Piše Tanja Tolić
Čovjeka se ne može nagovoriti na čitanje. Svaka akcija koja nagovara nečitatelja da se pretvori u čitatelja osuđena je na propast. Prilijepi li se na to dociranje i savjeti o korisnosti čitanja – koji znaju biti naporniji od onih kako ne umrijeti od propuha, izliječiti teške bolesti vitaminima i spasiti svijet propovijedanjem empatije – vidjet ćete malo otvorenih knjiga, a mnogo okrenutih leđa.
Čini mi se ovo važnim napomenuti zbog javne zabrinutosti kako je sve manje čitatelja (koji sve manje čitaju!), osobito mladih što knjigu odbacuju s gnušanjem, i apokaliptičnog moraliziranja o tome kako će internet upropastiti svijet, a mozak će nam se svima (a osobito djeci!) pretvoriti u kašu jer kognitivne funkcije opadaju od buljenja u ekran.
"Idealnih", strastvenih čitatelja oduvijek je bilo malo u općoj populaciji. Dio njih je okupljen u ovom tematu i kladila bih se da svi/većina dijelimo slično iskustvo: bili smo uglavnom introvertirana djeca koja su rano otkrila utjehu knjige. Za knjigom smo posegnuli zato što nam je važna osoba otkrila čaroliju knjige: to su možda bili majka ili otac, stariji brat ili sestra, djed ili baka, najbolji prijatelj koji nam je rekao "Moraš ovo pročitati!" ili, kao u mojem slučaju, knjižničarka koja me pustila na odjel za starije, pažljivo slušala što mi se svidjelo od onoga što mi je prethodni put preporučila za čitanje i potom mi rekla: "Ako si voljela to, mislim da će ti se svidjeti i ovo..."
Djeca će čitanje zavoljeti rano ako postoji emocionalni bonus. Roditelj koji djetetu čita slikovnicu prije spavanja iskazuje ljubav, nježnost i brigu, pa dijete neminovno čitanje poveže s osjećajem sigurnosti. Knjiga kao neophodni alat u životu preživjet će tinejdžersko doba i doseći odraslost ako dijete nađe vlastiti valjani razlog za čitanje – utjehu, zabavu, odgovore. Osim što čitanje razvija kognitivne vještine, za mnoge od nas se pokazalo i kao dobar alat u emocionalnoj samoregulaciji. Oni koji su to naučili dovoljno rano u životu da im postane navika, od pandemije i potresa – nakon početnog smrzavanja zbog stresa i faze slabije koncentracije – uglavnom su se "branili" knjigom.
Slažem se s Maryanne Wolf, autoricom knjige "Čitatelju, vrati se kući": čitanje je susret. Zbog toga neće upaliti nagovor, ali će djelovati razgovor. Čitanja ima ako se dogodi neki susret bliske vrste. Neki, jer ih ima više. Čitanje za mene nije samo kognitivna vještina, meni je ono prvenstveno medij, koji natkriljuje viša domena – pripovijedanje. U tom kontekstu, optimističnija sam od prosjeka: mene ne plaše prognoze Marshalla McLuhana o dominaciji i tiraniji elektroničkih medija. Ne mislim da to znači smrt knjige i čitanja, ali nužno u jednom segmentu donosi promjenu načina pripovijedanja i njegove konzumacije – medij je doista poruka. Možemo to ignorirati i suzama natapati tiskarske strojeve ili se prilagoditi i očuvati ono što nam je važno. U srcu čitanja je priča, posredovanje iskustava, traženje odgovora na pitanje tko sam ja i što je svijet.
Stoga sam, recimo, zagovornik radikalnih pristupa lektiri: ne samo da bih ukinula trenutno vrijedeći kanon i dopustila djeci da čitaju što žele (jer svrha je da zavole čitanje, a ne da zavole knjige koje mi volimo...), nego bih kroničnim nečitateljima kao lektiru odredila da drugoj djeci na satu prepričavaju, na primjer, radnju video-igre koju igraju na plejki.
Osobno želim očuvati knjigu, ali sam je spremna žrtvovati za očuvanje pripovijedanja. Potreba za pripovijedanjem je imanentna karakteristika ljudskosti; to je možda i način na koji postajemo čovjekom – od prve misli pa do zadnje, smrtne, uporno sami sebi pripovijedamo sebe. (Tek mali dio toga pretoči se u knjige, još manji u književnost, najmanji u onu vrstu književnosti zbog koje bi se bacali u vatru da je sačuvamo.) U nama živi pripovjedač naših života: oštri kritičar, ponekad milosrdni Samarijanac, dijete željno bajke sa sretnim završetkom ili makar zlobne vještice koju se može gurnuti u peć, izgubljeni odrastao željan zadovoljavajućih odgovora na svakodnevne ambivalencije i izazove. Taj unutar nas, svaki od mnogih unutra, on je istodobno čitatelj, pripovjedač i priča sama. Možda i nismo ništa više od priče. U povijesti civilizacije što traje pet do šest tisuća godina, ako kao njezin začetak računamo pojavu prvoga pisma u Mezopotamiji, pojedinačni čovjek je tek znak: točka, tek tu i tamo se pojavi poneki upitnik ili uskličnik.
Tretiramo li, dakle, priču i čovjekovu potrebu za pripovijedanjem tek kao tekst, knjiga će sigurno propasti. Prije ili kasnije, imajući na umu ekološku distopiju što nam prijeti iz stvarnosti, a ne iz teksta, ponestat će stabala za sječu, pa time i papira (plastične knjige nekako ne uspijevam zamisliti). Ponestat će moguće i piksela na ekranima čitača i računala, struje sigurno; potrošnjom je toliko pržimo da uopće nije isključeno da ćemo se na kraju tehnološkog doba morati opet okupljati oko vatre (ako ćemo je imati čime zapaliti) i razgovarati.
Čovjeka se ne može nagovoriti na čitanje, ali ga se uvijek može uvući u razgovor.
* Esej je originalno objavljen u časopisu Tema, siječanj – lipanj 2021., u broju posvećenom čitanju.
Podijeli na Facebook
