Piše Tanja Tolić
"Mislimo da si možemo čestitati jer smo već dosegnuli takav vrhunac jasnoće, zamišljajući da smo sve te prividne bogove ostavili daleko za sobom. Ali, za sobom smo ostavili samo verbalna priviđenja, a ne psihičke činjenice koje su bile odgovorne za rođenje bogova. I dalje smo jednako opsjednuti autonomnim psihičkim sadržajima kao da su Olimpljani. U današnje vrijeme nazivamo ih fobijama, opsesijama i slično; jednom riječju, neurotičnim simptomima. Bogovi su postali bolesti; Zeus više ne vlada Olimpom, nego solarnim pleksusom, i stvara čudne uzorke za liječnikovu ordinaciju, ili remeti mozgove političara te novinara koji nesvjesno puštaju psihičke epidemije u svijet", zapisao je Carl Gustav Jung u svojem "Komentaru na 'Tajnu zlatnog cvijeta'", objavljenom 1929. godine.
Ukratko, nesvjesni psihološki sadržaji i dinamika koja je nekoć stvarala predodžbe bogova te mitskih događaja nisu nestali sa slabljenjem religijskog vjerovanja, nego i dalje utječu na ljudsku svijest, samo u obliku neuroza i psihopatologije. Bogovi se sada otkrivaju u bolestima i simptomima. Iz toga proizlazi da bi poznavanje odnosa mitskih obrazaca i psihopatoloških simptoma znatno poboljšalo uvid i terapiju.
Tim je smjerom krenuo jungovski analitičar Murray Stein u svojem klasiku iz 1983. godine "U srednjim godinama: Jungovska perspektiva", sada prvi put objavljenom na hrvatskom jeziku u prijevodu Aleksandre Barlović i izdanju nakladničke kuće Petrine knjige. "U srednjim godinama" prva je knjiga u novopokrenutoj biblioteci Psyché, a izvorni naslov ovog djela, prvi put izloženog u sklopu osmotjednog seminara u proljeće 1980. godine u Centru C. G. Jung u Chicagu, bio je "Hermesov svijet i iskustvo liminalnosti: razmišljanje o prijelazu u srednjem životnom dobu". Vodeći se Jungovom hipotezom da su se bogovi u suvremeno doba pretvorili u simptome, Stein odabire Hermesa za vodiča kroz jedno od najkompleksnijih ljudskih iskustava – ono srednje životne dobi ili, dramatičnije, kroz "krizu srednjih godina".
"Oh, kriza srednje životne dobi" ironična je, obrambeno omalovažavajuća primjedba o sredovječnim poslovnim tajkunima koji voze sportske automobile i ostavljaju supruge kako bi pobjegli s dugonogim mladim tajnicama, ili o uspješnim i priznatim liječnicima koji se izlože skandalu ulazeći u veze s medicinskim sestrama koje nisu mnogo starije od njihove kćeri, ili o kućanicama i majkama iz predgrađa, koje osjete poriv da nepromišljeno uđu u dionizijsku ljubavnu vezu s instruktorima tai chija i vozačima autobusa.
No kriza srednjih godina nešto je sasvim drugo. "Srednju životnu dob smatram vremenom kad osobe prolaze temeljni zaokret u pogledu vlastite usklađenosti sa životom i sa svijetom, a taj zaokret ima psihološko i vjersko značenje koje premašuje interpersonalne te društvene dimenzije. Srednja životna dob je kriza duha. U toj krizi gubi se staro jastvo i nastaje novo", piše na početku knjige Murray Stein.
Prijelaz srednje životne dobi u pravilu traje nekoliko godina, a događa se između trideset i pete i pedesete godine, najčešće oko četrdesete. Većina onih koji je proučavaju slaže se u pogledu određenih karakteristika: često su prisutna nepopustljiva raspoloženja bezvoljnosti i depresije, ili osjećaja otrežnjenja te razočaranja u život općenito ili u specifične osobe koje su prethodno idealizirane; mladenački snovi o sreći i ispunjenju tope se ili su grubo razbijeni; anksioznost zbog smrti se prikrada, a često se govori i o osjećaju da će vrijeme isteći prije no što čovjek stigne "doista živjeti". To može biti i vrijeme kad roditelji umiru ili postaju ovisni o djeci, okrećući prijašnje uloge i oslobađajući tu djecu iluzija o smrtnosti.
Ispod zbrke tih raspoloženja te često neodređenih prijetnji rupa i otvora koji se čovjeku otvaraju pod nogama, događa se mnogo dubokog restrukturiranja intrapsihičke matrice osobnosti. Sam je Jung prijelaz srednje životne dobi doživio kao intenzivnu emocionalnu prekretnicu u svojem životu, nazvavši je "suočavanjem s nesvjesnim". Jung je primijetio da prijetnja nastala zbog toliko intenzivnog unutarnjeg restrukturiranja može prouzročiti defanzivno "ponovno uspostavljenja persone", utvrđivanje i povlačenje u prijašnje obrasce identiteta te njihove obrane.
S druge strane, to razdoblje promjene može prouzročiti pokret u dubinu, u nepoznat i prijeteći psihološki teritorij. Jung je smatrao da takvo dulje psihološko putovanje osobu može dovesti do otkrivanja srži vlastitog bića, Jastva. To otkrivanje Jastva, i postupna stabilizacija njegove osjećene prisutnosti i vodstva u svjesnom životu, postat će temelj za nov doživljaj identiteta i integriteta, utemeljen na unutarnjem središtu, Jastvu.
Svi se mi tokom života mijenjamo. Mikropromjene se, objašnjava Stein u knjizi, događaju u malim prilagođavanjima psihičke ravnoteže iz dana u dan te iz sata u sat, prouzročenim relativno malim kompenzacijama iz nesvjesnog, koje održavaju našu prilagođenost i fleksibilnost te napredovanje kroz život, našu obranu uređenom, ulaštenom i spremnom. S druge strane, makropromjena – poput krize srednje dobi – događa se tijekom mnogo duljeg razdoblja, često se proteže godinama, tijekom kojih se događaju velike promjene stava i tipologije, osnovne psihološke strukture nestaju, a arhetipski obrasci samoorganizacije toliko se duboko modificiraju ili preoblikuju da čine nedvojbenu preobrazbu osobnosti. Ulaskom u srednju životnu dob čovjek zapravo ulazi u ono što se naziva – liminalnost.
Riječ "liminalnost" potječe od latinske riječi limen, sa značenjem "vrata" ili "prag". Taj latinski korijen uvukao se u psihologiju, u kojoj se koristi za opisivanje praga između svjesnog i nesvjesnog dijela uma. Stoga se izraz "subliminalno" odnosi na psihološki teritorij ispod praga svjesnosti. Taj prag prelazimo kad tonemo u san i budimo se, a u sumračnom stanju između to dvoje također je liminalnost.
"U stanju koje nazivam psihološkom liminalnošću osjećaj identiteta visi u zraku. Više niste pričvršćeni za određene mentalne predodžbe i sadržaje samoga sebe i drugih. 'Ja' je uhvaćeno u polju koje ne može držati pod nadzorom, čije obrasce ne prepoznaje kao 'ja'. Premda taj osjećaj 'jastva' i dio onoga što proizlazi iz njega preostaju i tijekom liminalnosti, prevladava osjećaj otuđenosti, marginalnosti i lutanja. Pojavljuju se presudno važna pitanja o tome tko i što je 'ja', za što je sposobno, odakle potječe, kamo ide. Kad je 'ja' bez doma, kao u stanju liminalnosti, ta gnostička pitanja odjekuju kao neodgodiva te se prilično prirodno otvaraju u vjerska područja misli i osjećaja, koja su inače često zatvorena", objašnjava Stein.
Hermes je bog prijelaza, a prijelazi se uvijek kreću kroz liminalnost. Liminalnost, Hermesov dom, događa se kad se ego odvoji od fiksnog osjećaja o tome tko jest i tko je bio, odakle potječe i od svoje prošlosti, od toga kamo ide i od svoje budućnosti; kad ego plovi kroz neodređene prostore u osjećaju neograničenog vremena, kroz teritorij nejasnih granica i neodređenih rubova; kad se prestao poistovjećivati s unutarnjim predodžbama koje su ga nekoć održavale te mu pružale osjećaj svrhe. Tada je nesvjesno uzburkano u njegovim arhetipskim slojevima, a Jastvo je spremno za slanje poruka: velikih snova, žive i moćne intuicije, fantazija i sinkronističkih te simboličkih događaja. Funkcija tih poruka je voditi ego naprijed, a to vodstvo pomaže mu učiniti ono što mora učiniti, bilo to ulaženje dublje u liminalnost ili, naknadno, izlazak iz nje.
Srednje životno doba razdoblje je kad se ljudi često zbune te izgube uporište u sigurnom društvenom i psihološkom svijetu. Ostvaruju različite radikalne promjene, podižu sidro i sele se te nemirno lutaju Zemljom u potrazi za nečime. Za mnoge je to uistinu duga, mračna noć duše, silazak u područje osjećaja i doživljaja koji se pojavljuju prilično neočekivano te nedvojbeno nezvano. Srednja nas dob sve zadesi; ne tražimo je.
"Prvi važan zadatak je pokapanje izgubljene i oplakane predodžbe identiteta i sigurnosti. Implikacije ove faze želim što više protegnuti preko uobičajenog opažanja da sredovječni muškarci i žene često postanu anksiozni te uznemireni jer opažaju da ih mladost napušta. Ta faza prijelaza srednje životne dobi ima dimenzije dubine i složenosti koje sežu mnogo dalje od jednostavnog gubitka divota mladosti. Protumačiti razdoblje srednje životne dobi kao kozmetičku krizu otkriva transparentnu obranu od njegovih mnogo jačih anksioznosti", naglašava Stein.
Kad započne prijelaz srednje životne dobi, bez obzira na to započne li postupno ili naglo, osoba u pravilu osjeća gubitak te sve njegove prateće emocije: ćudljiva i nostalgična razdoblja tugovanja za kakvom odsutnošću koja se neodređeno osjeća, jasan te sve jači osjećaj životnih granica, napadaje panike zbog vlastite smrti i racionaliziranje te poricanje. Razlog za taj gubitak katkad je očit: smrt djece ili roditelja, razvod, razorena karijera. Ali neposredan uzrok te početne faze prijelaza, sa svim pratećim emocionalnim pojavama, često uopće nije jasan.
Temeljni uzrok te uznemirenosti ustvari je odvajanje, a anksioznost vezana uz njega zapravo je vrsta separacijske anksioznosti. Ali odvajanje od čega?
"S intrapsihičkog stajališta od prve faze prijelaza srednje životne dobi potrebno je odvojiti prijašnji identitet, personu. Ego ima potrebu otpustiti taj dodatak kako bi mogao prepoloviti potrebno razdoblje liminalnosti, koje vodi dubljem otkrivanju Jastva. Da bi osoba to učinila temeljito i odlučno, mora 'pronaći truplo' i pokopati ga: identificirati izvor boli i ostaviti prošlost tako što će tugovati zbog nje, oplakati je i pokopati", naglašava Murray Stein.
Možemo reći da nakon smrti persone, na pozornicu stupa – duša. Nakon što duša proživi iskustvo odvajanja i prihvaćanja izgubljene prošlosti kroz čin pokapanja, postaje slobodna od veza s prijašnjim fiksnim osjećajem identiteta. Ali, to oslobađanje duše barem isprva može biti simbolički izraženo te doživljeno kao smrt ili kao strah od smrti. Taj događaj odvajanja okružen je simbolima crnila i smrti te se naziva nigredo ("crnilo") stanjem. Njegova emocionalna inačica je očaj, tuga i oplakivanje. "Anksioznost smrti", međutim, nije daleko od "anksioznosti rođenja" – što će proizaći iz svega toga, što će biti sa mnom? To su mučna pitanja dok se duša oslobađa vezanosti i identifikacije. Kad ljudi izađu iz liminalnosti srednje životne dobi i osvrnu se, možda neće vjerovati da se doista dogodilo. Tom je razdoblju svojstvena kvaliteta snova.
"Ako promišljamo psihološku svrhu prijelaza u srednjoj životnoj dobi te iskustva produljene i intenzivne liminalnosti tijekom njega, kao da se nameće opažanje da donosi novu vrstu svjesnosti o sebi, odnosno, svijest o onome što se inače možda tek neodređeno osjeća kao tiha pozadina budnog života, 'nesvjesno'. Osoba u liminalnosti ima priliku uvidjeti da je jastvo, duša, a ne samo funkcija, ego. Jungovskim rječnikom, to je svjesnost o samom nesvjesnom, a vodi osjećaju temelja na kojim svijest počiva, arhetipskim dimenzijama psihološke stvarnosti", piše ovaj jungovski analitičar.
Gotovo je predvidljivo da će se potisnuta sjena vratiti u srednjoj životnoj dobi, a osobito tijekom liminalnosti u srednjoj životnoj dobi. Osjećaj koji prati njezin povratak često se naziva "adolescentom": "Ponovno se osjećam kao tinejdžer." Prethodno potiskivani impulsi, porivi, fantazije, žudnje i želje upečatljivo se vraćaju u srednjoj životnoj dobi, možda zato što su strukture obrane od nesvjesnog manje sposobne zadržati potisnuti sadržaj ili zato što je nesvjesno jače nabijeno energijom nego inače pa je sposobno probiti se kroz njih, ili zbog kombinacije tih dvaju razloga.
Ali, ta su trupla znatno drugačija od onih koje je potrebno pokopati. To su nedovršene razvojne mogućnosti, a ne islužene strukture svjesne osobnosti. Kad se u srednjoj životnoj dobi dogodi erupcija nesvjesnog, isprva u prvi plan najočitije dolaze odbačeni dijelovi osobnosti koji su u određenom trenutku prošlosti ostavljeni nerazvijeni te odbačeni, zbog ovog ili onog razloga, u brzom razvijanju osobne priče (ti dijelovi su ono što nazivamo sjenom, op.a.).
"No život se i dalje čvrsto drži za njih. I, zapravo, sjemenke budućnosti leže u tim zanemarenim figurama, koje se sada vraćaju te traže da ih se ponovno prihvati te da im se posveti pozornost. Te sjemenke mogu isklijati u poziv i nedvojbeno će iziskivati daljnji, te često nepredvidljiv psihološki razvoj", naglašava Stein u knjizi.
Jedno takvo sjeme je ono što Jung naziva "povratak majci", točka u procesu individuacije, koja se u pravilu događa u srednjoj životnoj dobi, kad se konsteliraju teme ranog djetinjstva, simbiotičke zajednice s majkom i pojačane potrebe za njegovanjem te za psihološkom prisnošću, održavajući intrapsihičku potrebu da ego-svijest ponovno uspostavi kontakt sa svojim izvorom, (majčinskim) nesvjesnim.
"Moglo bi se reći, barem metaforički istinito, da se sama smrt događa u srednjoj životnoj dobi, kad identitet i svijest osobe prolaze duboke unutarnje preobrazbe te se reorganiziraju oko nove jezgre psihološkog sadržaja i značenja. Na dubljim te više nesvjesnim razinama mijenjaju se arhetipske dominante u temelju svjesne samoorganizacije i identiteta: stara osoba umire. A sve dok se ne uđe u jamu smrti, proces unutarnje preobrazbe ne može se odviti do kraja jer se u srednjoj životnoj dobi ujedno rađa nova osoba", poručuje Stein.
"Postupno na površinu izranja uravnoteženi osjećaj suprotnosti, koji se znatno razlikuje od crno-bijelog rascjepljivanja koje je prije možda bilo potrebno da bi se osobu potaknulo potpuno ući u prijelazno razdoblje. Suprotnosti kao što su putovanje i put nasuprot kućanstvu i ognjištu; fluktuacija, promjena, novost i nestalnost nasuprot postojanosti, kontinuitetu, pouzdanosti, čvrstoći; nevjerojatne ljubavne veze i intenzivno duševno miješanje subjektivnosti nasuprot 'dovoljno dobrim' odnosima i pouzdanim posvećenostima; osobnost nasuprot karakteru iskazuju sve uravnoteženiju valenciju. Postoji potreba za oslobađanjem napetosti tih suprotnosti, ne potiskivanjem jedne strane, nego njihovom integracijom", pojašnjava autor. To je ujedno bit treće faze prijelaza srednje životne dobi – reintegracije.
U tom savjetovanju s Jastvom, koje je sada slika davno proživljene mudrosti i temeljne istine, počinju se pojavljivati znakovi onoga što će postati čovjekov osjećaj srži te znakovi koji upućuju na životne zadatke koje je potrebno obaviti. To je zlato; to je alkemija koja se događa.
Podijeli na Facebook
