Piše Ilina Cenov
Na ovom našem brdovitom Balkanu, između zemalja ove više-manje nesretne regije, još uvijek smo svjedoci poprilične kulturne blokade. Iako pratim rad suvremenih (uglavnom mlađih) hrvatskih pisaca, ne mogu se pohvaliti da sam upućena u djela nekih novih pisaca iz Srbije, Crne Gore ili Makedonije. Razlog je jednostavan. Za njih naprosto ne znam. U ruke mi je, igrom nekog sretnog slučaja, dospio roman “Konstantinovo raskršće“, mladog srpskog pisca Dejana Stojiljkovića. Roman, koji je u zemljama regije stekao izuzetnu popularnost (kako sam negdje pročitala, izašlo je već petnaesto izdanje), i mene je oduševio. Ako se za turbofolk, priglupe realityje i serviranje opterećujuće politike više ne zahtjeva putovnica pri prelasku naših državnih granica, onda bi zaista bio red i da se Kulturu (veliko slovo je namjerno) prestane terorizirati putovnicama, mržnjom i birokracijom.
“Ja nisam jedan od onih pisaca koji vole da sole pamet čitaocu i iznose nekakve velike filozofske teze pred njega. Moj osnovni poriv je da ispričam priču.“ To su Stojiljkovićeve riječi, preuzete iz jednog intervjua, a njegova priča, koju vješto pripovijeda u romanu “Konstantinovo raskršće“, ide ovako nekako...
Prema legendi, klinovi kojima je Isus bio raspet na križ su nestali nakon njegova uskrsnuća. Jedan od klinova završio je kao dio krune, drugi kao dio koplja, a treći je pretaljen u mač. Onaj tko bude imao sva tri predmeta, koji sadrže Kristove klinove, zavladat će svijetom. Legenda dalje kaže da se mač nalazi na Balkanu, u gradu u kojem se davne 274. godine rodio Konstantin Veliki, u gradu latinskog imena Naissus, nama poznatijem kao Niš.
Heinrich Himmler je 1939. godine Hitleru poklonio kartu s ucrtanim pravcima istraživanja arijevske prošlosti. Jedan od pravaca išao je u smjeru Srbije, odnosno Niša.
Godine 1944. u Niš stiže SS oficir Heinrich Kahn s jednim jedinim ciljem. On mora otkriti mjesto gdje je Konstantin Veliki sakrio mač. Sadistički oficir započinje detaljna tajna i, kako će se kasnije pokazati, iznimno opasna istraživanja, koja se odvijaju u podzemnim hodnicima i katakombama Niša.
Međutim, račune će mu na određeni način pomutiti naočiti i neobični četnički major Nemanja Lukić, kao i njemački zapovjednik obrane grada, bavarski plemić Otto von Venn. Svi su se oni našli u ratnom kaosu, mahom na različitim stranama. I kao da to nije dovoljno, nišku noć sve učestalije potresa i niz brutalnih i jezivih umorstava, koja, čini se, nisu djelo ljudske ruke, već neke nepoznate sile, a svi šapuću samo jednu riječ... Istu onu koja se već stotinama godina šapuće u ovim našim balkanskim bespućima... Vampir...
Da, za sve ljubitelje vampirske tematike, evo konačno i naših balkanskih vampira, s kojima ćete biti i više nego zadovoljni. Ali nema brige ni za one koji nisu ljubitelji vampirske tematike, u koju se kategoriju i sama ubrajam. Stojiljković, naime, nije vampire uveo u priču predvidljivo, zato što je to sad “moderno“ ili zato da bi svoj roman poprskao s još malo krvi. Ionako je ima do koljena. Vampiri su u romanu iz dva razloga. Oni su zapravo personifikacija sveprožimajućeg i sveprisutnog zla, uvjetovanog ratom. Vampiri naglašavaju gotovo potpuni nestanak dobra. Nemojmo zaboraviti da se nalazimo u 1944. godini, Drugi svjetski rat traje već gotovo pet godina. U Nišu, odnosno u Srbiji, a i šire, to je doba općeg međusobnog klanja. Poznata Plautova izreka “Homo homini lupus“ iliti čovjek je čovjeku vuk, upravo u tom vremenu i na tom prostoru doživljava svoje oživotvorenje. Ljudi su postali zvijeri. Ne postoji ništa, što neće biti u stanju jedni drugima učiniti.
Osim personifikacije zla, vampiri su naprosto idealan instrument kako bi se dodatno naglasila zlokobna i mistična atmosfera romana, pomalo nalik stravičnim snoviđenjima. Kako glave padaju, tako jeza raste... Dakle, vrijeme idealno za ubacivanje vampira u priču. I to kakvog vampira... Pravog. Rasnog. Vječno mladog. I žednog...
Prije čitanja ovog romana malo sam se bojala ekavice. Naime, u mom odrastanju su me i ćirilica i ekavica tek okrznule, pa sam lagano strepila da će mi ekavica pokvariti cjelokupni doživljaj. Ali nakon samo nekoliko pročitanih stranica neopravdani se strah posve rasplinuo. Stojiljkovićev sirovi srpski jezik u ovom romanu itekako doprinosi uvjerljivosti ispričane priče, u koju nas u potpunosti uvlači baš zbog tog jezika. Kad sam pročitala roman, nisam ga mogla zamisliti bez te ekavice, bez tih iskrenih i sočnih psovki i dinamičnih, konciznih rečenica. Dakle, ovo je roman koji svakako treba čitati (koliko god to sad možda smiješno zvučalo) “u originalu“.
Upravo te kratke, čak i krnje rečenice daju romanu poseban ritam i Stojiljković nam s lakoćom u njima prenosi narodnu, stoljetnu životnu mudrost. I ne bih se složila s njim, kad kaže da ne iznosi pred nas filozofske teze. Zaista je nezaboravno kad na pitanje od koje bolesti boluje jedan od likova, u knjizi dobijete odgovor:
“Od one najstarije...“
Onda iskapi rakiju, pogleda Nemanju pravo u oči i dodade malo tiše:
“Od greha...“
Zar to nije iskonska, čista, životna filozofija!?
Stojiljković je evidentno za ovaj roman uložio poprilično velik trud u istraživanje povijesne građe, iako, kako sam kaže, na kraju svega deset posto završi u samoj priči. Roman je i iz tog razloga toliko dobar, jer je umješno ispleo stvarne događaje i ljude, s onima koji su plod njegove (srećom bujne!) mašte. A i sam Niš mu je u tome pomogao. Naime, zaista postoje arheološki lokaliteti iz rimskog doba, ali i podzemni hodnici ispod Niša. A i psovke, koje nije mogao ne čuti u bilo kojoj niškoj kafani. Spomenuti su podzemni hodnici, nažalost, slabo istraženi i zapušteni su uslijed nedostaka novca, a možda još i više zbog nedostatka interesa. Stojiljković priznaje, idealno da se pusti mašti na volju.
Pisac se potrudio i istražiti život Niša četrdesetih godina prošlog stoljeća, tako da se u romanu mogu prepoznati i neke epizode, koje su se zaista dogodile, kao i autentična mjesta i ljudi. Upravo nam ta autentičnost ljudi, mjesta i događaja, pomaže da nam se čini da se u trenutku čitanja romana i duhom i tijelom nalazimo u slikovitom, ratnom Nišu. Uz gomilu živopisnih i nezaboravnih likova, uz kafanske svirače, kafanske kavge i kavgadžije, okrutne SS vojnike i nepoznate krvoločne zvijeri... A sve je to začinjeno obilnim potezanjem rakije i spominjanjem majke Hitleru ako dirne “majčicu Srbiju“. I žalit ćete što, usprkos svim strahotama koje su ga pogađale, niste bili tamo da budete svjedok povijesti.
Intrigantna je činjenica da je pisac građu za svoje vampire pronašao u predratnom tisku, što će reći iz navodnih istinitih događaja. Hm... Jesu li legende naših djedova i baka nešto više od puke mašte?!
Njegovo istraživanje povijesti rezultiralo je i s nekoliko izuzetno zanimljivih eseja, koji se mogu pronaći na web stranici posvećenoj romanu “Konstantinovo raskršće“. Moći ćete saznati tko je točno bio Konstantin Veliki, zanimljive podatke o nacističkim SS trupama, što je to Ahnenerbe (uglavnom slabo poznata nacistička organizacija za istraživanje tzv. “teorije arijevske rase“, a koja se bavila i paranormalnim pojavama i misticizmom), nekoliko zgodnih teorija urote...Ukratko, vrijedi baciti pogled.
Stojiljkovićev roman je izuzetno uzbudljiva, kako on sam kaže, povijesna metafikcija s elementima trilera, misterije, horora i povijesne drame. I zaista, sve ćete to pronaći u ovom romanu. Kratka, uzbudljiva poglavlja prekidaju se na najzanimljivijem mjestu. Naravno, tako nas vješti pisac jednostavno tjera da roman čitamo dalje i da ga čitamo u dahu.
Dejan Stojiljković trenutno piše novi roman naziva “Duge noći i crne zastave“, za koji sam uvjerena da će dodatno potvrditi njegov spisateljski talent. No, on taj svoj talent, prema vlastitim riječima, ne doživljava nimalo bahato, izjavivši da je za njega veća umjetnost pečenje rakije, nego pisanje. S obzirom na to da me oduševio kao pisac, ostaje mi još samo da se uvjerim u njegov, nadam se, jednako izniman talent pečenja rakije. E pa, do neke nove književno-rakijaške epizode...
Podijeli na Facebook
