unije nikada neće moći.
Zašto? Jesu li Amerikanci pametniji od nas Europljana? Jesu li uporniji, imaju li više samopouzdanja, je li stvar možda u "američkom snu" koji žive? Odgovor je ustvari prilično jednostavan: njihova je jaka karta - geografija. A upravo se kartama, geografijom i geopolitikom koja iz nje proizlazi Marshall bavi u svojoj novoj knjizi - "U okovima geografije: Deset zemljovida koji govore sve što morate znati o globalnoj politici" (Znanje, 2018., prijevod Ivana Jandras Szekeres).
Da bismo razumjeli što se događa u svijetu, redovito se laćamo politike, ekonomije, međunarodnih ugovora. Međutim, bez zemljopisa, jasno poručuje Tim Marshall, nikada nećemo imati potpunu sliku događaja: svaki put kada svjetski čelnici donose važne političke odluke, moraju uzimati u obzir prisutnost mora i rijeka, planinskih lanaca i pustinja. Svi su vođe ograničeni geografijom, njihove izbore sužavaju zemljopisna obilježja. Kroz deset zamljopisnih karata, pomno odabranih za ovu knjigu, Marshall opisuju svijet od Rusije do Latinske Amerike, od Bliskog istoka do Afrike, od Europe do Koreje. Marshall govori o tome kako su, kroz povijest, geografska obilježja svake pojedine zemlje uvjetovala njezinu snagu i njezine slabosti, te jednako tako, nastoji zamisliti budućnost najkritičnijih točaka našega planeta.
"Tim Marshall osobno je i profesionalno iznimno kvalificiran za doprinos diskusiji. Bio je izravno uključen u mnoga od najdramatičnijih zbivanja posljednjih dvadeset i pet godina. Bio je na prvim linijama na Balkanu, u Afganistanu i Siriji. Vidio je da se odluke i događaji, međunarodni sukobi i građanski ratovi mogu razumjeti tek uzmu li se u obzir sve nade, strahovi i predrasude nastali kroz povijest te da oni nastaju zbog fizičkog okružja - geografije - u kojem su se pojedinci, društva i zemlje razvijali", piše u predgovoru John Scarlett, bivši ravnatelj Tajne obavještajne službe (MI6).
Konkretno, u slučaju SAD-a, taj se politički entitet domogao zemlje "od mora do blistavog mora" i zavladao njome, zbog čega mu je bilo zajamčeno da postane velika sila, najveća koju je povijest vidjela. Kad se moć postigne, napominje Marshall u poglavlju o SAD-u, uniju će biti gotovo nemoguće napasti. Amerika se, pored toga, osigurala i globalno: Washington je 1949. pokrenuo osnivanje NATO-a i tako je zapravo preuzeo vlast nad preživjelom vojnom moći zapadnoga svijeta. "Možda je civilni čelnik NATO-a jedne godine Belgijanac, druge godine Britanac, ali vojni zapovjednik uvijek je Amerikanac, a daleko najveći vatrenu moć u NATO-u ima upravo Amerika", piše Marshall.
Trideset godina bilo je moderno predviđati pad SAD-a koji je neizbježan ili već u tijeku. To ne vrijedi ni sada niti je vrijedilo u prošlosti, napominje Marshall. Zbog bušenja u američkim obalnim vodama i podzemnog frakturiranja na golemim površinama diljem zemlje Amerika će postati energetski samodostatna već 2020. godine. Što znači da će biti manje usredotočena na dotok nafte i plina iz Perzijskog zaljeva. I dalje je vodeća gospodarska sila, više troši na istraživanje i razvoj za potrebe svoje vojske nego sve ostale zemlje članice NATO-a zajedno. Stanovništvo joj ne stari poput stanovništva Europe i Japana. Prije više od jednog stoljeća pruski državnik Otto von Bismarck u dvosmislenom komentaru rekao je: "Bog posebno čuva pijance, djecu i Sjedinjene Američke Države."
Čini se da to vrijedi i danas. Iako mnogi strahuju od novog hladnog rata, Rusija je sada za Amerikance ponajviše europski problem. Većina analiza napisanih u proteklih deset godina pretpostavlja da će do sredine 21. stoljeća Kina prestići SAD i postati vodeća supersila. Međutim, Tim Marshall nije uvjeren u to; smatra da će Kini za to možda trebati cijelo stoljeće.
"Kina je civilizacija koja se pretvara da je nacija", citira Marshall na početku poglavlja o Kini politologa Luciana Pyea. Kina je, za početak, oduvijek bila kopnena sila, s velikom površinom i mnoštvom stanovnika - sada gotovo 1,4 milijarde. Ovo je važan podatak jer da bi Kina postala supersila, kako joj prorokuju, najprije treba postati i pomorska sila.
Moderne granice Kine od nje stvaraju silu i daju joj sigurnost; njezina geografska obilježja prikladna su za učinkovitu obranu i trgovinu. Jedna od ključnih točaka u tom osiguranju granica bio je - Tibet. Između Kine i Indije, objašnjava Marshall, kroz povijest nije bilo mnogo trgovine, a nije izgledno da će se situacija ubrzo promijeniti. Naravno, granica je zapravo tibetansko-indijska, i upravo zbog toga ju je Kina oduvijek željela nadzirati.
"To je geopolitika straha. Da Kina ne kontrolira Tibet, uvijek bi bilo moguće da će to pokušati Indija. Time bi Indija dobila strateške visine Tibetanskog visočja i bazu za prodor u srce Kine, kao i kontrolu nad tibetanskim izvorima triju velikih kineskih rijeka, Žute rijeke, Yangtzea i Mekonga, zbog čega Tibet nazivaju 'kineskim vodotornjem'. Kina, zemlja s podjednakom potrošnjom vode kao i SAD, ali s pet puta više stanovnika, sigurno to neće dopustiti. Nije važno želi li Indija obustaviti opskrbu vodom iz rijeka, nego to što bi to mogla učiniti. Kina se stoljećima nastojala osigurati da se to nikad ne dogodi", piše Marshall.
Ako je Kina učvrstila svoje granice, a jest, odakle joj danas prijeti opasnost? Ako izbjegne ozbiljan sukob s Japanom ili SAD-om, jedina prava opasnost za Kinu je ona sama, odgovara Marshall. Dogovor između partijskih vođa i naroda već naraštajima glasi: "Mi ćemo vam omogućiti bolji život - vi ćete slušati naše naredbe." Sve dok gospodarstvo raste, veličanstvena pogodba mogla bi se održati. Ako se rast zaustavi ili krene unatrag, dogovor otpada. Drugi rastući problem za Partiju sposobnost je prehrane stanovništva. Prema Ministarstvu poljoprivrede, više od 40 posto obradive zemlje sada je ili onečišćeno ili se površinski sloj tla smanjuje.
"Kina je zaglavila u kvaki 22. Dok se modernizira i podiže životni standard mora nastaviti s industrijalizacijom, ali isti proces ugrožava proizvodnju hrane. Ako ne riješi problem, bit će nemira", pojašnjava Marshall.
I s gospodarske strane Kina je sklopila veličanstvenu pogodbu, i to sa svijetom - proizvodit ćemo jeftine stvari, a vi ćete ih jeftino kupovati. "Ostavimo po strani to što troškovi rada u Kini već rastu i konkuriraju im Tajland i Indonezija, barem cijenom kad već ne i količinom. Što bi se dogodilo kad bi resursi potrebni za proizvodnju presušili, kad bi ih se netko drugi prije domogao ili kad bi se dogodila pomorska blokada robe - prema unutra ili prema van? E pa, za to vam je potrebna mornarica."
Nakon što je potrošila 4000 godine za konsolidaciju kopna, Kina sada gradi mornaricu za otvoreno more. Potrajat će još trideset godina dok Kina ne izgradi mornaričke kapacitete koji bi mogli ozbiljno ugroziti najmoćniju pomorsku silu koju je svijet ikada vidio - američku ratnu mornaricu. Sve to, naravno, pod pretpostavkom da će Kina nastaviti gospodarski napredovati.
Međutim, otkako je EU pogodila prva velika financijska kriza, ta je ideologija na klimavim nogama i nagrizle su se spone koje je vežu. Zemlje eurozone pristale su na gospodarski brak, kao što ističu Grci, "u dobru i zlu", ali kad se dogodila gospodarska kriza 2008., bogatije države morale su spašavati siromašnije i u obitelji su izbile ogorčene svađe. Partneri, duhovito zamjećuje Marshall, i dan-danas jedni druge gađaju tanjurima.
"Njemačka je odlučna u tome da ostane dobra Europljanka. Nijemci instinktivno znaju da će se u slučaju fragmentacije Unije ponovno pojaviti stari strahovi od Njemačke, posebice sada kad je daleko najnapučenija i najbogatija europska nacija s 82 milijuna stanovnika i četvrtim najvećim gospodarstvom na svijetu. Neuspjela Unija naštetila bi Njemačkoj i u gospodarskom smislu: treći najveći izvoznik robe na svijetu ne želi gledati kako mu se najbliže tržište zatvara u protekcionizam", piše Marshall.
Rješenje je da Francuska pogne glavu. Ako potiho ne prihvati da Berlin vuče konce u Europi, riskira daljnje slabljenje Unije. Ali ako prihvati njemačko vodstvo, vlastita moć joj se umanjuje. Kad je 1998. godine odlazio s funkcije njemačkog kancelara, Helmut Kohl je za Bild napisao članak u kojem je upozorio da je on posljednji njemački čelnik koji je proživio Drugi svjetski rat. Očito ga je i dalje proganjala mogućnost da zbog financijske krize aktualni naraštaj čelnika neće njegovati poslijeratni eksperiment povjerenja u Europu: "Za one koji to nisu sami proživjeli i koji se pogotovo sada u krizi pitaju kakvu korist donosi jedinstvo Europe, unatoč dosad nezapamćenu razdoblju mira u Europi koji traje više od 65 godina te unatoč problemima i teškoćama koje tek moramo nadići, odgovor glasi: 'donosi mir'".
I Francuska i Njemačka, naglašava Marshall, trenutačno rade na očuvanje Unije: sada jedna drugu smatraju prirodnim partnerima. Ali samo Njemačka ima plan B - Rusiju.
Pisci koji žele proniknuti u srž medvjeda često se posluže slavnom primjedbom Winstona Churchilla o Rusiji iz 1939.: "To je zagonetka omotana misterijem unutar enigme", ali malo je onih koji rečenicu dovrše, a njezin kraj glasi: "ali možda postoji ključ. Ključ je ruski nacionalni interes." Tim Marshall, opisujući suvremeno utjelovljenje medvjeda, Vladimira Putina, kaže kako on, kad ne misli na Boga i planine, misli na pizzu. Konkretno, na oblik komada pizze - trokutastu krišku.
Tanji kraj kriške je Poljska. Tu širina goleme Sjevernoeuropske nizine koja se proteže od Francuske do Urala iznosi samo petstotinjak kilometara. Iz ruske perspektive to je dvostruki mač. Poljska je razmjerno uzak koridor u koji bi Rusija, da je nužno, mogla potjerati svoje oružane snage i spriječiti prodor neprijatelja prema Moskvi. Ali ondje se kriška počinje širiti, a kad dođemo na granicu s Rusijom, široka je više od 3000 kilometara i ravna je cijeli putem do Moskve i dalje. Rusiju nikad nisu pokorili iz tog smjera - ni Napoleon 1812. ni Hitler 1941. - no taj komad pizze objašnjava zašto medvjed povremeno reži u smjeru Europe. Možda biste pomislili da nitko ne želi napasti Rusiju, mudruje Marshall, ali Rusi se ne bi s time složili. S pravom, jer su se na Sjevernoeuropskoj nizini ili blizu nje borili svake 33 godine.
Putin je raspad bivšeg Sovjetskog Saveza 90-ih nazvao "glavnom geopolitičkom katastrofom stoljeća". Sve otad Rusi, naime, uznemireno promatraju kako se NATO sustavno primiče sve bliže, obuhvaćajući zemlje za koje Rusija tvrdi da su obećale da mu se neće pridružiti. Upravo kretanje NATO-a prema istoku, ono je što je Putina natjeralo na akciju u Ukrajini. Za rusku vanjskopolitičku elitu članstvo u EU-u jednostavno je izlika za članstvo u NATO-u, a za Rusiju je ukrajinsko članstvo u NATO-u nedopustivo. Sevastopolj na Krimu jedina je prava ruska toplomorska luka. Pripojenje Krima pokazalo je da je Rusija spremna za vojne akcije kako bi obranila ono što smatra svojim interesima u "bliskom inozemstvu".
Zahlađenje odnosa između Rusije i Zapada novi je hladni rat, smatra Marshall. Pri čemu bi ovaj hladni rat dostao mogao biti - hladan. "Ostavljajući po strani nuklearne projektile, najmoćnije oružje kojim Rusija raspolaže nisu ruska vojska ni zračne snage nego nafta i plin. Rusija je poslije SAD-a drugi najveći opskrbljivač zemnim plinom i naravno da tu moć rabi u svoju korist. U što ste boljim odnosima s Rusijom, manje plaćate za energiju; primjerice, Finska prolazi mnogo povoljnije od baltičkih država", piše Marshall.
U prosjeku više od 25 posto europskog plina i nafte potječe iz Rusije, a nerijetko je zemlja ovisnija o njoj što joj je bliža. To pak državi smanjuje mogućnosti u vanjskoj politici. Ovisnost Latvije, Slovačke, Finske i Estonije o ruskom plinu iznosi 100 posto, Češka, Bugarska i Litva ovisne su 80 posto, a Grčka, Austrija i Mađarska 60 posto. Rusija pokriva približno polovicu njemačkih potreba za plinom, a to je, uz opsežne trgovačke sporazume, djelomičan razlog zbog kojeg su njemački političari manje skloni kritiziranju agresivnog ponašanja Kremlja nego što su to države poput Velike Britanije čija ovisnost iznosi samo 13 posto.
"Znajući da se Europljani dugoročno žele otarasiti ovisnosti o ruskim energentima, Moskva vidi Kinu kao alternativnog kupca. Kina vodi glavnu riječ na tržištu kupaca, ali komunikacijski kanali su srdačni i intenzivno se iskorištavaju. Od 2018. Rusija će opskrbljivati Kinu s 38 milijardi prostornih metara plina na godinu u sklopu ugovora vrijednog 400 milijardi dolara sklopljenog na trideset godina", napominje Marshall.
U knjizi "U okovima geografije" Marshall se bavi u posebnom poglavlju i Afrikom, te objašnjava zašto je taj kontinent posebno neuspješan, iako je imao početnu prednost kao područje iz kojeg je prije oko 200 tisuća godina potekao Homo sapiens. Kako ističe autor Jared Diamond u genijalnom članku za National Geographic, a Marshall ga citira: "Povijest bi možda izgledala drukčije da su afričke vojske, hranjene mesom kućnih žirafa i uz potporu mnoštva jahača na golemim nosorozima, prodrle u Europu kako bi pokorile njezine vojske hranjene ovčetinom na leđima kržljavih konja." Samo što su afrički nosorozi, gazele i žirafe tvrdoglavo odbijali postati tegleća marva, a ideje i tehnologija prenosili su se s istoka na zapad i sa zapada na istok, ali ne i sa sjevera na jug.
U preostalim poglavljima ove fascinantne knjige, neizostavnog priručnika za razumijevanje međunarodnih odnosa, Marshall piše o geografskim i geopolitičkim izazovima Bliskog istoka, Indije i Pakistana, Koreje i Japana, Latinske Amerike - "kontinenta nade", i Arktika u vezi kojeg postoje dvije vrste problema: imaginarni i stvarni, a među njima najstvarniji su imaginarni. Marshall knjigu završava važnom napomenom: "Naravno da geografija ne diktira tijek svih događaja. Velike ideje i veliki vođe dio su kotačića koji pokreću povijest. Ali oni moraju djelovati unutar granica geografije."
Podijeli na Facebook
