Piše Jadranka Pintarić
Navodno vas čitanje knjiga može učiniti boljom osobom – napisano je bezbroj tekstova o tome, nadobudni su provodili i istraživanja, dakako s hipotezom koja je dokazana, pa iz toga izvodili teorije koje se nitko ozbiljan nije udostojio ni opovrgnuti. A i zašto bi: oni koji se ozbiljno bave ljudskom naravi imaju preča posla. Ne, čitanje knjiga neće vas učiniti boljom osobom koliko god da će vam proširiti vidike, razviti toleranciju i/ili empatiju, potaknuti maštu, obogatiti jezik i mogućnosti spoznaje itd. Znanost je dokazala da karakter razvijemo do šeste godine i to su temelji na kojima se gradi osobnost, pa je u tim temeljcima već sadržano ono što narodski zovemo „dobrim“ ili pak "zlim" čovjekom. Pod pritiskom životnih okolnosti ponekad se ljudi mogu promijeniti, ali to je znatno rjeđe nego što bi se dalo zaključiti iz romantičarskih predodžbi o pobjedi dobra nad zlom. No, knjige vas mogu natjerati da se zamislite nad nekim svojim (ne)djelima…
Kad sam sad pročitala Čarobnjaka iz Zemljomorja, pomislila sam: uf, pa to je prvi put objavljeno 1968., imala sam sedam godina, da sam to pročitala s deset ili dvanaest, ne bih bila ista osoba; pa sam za nekoliko dana dovršila i drugi dio, Atuanske grobnice, objavljene 1971., klela sam se sebi da bih postala feministkinja sa šesnaest da mi je taj roman bio dostupan; samo godinu poslije bila je prvoobjava Krajnje obale i možda bih, da sam imala u rukama nevjerojatnu Ursulu (koja se, eto vraga, zove kao i moja baba koja me svojim okrutnim metodama "muštrala" životu), lakše prihvaćala nevolje. Ne, ne bi me ta Ursula promijenila ništa više nego što me promijenila sva ostala lektira u koju sam se zabijala ne bih li pobjegla od zbilje. Odnosno, promijenila bi me koliko i npr. Hume, Clark, Hesse, francuski egzistencijalisti, Herbert, Dostojevski, Cvetajeva, Kierkegaard, Brodski, Nietzsche – nasumično nabrojano.
Uostalom kao i njezina Lijeva ruka tame s revolucionarnim pristupom spolu, što me 1980-ih više zbunilo nego što sam prepoznala genijalnost. Naučila bi me da se do cilja ne stiže prečicom, da nema lakih zadataka, da zlo nije jednoznačno, bezoblično. Potkrijepila bi ono što sam proživjela metodom vlastite kože i vjerojatno bi mi to bilo utješno. (Uostalom, kad bi čitanje knjiga ljude činilo dobrima, književni kritičari bili bi najbolji ljudi na svijetu, a znamo da nisu – vidimo da su zluradi, potkupljivi, maliciozni, koristoljubivi, bez ukusa i kriterija… Prisutni se ne isključuju.)
Foto: Marian Wood Kolisch
Knjige o Zemljomorju kultni su romani fantasyja, nadvladali su sâm žanr, opstali više od pola stoljeća, tiskani u milijunima primjeraka, prevedeni na četrdesetak jezika. U katalozima knjižnica najčešće su dvostruko diskriminirani: stavljeni u pretinac "knjige za mlade" i "zabavna literatura". Tako je to bilo još od Tolkienova doba, premda nikome ne palo na kraj pameti u istu ladicu utrpati npr. mitove, legende, narodnu predaju – što je ne samo izvor nadahnuća za fantasy, nego i supstancija sadržaja. Le Guin je u razgovoru s Michaelom Cunninghamom rekla da je ljutita zbog omalovažavanja njezine fikcije jer: "Moja fikcija slobodno se kreće između realizma, čarobnog realizma, znanstvene fantastike, fantazije raznih vrsta, povijesne fikcije, fikcije za mlade, prispodobe i drugih podžanrova, do te mjere da velik dio toga nije moguće klasificirati, a sve je gurnuto u SF koš za smeće ili označeno kao za djecu – štivo niže vrste."
Srećom, jedan je Zagrepčanin, Darko Suvin, kanadski akademik, slavni teoretičar znanstvene fantastike i fantasy žanra, svojim radovima pridonio kritičko-teorijskom vrednovanju i njezinih djela, uvevši sintagmu "spoznajno očuđenje": "ogledalo u kojem možete vidjeti stražnji dio vlastite glave". Vidjet ćete poslije: u Jalovzemlji nema ni spoznaje ni očuđenja.
U pogovoru Čarobnjaka iz Zemljomorja autorica kaže da joj je 1967. izdavač naručio roman za tinejdžere. Zgrozila se, ali i razmislila. Naposljetku je isčarobirala posve novu sortu čarobnjaka, zmajeva, pustolovina, svjetova – zapravo arhipelaga s mnoštvom otočnih skupina kao i dalekih, nepoznatih pa time zastrašujućih. Zato je na početku sveska zemljovid sa svim precizno ucrtanim otočjem.
Naš junak nadimka Kobac potječe sa šumovitog Gonta, ostao je kao beba bez majke, otac kovač davao mu je "izdašnu plaću u batinama", a teta ga je pokušavala poučiti ponešto o životu. Čuvao je koze i ne znajući što čini, izgovorio je neke riječi koje je čuo od tete. Koze su ga okružile i nisu puštale. Teta ga je morala osloboditi kozjeg stiska, ali tako je shvatila da mali ima dara za moć. Bila je ona neuka seoska vračarica i ponešto ga je naučila o čaranju. Dječak je s mrvom čarobnjačkih privida obranio selo od ubojitih bijelih hordi Kargadskog Kraljevstva. Glas se pronio, po njega je izdaleka došao mag Ogion, na trinaesti rođendan u obredu inicijacije dao mu je ime Ged i odveo ga k sebi na šegrtovanje. Za Kobca se naukovanje presporo odvijalo, u izazovu pred bijelom djevojčicom, posegnuo je za zabranjenim i njemu neproničnim čarolijama. I Ogion ga je poslao u školu za čarobnjake na otoku Rokeu.
Ursula K. Le Guin 1973. godine (NY Public Library)
Eto tako počinje čarobnjački Bildungsroman, koji uopće nije dječji, kao uostalom ni ostali iz ciklusa, koliko god da je taj prvi "savršeno konvencionalan", kako kaže autorica: "Junak čini što muškarac i treba činiti: koristi se svojim snagom, domišljatošću i hrabrošću da se uzdigne od skromnih početaka do velike slave i moći…" Samo što baš i nije toliko konvencionalan: za početak Le Guin je 1968. svome junaku dala tamnu boju kože, brončanu-smeđu-crnu, dok su jedini ratoborni u arhipelagu "divljaci, bljedoliki, plavokosi i okrutni, krvoločni". Bio je to njezin odgovor na rasizam: Ged je prvi obojeni junak. Subverzije tek počnu. Osim što u Zemljomorju "nema ratova", nema militarizma tako karakterističnog za tu vrstu knjiga (što je filmska industrija dovela do groteske). Le Guin se ne igra rata – bitke su unutarnje, za izgradnju karaktera i ovladavanje vlastitim demonima. A to je cjeloživotni rat, to su one sitne ili velike borbe koje dobivamo ili gubimo svakog bogovetnog dana ne bismo li postali bolja osoba.
Ged će, ponovno zbog taštine i ponosa, prizvati sjenu iz onkrajnjeg jer nije utuvio lekciju najvažniju lekciju čarobnjačkog sveučilišta: "Mislio si kao dječak da je mag onaj tko može sve… A istina je zapravo, kako raste nečija stvarna moć i sve su mu šire spoznaje, tako se istodobno sužava put kojim može ići, sve dok nakraju više ništa ne bira sam nego, naprotiv, čini samo i jedino ono što mora…"
Da bi postao ono čemu teži, kako je bilo zapisano na početku: "… najveći putnik, bio je muškarac po imenu Kobac, koji je svojedobno postao i zmajovođa i velemag", Ged "mora otkriti tko je i što je njegov pravi neprijatelj. Mora otkriti što znači biti on sâm".
Lako za zaplet, ajmo opet o subverzijama. Za bahornike i čarobnjake od presudne je važnosti da ovladaju drevnim prajezikom i runama. Zato što sve što je stvoreno ima svoje prvotno, pravo ime koje su ljudi u međuvremenu zaboravili. Znati nečije istinsko ime, znači imati moć nad tim. Ali tu su i zmajevi, kakvih prije nije bilo (na stranu sad Smaug). Njezini zmajevi su mudri, dar govora im je prirođen – a govore upravo onaj jezik koji bahornici moraju naučiti jer "to je jezik čaranja, istinski jezik, jezik Stvaranja". Moćni su, svojeglavi i okrutni kad nije po njihovu, ali milostivi u presudnim trenucima. Oni znaju tajnu stvaranja svijeta:
Riječ – samo u tišini,
svjetlo – samo u tmini,
život – samo u smrti:
sjaji kobac dok leti
po nebeskoj praznini.
Nakon samo tri godine, Le Guin je shvatila da je Geda ostavila nezavršena posla, koliko god da je bila uvjerena da nema prostora za nastavak. Atuanske grobnice opet su prevrat u žanrovskim odrednicama: junakinja je žena. Bila je to feministička subverzija i eto nastavka gore nezavršenog citata: "… do velike slave i moći, u svijetu u kojem su žene podređene, u muškom svijetu." Žene su bile sporedni likovi, pasivne, objekt pohote, nemoćnice koje treba spasiti ili u boljem slučaju vještice. A djevojčica-svećenica Tenar postaje aktivna sudionica vlastite sudbine.
Pripovijest o nastanku i funkcioniranju Atuanskih grobnica sazdana je kao pravi mit: crno kamenje postojalo je od stvaranja Zemljomorja, kao grobovi drevnih Bezimenih vladara kojima se dva puta godišnje prinosila žrtva, ali u blizini su hramovi i novijih vladara – kargadskih Bogokraljeva i Bogoblizanaca. U Karkadskom Kraljevstvu nema bahornika ni maga, a za čarobnjački narod govore: "Crni su i podli." Svećenica drevnih Bezimena je "uvijek nanovo rođena", što u praksi znači okrutan obred uzimanja djevojčice od pet godina i njezino školovanje da bi postala Arha. Na skrbi je dobrodušnom eunuhu, pod paskom dviju starih svećenica Bogokraljeva. U svetištu je i podzemni labirint u kojem je Ged trebao stradati, ali Tenar je bila previše radoznala vidjeti svijeta da bi ostala Bezimena. Samo toliko smijem reći o ovoj horor napetnici.
"Sve njezine priče su, kao što je rekla, metafore za jednu ljudsku priču; svi njezini fantastični planeti su ovaj, koliko god bili prikriveni", napisala je njezina kolegica i vršnjakinja Margaret Atwood (kojoj su izdavači strogo zabranili da uopće spominje SF i fantasy uz svoje knjige smatrajući da bi im time umanjila vrijednost i recepciju).
Ni njezini likovi nisu crno-bijeli kao u trash fantasyju. Ged ima toliko ljudskih mana da nam je bliži od bilo kojeg prijašnjeg ili potonjeg čarobnjaka. Radi grešku za greškom, ponekad ne nauči lekciju ni metodom vlastite kože. Izazvao je zlo koje se događa u prvoj knjizi, kada u činu mladenačkog hvalisanja otvara vrata u zemlju mrtvih. U drugoj knjizi iskupljuje svoju kobnu pogrešku u činu koji bi svijetu trebao vratiti staru pravednost, a u trećoj mora cijeli arhipelag osloboditi prijetećeg i kobnog zla.
Za Krajnju obalu Le Guin kaže: "Zlo u ovoj knjizi poprima blizak, gadan, ljudski oblik jer nisam vidjela zlo kao nekakvu hordu demona izvana, s pokvarenim zubima i superoružjem, nego kao podmuklog i stalno prisutnog neprijatelja u svakodnevnom životu, u svojoj zemlji: pogubnu neodgovornost pohlepe."
Ne samo pohlepe za materijalnim dobrima u ozračju vlasti profita i konzumerizma, nego, o kako je vidovita bila Ursula: u vidu hlepnje za besmrtnošću i uništavanja svega što nas okružuje. Danas je to bjelodano, a 1972. rijetki su to vidjeli. Zato se Ged u Krajnjoj obali mora suočiti sa svijetom mrtvih, sa sjenama onih koji nisu ni živi ni mrtvi, s manipulacijom maga koji je nakanio poništiti temeljne postavke svijeta: "Ravnoteža cjeline ovisi o svakom postupku. Mora i vjetrovi, sile vode, zemlje i svjetla, sve što oni čine sve što čine životinje i raslinje dobro je učinjeno i s pravom. Svi oni djeluju unutar Ravnoteže. Od vihora i pjesme kitova do suhog lista koji pada i leta mušice, sve što čine odvija se unutar Ravnoteže cjeline. A mi, zato što imamo moć nad svijetom i jedan nad drugim, mi moramo naučiti ono što list, kit i vjetar čine samo od sebe jer im je to u prirodi. Mi moramo naučiti održavati Ravnotežu. Budući da posjedujemo razum, ne smijemo djelovati u neznanju. Budući da imamo slobodu izbora, ne smijemo djelovati neodgovorno." Ako to ne učinimo, sve će postati Jalovzemlja u kojoj opstaju samo sjene, u kojoj nema ni tuge ni radosti, ni spoznaje i očuđenja, niti nade.
Pohlepa je nepovratno uništila Ravnotežu, a dominantna zapadnjačka ideologija ne dopušta smrtnim bićima da se suoče s krajem jer ne shvaća da se Ništavilo ne može ničim ispuniti. Le Guin je ispisala opis pakla kakav monoteističke vjere ne posjeduju, ali njima ionako nije svrha spoznaja odnosa život-smrt nego manipulacija. Prihvaćanje smrti zdravorazumski je čin – i otvaranje prema dobroti! Uostalom, osvrnite se: krajnje zli za sebe uvijek misle da su besmrtni. No da, Le Guin je nadahnuta filozofijom taoizma, koliko je i znanja crpila iz antropologije, sociologije, psihologije, ekologije. I zato nema bolje lekcije o smislu života od Krajnje obale.
Ursula K. Le Guin (1929. – 2018.) spisateljica je zbog čijih su djela SF i fantasy prestali biti prezreni žanr koji akademska kritika ignorira. Objavila je 23 romana, 12 svezaka kratkih priča, 11 zbirki poezije, 13 dječjih knjiga, pet zbirki eseja. Mnogo je puta bila nagrađivana, ali najveća satisfakcija ne samo njoj, nego i poklonicima dugo podcjenjivanog žanra, dogodila se 2014. kada je dobila Medalju Nacionalne zaklade za knjigu te 2016. kada joj je Library of America objavila izbor iz djela – što je de facto ulazak u kanon, čast koju je za života dobilo svega nekoliko pisaca (npr. Eudora Welty, Saul Bellow i Philip Roth). U prigodi primanja Medalje, održala je govor od kojeg su mnogi u publici crvenjeli: "Izdavaštvo se promijenilo u posljednjih 20 i više godina jer su međunarodne korporacije kupile sve velike izdavače i počele tretirati knjigu kao robu, poput krumpira ili kukuruza. Amazon je puki golemi nasilnik na tržištu roba. Znate već što se dogodilo s krumpirom i kukuruzom. Toksičnost, pretilost, neukus. Koga briga, sve dok se prodaje?"
Nju doista nije trebalo biti briga prodaju li se knjige kao krumpiri, jer njezine su se uvijek prodavale u fantastičnim nakladama, ali cijeloga je života bila pravdoljubiva, solidarna s nevoljnicima, aktivistica za društvene promjene. Živjela je moral za koji se zalagala u svojim djelima. Zacijelo ga je stekla u ranoj dobi u obitelji: otac Alfred Louis Kroeber bio je antropolog koji je istraživao svjetove američkih domorodaca, a majka Theodora, spisateljica, autorica bestselera, biografije o Ishiju, posljednjem divljem Indijancu u Kaliforniji, koji je bio član obitelji prije nego se Ursula rodila. U tinejdžerskoj dobi majka joj je dala Vlastitu sobu i Tri gvineje Virginije Woolf – i tako udarila temelje feminizmu, a na koledžu je pročitala Orlanda i zaključila da ima pravo na slobodu pisanja kakvu želi.
Kao studentica s 20 godina je zatrudnjela. Prijateljica joj je pomogla da pronađe siguran i skup ilegalni pobačaj u New Yorku. Kad je postala slavna, javno je govorila o tome, ostavila svjedočanstvo u knjizi Riječi su moja stvar: "…da sam napustila koledž i odustala od školovanja, da sam ovisila o roditeljima tijekom trudnoće, porođaja i odgoja djeteta, dakle sve dok ne bih našla bilo kakav posao i stekla neku vrstu neovisnosti za sebe i dijete, da sam napravila sve ono što bi ljudi koji traže zabranu abortusa željeli da sam učinila, ja bih rodila dijete njima, protivnicima abortusa, vlastima, teoretičarima, fundamentalistima; rodila bih dijete za njih, njihovo dijete… Ne bih rodila svoje prvo, ni svoje drugo, ni svoje treće dijete. Ne bih rodila svoju djecu… Život tog fetusa spriječio bi, abortirao bi tri druga fetusa, ili djeteta, ili života, nazovite ih kako god hoćete: moju djecu, troje koje sam rodila, troje željene djece, troje koje sam imala sa svojim mužem – koga, da nisam abortirala neželjeno dijete, nikad ne bih srela i ne bih se za njega udala… Ja bih bila 'neudana majka' trogodišnjeg djeteta u Kaliforniji, bez posla, nedoškolovana, na grbači roditeljima, nepodobna za udaju, osoba koja svojoj zajednici nije donijela ništa osim još jednih usta koja treba hraniti, beskorisna žena."
Sad, kad se SAD vraća u mračnu prošlost zatiranja ženskih prava, njezine dvije kćeri Elisabeth Le Guin i Caroline Le Guin, digle su glas protiv zabrane pobačaja: "Nećemo zaboraviti Ursuline riječi kako je bilo, s čime se danas ponovno kockamo. Mi ne bismo bile njezine kćeri, ne bi bilo naših riječi, naših glasova, našeg tijela da naša majka nije imala podršku i hrabrost da se zauzme za svoje tijelo, um i srce, za mogućnost našeg bivanja. Naše postojanje utjelovljuje naslijeđe njezine snažne ljubavi, zapaljivog i divnog otpora."
Bojim se da bi im u otporu natražnjaštvu trebale sve moći svih čarobnjaka iz Zemljomorja. Naše izdanje (Trilogija o Zemljomorju: Čarobnjak iz Zemljomorja, Atuanske grobnice, Krajnja obala, s engleskog prevela Snježana Husić, Hangar 7, Zagreb, 2023.) prevedeno je prema autorskoj obnovi 1996.-1999.-2002., a ne prema prvotisku, što je sreća jer smo dobili autoričine popratne tekstove uz svaki roman u kojima sažima kako inicijalnu ideju tako i njezin razvoj te posljedice. Jedino je šteta što nismo dobili divot izdanje iz 2018. u povodu 50. obljetnice Zemljomorja, s pedeset ilustracija poznatog umjetnika Charlesa Vessa, koje je posebno naručila i odabrala ona sama. Ipak se nadam da ćemo dobiti i nastavak prijevoda sljedeća tri kasnije dodana nastavka serijala kao i kratke priče istoga sadržaja.
Ilustracija: Najbolje knjige. Fotografija Ursule K. Le Guin: Dana Gluckstein / MPTV Images
Sad je prilika i za laudu prevoditeljici Snježani Husić. Znate kako se kaže da je pravi prijevod onaj koji zvuči kao da je djelo ponovno napisano na jeziku prijevoda – e pa tako je to majstorski Snježana učinila: kovala je nove riječi i složenice, peglala je sintaksu da bude bez nabora, nizala je dijaloge kao da je bahorkinja iz Zemljomorja, isplela je mreže kao drevna Arhana, opjevala sve podvige kao da doista zna sve riječi istinskoga jezika. I zna, hrvatskoga. Nema u tom podebelom svesku ni rečenice koja je "onako", osjeća se predanost i žar. Tako da uza sve pohvale autoričinom radu koji osim maštovitosti ima i mnogo edukativnih elemenata, treba dodati da ćete uživati u raskoši materinjeg jezika, a tutnete li knjigu u ruke tinejdžeru, učinit ćete dobro djelo i za razvoj jezičnih sposobnosti.
Cjelokupna knjižna i filmska industrija SF-a i fantasyja toliko mnogo duguju Le Guin da se to ne da nabrojati, a besramno su je krali svih ovih desetljeća. Jednom je na pitanje što misli o konkretnoj autorici koja ne bi napisala ni retka da nije pokrala Le Guin, rekla samo da joj je žao što nema talenta i što su te knjige "etički zlokobne".
Ostavština Ursule Le Guin mogla bi biti moralni kompas budućim generacijama, ali bit će malobrojnima – jer preuzeti odgovornost za razvoj vlastite svijesti i uništavanje svijeta, većini je prevelik teret. Zato za kraj još jedan ulomak iz njezine knjige zapisa Words Are My Matter:
"Dolaze teška vremena, kada ćemo željeti glasove pisaca koji mogu vidjeti alternative načinu na koji sada živimo, mogu prozreti naše društvo zahvaćeno strahom i tu opsjednutost tehnologijom kao drugim načinom postojanja, pa čak i zamisliti stvarne temelje za nadu. Trebat će nam pisci koji se mogu sjetiti slobode – pjesnici, vizionari – realisti šire stvarnosti…"
Kao kad se zaljubite, pa želite biti bolji od sebe…
Podijeli na Facebook
