Piše Jadranka Pintarić
Kad je 1953. prvi put objavljen ovaj svezak, Virginia Woolf nije bila svjetski poznata spisateljica, njezine su se knjige čitale samo u stručnim krugovima, minuo je čak i onaj širi interes koji je pobuđivala za života. Deset godina nakon njezina samoubojstva, suprug Leonard Woolf odlučio je objaviti izvatke iz njezina dnevnika koji je vodila od 1915. do 1941. godine u bilježnice uvezane za nju iz araka papira koje je sama odabirala. Odlučio je preskočiti prve tri godine (tzv. Ashehamski dnevnik) kad se oporavljala od epizode teške depresije i uzeti razdoblje 1918.–1941. s ulomcima: "sve što se odnosi na njezino pisanje… dnevnik kao metodu vježbanja ili iskušavanja spisateljskog umijeća"; odlomke o tome koji su prizori i ljudi utjecali na njezin um, "tj. sirovinu njezine umjetnosti"; te dijelove "u kojima ona komentira knjige koje čita". Kako će se poslije pokazati, to je otprilike manje od petine onoga što je njegova žena perom zapisala tijekom 27 godina u 26 svezaka.
U prvom hrvatskom izdanju Dnevnika spisateljice Virginije Woolf (Bodoni, 2024.) nagrađeni smo sjajnim, preciznim i, reklo bi se žargonom današnjice, user-friendly prijevodom Ande Bukvić Pažin koja je na kraju sveska objasnila kakve je sve "akrobacije" radila i koliko predano uspoređivala razna izdanja dnevnikâ da bismo dobili tekst u kojem je minimum fusnota i maksimum tekstualne proničnosti. Naime, Virginijin nećak, sin sestre Vanesse, Quentin Bell, latio se pisanja tetine biografije 1960-ih (objavljeno 1972.) te je iz biblioteke preuzeo svu rukopisnu ostavštinu, pa je njegova supruga Anne Olivier Bell iskoristila priliku da pročita dnevnike i odluči ih objaviti u pet svezaka (između 1977. i 1984.), što se smatra kritičkim izdanjem uz bilješke i minimalnu cenzuru samo kad se odlomci/rečenice odnose na ljude koji su tada još bili živi. Potom je 2023. nakladnička kuća Granta (ironija sudbine) tiskala integralne dnevnike – jer zapisala je 29. 10. 1933.: "Jučer je Granta rekla da sam pokojna. Orlando, Valovi, Flush predstavljaju smrt potencijalno velike spisateljice." Ha ha, kako vrijeme prosije žito od kukolja.
Za obične poklonike Virginija djela, Leonardov je izbor posve dovoljan pogled "iza kulisa" danas slavne i kultne spisateljice. Štoviše, u duhu današnjeg vremena, moglo bi se reći da je to poput onih filmova koji se snimaju o visokobudžetnim naslovima: vide se grubi detalji scenografije, nenašminkani protagonisti, neuspjeli kadrovi, odustajanje od prizora, muke i dvojbe režisera, detalji o epizodnim ulogama i povorke statista. Taj izbor ipak nije reduciran toliko da u zapisima ne bismo mogli vidjeti i osobu, a ne samo spisateljicu.
George Charles Beresford snimio je Virginiju Woolf kao dvadesetogodišnjakinju, 1902.
I obje su se nekoliko puta tijekom tih desetljeća zapisivanja pitale što će biti s tim dnevnikom i hoće li ga još netko čitati. Već početkom 1919., a tad je navršila 37 godina, piše: "Ako Virginia Woolf u dobi od 50 godina, kad krene graditi svoje memoare iz ovih knjiga, ne bude u stanju složiti rečenicu kako bi trebalo, mogu joj samo izraziti sućut i podsjetiti je da postoji kamin, gdje s mojim dopuštenjem smije spaliti ove stranice u mnoštvo crnih vrpci s crvenim očima.“ Ne da je s pedeset bila "u stanju složiti rečenicu kako bi trebalo", nego su se tada već pisali akademski radovi o opusu za života slavljene spisateljice. I kad je 1939. krenula pisati autobiografiju, oslanjala se upravo na vlastite zapise, a godinu kasnije zapisala: "…katkad razmišljam tko će čitati sva ova piskaranja. Mislim da bih jednoga dana mogla iz ovoga izvući sićušnu grudu zlata – u svojim memoarima."
Premda je u oproštajnoj poruci Leonardu, prije nego je stavila čuveni kamen u džep kaputa i zakoračila u rijeku Ouse 28. ožujka 1941., napisala da uništi sve njezine papire, on to nije učinio – jer ipak je bio osoba koja ju je najbolje i najdublje poznavala te je znao da nije počinio izdaju time što je sve sačuvao i priredio dnevnik za objavljivanje – koliko god da je neprestano dovodila u pitanje svoj spisateljski status, bila samokritična i dvojila o vrijednosti svojih djela, ipak je u trenucima radosti i ushita znala da je ostavila trag u književnosti.
Sumnja je ostala do kraja, kao 15. siječnja 1941.: "…sramota me moje rječitosti kad vidim ovih 20 – sveske razbacane po mojoj sobi. Pred kim se ja to sramim? Pred sobom koja ih čitam?" (Uzgred, u istom nadnevku piše: "Joyce je mrtav: Joyce oko dva tjedna mlađi od mene.“ I nastavi sa sjećanjem kad je prvi put dobila njegov rukopis u ruke ne bi li ga objavili u Hogarthu. Kad je bio objavljen 1922., čitala je Uliksa i zapisala: "Nepismena, neodgojena knjiga je to meni; knjiga samouka radnika, a svi znamo kako su oni neugodni, kakvi sebeljubi, uporni, sirovi, napadni i u konačnici da ti se smuči.")
Virginia i Vanessa Stephen u St Ivesu 1894. godine, Kriket se često igrao u vrtu Kuće Talland, a Virginia je bila poznata kao vješta u boćanju. Kasnije će ona i Leonard redovito boćati i biti silno kompetitivni u tome. (Izvor: Alexandra Harris, Virginia Woolf: biografija, Sandorf, 2013.; privatna zbirka)
Sve potpisujem, samo mu samoukost nije trebala zamjeriti: jer to je i sama bila. Rođena 1882. kao treće dijete Julije i Leslija Stephena, školovanje joj nije bilo namijenjeno. I majci i ocu to je bio drugi brak u koji su ušla djeca iz prethodnog: Gerald, George i Stella bili su Julijini, a Laura "odsutnog pogleda" bila je Leslijeva. Zajedno su izrodili: Vanessu, Thobyja, Virginiju i Adriana. U obitelji s osmoro djece, moglo je biti veselo, ali uglavnom nije bilo: tata je bio uvaženi viktorijanski pisac, povjesničar i biograf, a majka "melankolična ljepotica, muza slikara prerafaelita" (A. Harris, Virginia Woolf – biografija, Sandorf, 2013.).
Djeca su se vezala jedni za druge, a ne za roditelje. Majka, protivnica razbujalog sufražetskog pokreta, nije smatrala da kćeri trebaju steći formalno obrazovanje jer se ionako moraju udati, rađati, skrbiti za obitelj i muža. Sinovi su, dakako, poslani na školovanje. Ipak, otac je Virginiji davao knjige za čitanje iz svoje velike biblioteke, a dobivala je i privatnu poduku iz grčkog, dok je Vanessi bilo dopušteno da pohađa satove slikanja.
Majka je bila fizički prisutna, a duhovno odsutna, upravljajući gomilom služinčadi; otac je bio zatvoren u svojoj radnoj sobi, zlovoljan, očajan, shvativši da nije bio dovoljno darovit da se upiše u povijest i vječnost (jest, ali zbog kćeri, što mu vjerojatno kao viktorijancu ne bi bilo prihvatljivo). Kad je majka 1895. umrla, obiteljska se dinamika promijenila. Virginia je imala trinaest godina i doživjela je ono što bismo danas, vjerojatno, nazvali žešćom depresivnom epizodom koja je trajala zamalo dvije godine, što je poslije u svojim zapisima nazvala prvim od svojih slomova. Zbog polusestre Laure, s kojom jel'te nešto nije bilo u redu, pa je provela "većinu života u brojnim ustanovama za umobolne, bez prave dijagnoze" (Harris), nad obitelji, a osobito Virginijom "zastrašujuće ludilo uvijek je lebdjelo".
Stella, kao najstarija od preostalih žena u obitelji, preuzela je majčinu ulogu organiziranja kućanstva više srednje klase. Međutim, usprkos očevu protivljenju, udala se i kompromisno nastanila u obližnjoj kući. Ubrzo je od neke boleštine umrla – novi šok za cijelu familiju. George svim silama nastoji sestre Stephen zabaviti, uvesti ih u londonsko društvo, usprkos tome što to nije bio njihov "cup of tea". Virginia je utjehu našla u prijateljstvu uvažene pripadnice visokog društva, Violet Dickinson, starijoj i neudanoj gospođi koja je rado čitala i komentirala njezine rane spisateljske vježbe: o pročitanim knjigama, opažajima, doživljajima. Intenzivno prijateljstvo bilo je poput zaljubljenosti – uostalom, zar to nije jednakovrijedna ljubav?
Thoby Stephen, Virginijin stariji brat, saveznik i osoba od povjerenja. Njegovi prijatelji s Cambridgea postat će i njezini prijatelji, a njegova će slika poput utvare biti prisutna u njezinim romanima. Fotografirao ga je George Beresford 1906., prije puta u Italiju u Grčku. (Izvor: Alexandra Harris, Virginia Woolf: biografija, Sandorf, 2013.; Estate of Professor Quentin Bell, s dozvolom Juliana Bella)
Onda je ocu dijagnosticiran rak 1902. i umiranje je trajalo do 1904. – što je sve opet Virginiju koštalo živaca. No, odlučna Vanessa riješila se kuće u Hyde Park Gateu i sredila novi dom za sestre u četvrti Bloomsbury, na Gordon Squareu. Bio je to ne novi list, nego ganc novi svezak, u uvezu kakav se prije nije vidio: sloboda (individualna, društvena, seksualna) i začetak čuvenog neformalnog kluba. Virginia dobiva prve angažmane za pisanje kritika, Vanessa pohađa slikarsku školu. U kući se okuplja razno društvo, ponajprije ono koje dovodi brat Thoby s Cambridgea.
Avaj, opet zla kob: Thoby je umro u dvadeset devetoj. Vanessa je bez obzira na doba tugovanja pristala udati se za Clivea Bella, a Virginia je prepuštena sama sebi, jer s mlađim bratom Adrianom nije bliska: "Vidim da ću svoje dane provesti kao djevica, teta, autorica" (Harris). Njezino pisanje nije napredovalo, opet se slomila i 1910. završila u bolnici, u izolaciji i na prisilnom hranjenju. Oporavila se i vratila u London taman na otvorenje znamenite izložbe "Manet i postimpresionisti", koju je organizirao agilni kritičar Roger Fry, poslije važna osoba u njezinu životu i Bloomsburyju. Vanessi je 1911. pisala: "Imati dvadeset i devet godina i biti neudana – neuspješna – bez djece – luda, također nikakva spisateljica." (Harris). Imala je prosaca, odbijala ih je.
Adrian i Virginia Stephen na praznicima u Frithamu 1900. Njihov će odnos zauvijek ostati pun nelagode i teško ga je rastumačiti jer njihova pisma nisu sačuvana. Dok su dijelili kućanstvo u svojim dvadesetim godinama, međusobno su se iritirali i razočaravali Woolf se sažalijevala nad njegovom prividnom ranjivošću. Tek kad je Adrian navršio četrdesetu i postao poznati psihoanalitičar, smatrala je da se primirio i bio spreman za pravi početak. (Izvor: Alexandra Harris, Virginia Woolf: biografija, Sandorf, 2013.; privatna zbirka / Bridgeman Art Library)
No, iste godine ona i Adrian unajmljuju kuću u kojoj vode pansion za prijatelje, nekonvencionalnog životnog stila, u što se ubraja i homoseksualna ljubav. Tako je upoznala Leonarda Woolfa, Židova bez prebijene pare, koji se zaljubio u gđicu Stephen. Zavoljela ga je, ali mu je otvoreno rekla da je seksualno ne privlači. Vjenčali su se 1912., ali Virginia se ubrzo ponovno raspala. Izdavači su joj odbijali roman Izlazak na pučinu, Leonard se brinuo za nju u Ashehamu. Tri godine bila je bolesna. U kući Hogarth u Richmondu počinje njezin novi život s Leonardom i spisateljski put.
Tada počinje Dnevnik spisateljice, zato je bio potreban uvod: u taj se slojevit život ne može naprasno ući bez poznavanja barem osnovnog konteksta. Ili možda može? Što ne znam, jer mi se čini: da bi se razumio njezin dnevnik (život) i djela (proizašla iz života i osobnosti), valja imati širu sliku. Te 1918. imala je 36 godina, Izlazak na pučinu bio je objavljen prije tri godine, neće se više osvrtati na recepciju, oporavila se od nekoliko teških napadaja boleštine za koju su ondašnji liječnici propisivali strogo mirovanje – što je u Viginijinu slučaju značilo i udaljavanje iz vreve londonskog središta, tako joj dragog.
Na Uskrs 1919. razmišlja o dnevniku: "Možda ću s vremenom naučiti što se sve može napraviti od ovog rastresitog nanosa života; pronaći mu ulogu drukčiju od one koju sam namijenila, toliko svjesnije i savjesnije, u prozi. Kakav bih voljela da je moj dnevnik? Da je labavo spleten, a opet da nije neuredan, dovoljno rastezljiv da prigrli sve uzvišeno, neznatno i prekrasno što mi padne na um." Doista, od suzdržanosti početnih godina kad uglavnom zapisuje "dnevnik čitanja" i ponešto o vlastitom pisanju, taj se tekst razvija u efekt izlomljena zrcala spisateljice i osobe: sve je tu, ali nema izvorne slike. Da, naravno, svaki kreativan život je takav. Sva sreća. U tom i jest čarolija.
Intenzivno piše književne kritike, uz neprestano promišljanje što valja prenijeti, kako knjigu približiti čitatelju. Već je i ime stekla, pa se pišu kritike njezinih kritika: "Voljela bih da se uspostavi neko pravilo o pohvali i pokudi. Predviđam da su mi suđene pokude u izobilju. Upadljiva sam; i postarijoj gospodi to posebno ide na živce… Ljude 'dobro pisanje' provocira – i uvijek je bilo tako, pretpostavljam. 'Pretenciozno' kažu; i onda još i žena koja dobro piše, i piše u The Timesu – tu se podvlači crta."
Tako će poslije biti i sa svim njezinim prozama i esejima: privlačila je, provocirala, bola u oko; dobivala pohvale i pokude. Uvijek i ponovno sebe je kinjila propitivanjem o sebeljublju i taštini, pa će ono što je rekla za Uliksa, vrijediti i za nju samu: "Vjerojatno konačnu ljepotu napisanoga suvremenici nikad ne osjete; ali svejedno ih, mislim, treba zatraviti…" V. Woolf zatravljuje svaku novu generaciju.
Leonard i Virginia Woolf u Ashehamu, 1914. "Napisao je roman; napisala sam ga i ja." (Izvor: Alexandra Harris, Virginia Woolf: biografija, Sandorf, 2013.; Estate of Vanessa Bell, s dozvolom Henriette Garnett)
Ona i Leonard kupili su tiskarski stroj i pokrenuli nakladničku kuću Hogarth Press – više ne mora slati rukopise na čitanje, čekati odgovor i proživljavati dramu odbijanja. Leonard je uvijek prvi čitatelj i ona svaki put treperi dok je zadubljen u njezine listove. Radila je slovoslagarski posao, korigirala probne arke, pakirala narudžbe. Njezini dani imaju disciplinirani raspored, sve je zadano: kad piše romane, radi u tiskari, kad se laća dnevnika, odvaja vrijeme za čitanje.
Mnogo je tu boli, strahovanja, tjeskobe, užasavanja nad sljedećim depresivnim epizodama (dnevnik joj služi i da ih prepozna), tuge, zdvajanja nad odnosima s drugima. Usprkos tome vrvi brojnim radostima života – osobito kad je zadovoljna svojim pisanjem. Pomnjiva je promatračica prirode i njezinih mijena, svjesna je svoje društvene nespretnosti, nelagode pred mnoštvom i napasnim pojedincima. Galerija suvremenika koje susreće zapanjujuće je svjedočanstvo engleske povijesti – jer ipak je bila u žiži kulturnih zbivanja (Hardy, Sackville-West, K. Mansfield, Eliot, Wells). E, da, to su ona zapažanja kada joj zamjeraju snobizam i zlobu, što često ide u paketu s ruganjem klubu Bloomsbury – povlaštenim pripadnicima višeg srednjeg sloja koji se bave sami sobom i svojim intelektualnim prenemaganjima.
Pisala je perom i tintom, sjetite se kad lupate po tipkovnici bez uključenog mozga – tako bi vjerojatno ona rekla. Mukotrpno je radila brojne verzije rukopisa, bacala, križala, pisala iznova, tek kad bi bila zadovoljna pretipkavala pisaćom mašinom, ponovno revidirala, neke i trinaest puta, još i naknadno kad su već bile špalte – ali čini se da ju je to mučilo, jer špalte su bile trošak. Pa što: "Ipak sam ja jedina žena u Engleskoj koja ima slobodu pisati što želi."
Vita Sackville-West pozira kao "Orlando oko 1840. godine". "Postojiš li", pitala se Woolf u pismu iz ožujka 1928., "jesam li te izmislila?" (Alexandra Harris, Virginia Woolf: biografija, Sandorf, 2013.; Vita Sackville West from Orlando, A Biography, Virginia Woolf, London, 1928.)
Primjerice, s Orlandom se najmanje mučila, samo joj je pero letjelo papirom (ne piše, ali to joj je dala zaljubljenost u Vitu Sackville-West), međutim, knjiga se isprva slabo prodavala: "Mislim stoga da ćemo u najboljem slučaju pokriti troškove – visoka cijena koju plaćam za zabavu da ga nazovem biografijom… Dakle, ove ću zime morati pisati članke ako želimo ušteđevinu u banci." Kad tamo, Orlando je ipak bio bestseler svoga doba, na kraju 1928. bilježi da se prodalo 6000 primjeraka i da će ići treće izdanje: "Kako god, moja je soba sigurna. Prvi put otkako sam se udala, 1912. – 1928. – 16 godina, trošim novac. Mišić za trošenje još ne radi prirodno. Osjećam krivnju; odgađam kupnju…"
Bila je ponosna što privređuje, uvijek je računala koliko je zaradila pisanjem kritika, koliko romanima: "…mogu si priuštiti haljinu i šešir, pa mogu na druženja, bude li mi se dalo. A zapravo je jedini uzbudljivi život onaj izmaštani." Radije je trošila na uređivanje svoje sobe, kupaonice, kuće i sl. nego na odjeću. Stalno se pojavljuju sličice njezine nelagode oko odjeće, bilo da joj je mrsko otići u kupnju i isprobavati, bilo da se osjeća neadekvatno odjevenom.
S jedne strane to joj nije bilo važno – zbog svih tih izmaštanih svjetova – s druge pak, njezina "nelagoda u kulturi" nije bila samo klasna, primjerice kad su joj 1928. dodijelili nagradu Femina, "događanje glupo i dosadno", usto: "Poslije toga užasna misao da sam bila ružna u jeftinoj crnoj haljini. Ne mogu se riješiti tog kompleksa… I ta 'slava' postaje vulgarna i naporna." Poslije je odbijala počasti, nagrade, odlikovanja, pozive u ekskluzivne klubove i mjesta, gdje prije žene nisu bile primane: "Ali što je s mojom civilizacijom? 2000 godina radimo stvari za koje nismo plaćene. Ne možete me sad podmititi. Tom drobinom? Ne: rekla sam, mada duboko cijenim č… Ukratko, treba lagati, i svim mogućim pomadama njegovati natečenu kožu strašnom vatrom oprljene taštine naše braće." Nemaju li „naša braća“ i dalje oprljenu taštinu? Njezina je ironija razorna.
Zadala si je: ne ponavljati se, neprestano eksperimentirati, a uz njezine visoke standarde u pogledu stila, dotjeranosti svake rečenice, to je bilo zahtjevno i iscrpljujuće. Danas se kaže: Svjetionik je oslobađanje od trauma obitelji, svi elementi i likovi su bjelodani. Da, ali onomad se nije znalo za terapeutsko pisanje, ona bilježi da je primijenila vlastiti metodu: "izjaružala više osjećaja i likova". Ili u Gospođi Dalloway riječ je o klasnoj pripadnosti i stegama s kojima je V. W. imala problema, dok je za nju samu skica studije "ludila i samoubojstva; svijet kako ga vide oni pri pameti i izvan nje… Želim prikazati život i smrt, razum i ludilo; želim kritizirati društveni sustav i pokazati ga na djelu".
Virginia Woolf čita, lipanj 1926. (Izvor: Alexandra Harris, Virginia Woolf: biografija, Sandorf, 2013.; Lady Ottoline Morrel, Virginia Woolf (née Stephen), 1926. National Portrait Gallery, London)
Mučila se s Valovima – u koje ju je odveo Orlando – da nađe ne samo unutarnji glas, nego njegovu točnu nijansu, dok su je Godine zamalo koštale ponovnog teškog sloma od silnih sumnji i brojnih redaktura. Razorna je i njezina iskrenost kako je primala negativne kritike: zaboga, i spisateljica je krvava ispod kože. U današnjem narcisoidnom svijetu nitko više ne bi tako iskreno, ni perom i tintom, zapisao koliko su ga pogodile. Čak i nakon velikog uspjeha Godina, osobito u SAD-u, ona sumnja u svoj književni genij (1938.): "…drugorazredna sam i vjerojatno će me sasvim odbaciti… nikad nisam mislila da sam toliko slavna; zato i ne osjećam da su me sasjekli… Tri gvineje su me zakucale… Ali to jest čudan osjećaj, pisati protiv struje…" Ipak, u sljedećem nadnevku bilježi da je prodano 8000 primjeraka Tri gvineje.
Knjiga koja ju je godinama mučila bila je biografija Rogera Fryja, što je na neki način njezin dug prema Bloomsbury grupi, koja se održala tridesetak godina i čiji su pripadnici bili važan dio Virginijinog života i stvaralaštva, ne samo u smislu podržavanja nego i intelektualnih izazova i poticaja. Utjecajni likovni kritičar, kustos, slikar i sam, Fry je bio spiritus movens Bloomsburyja i londonske kulturne scene. Proslavio se i „preko bare“ jer je kao kustos Muzeja Metropolitan predstavio američkoj publici europske postimpresioniste.
Virginia je tražila novi pristup, nije željela napisati klasičnu biografsku knjigu o svom prijatelju. Nakanila je u nju ponajprije utkati ponešto od njegova snažnog duha. Prati njegov ljudski i profesionalni razvoj, u što uključuje i njegovu ostavštinu, ali i brojne kontakte s dugima, privatnim i poslovnim: "Kako čudan odnos s Rogerom imam u ovom trenu – ja mu dajem neki oblik nakon smrti." Kad je već bila pri kraju i prepisivala nove revizije, stigao je krajem 1939. rat s prvim zračnim uzbunama.
Virginia Woolf na fotografiji Gisèle Freund iz lipnja 1939. (Izvor: Alexandra Harris, Virginia Woolf: biografija, Sandorf, 2013.; Estate of Gisèle Freund / IMEC Images)
"…Rat je, usput, opet svezao moju kesu, bilježim da imam kao nekad davno 11 šilinga džeparca tjedno; i bilježim da me obuzeo onaj nepatvoreni sjaj nakon završetka knjige" – tek je početak, a kad je londonska kuća bila bombardirana, iz ruševina je spašavala upravo sveske dnevnika. Leonard je "u garaži spremio benzin za samoubojstvo ako Hitler pobijedi". Kune se da je neće progutati "korito očajanja". U nedjelju 28. ožujka, zadnjem zapisu: "Bilježim rečenicu Henryja Jamesa: motri neprekidno. Motri dolazak starosti. Motri pohlepu. Motri vlastitu malodušnost. Tako će postati upotrebljiva."
Ipak nije. U oproštajnom pismu Leonardu priznaje da se boji novog napadaja bolesti, strahuje da bi bio razorniji od svih prethodnih i da to više ne bi mogla podnijeti: "Pružio si mi potpunu sreću… Ali znam da se nikada neću oporaviti: i tratim tvoj život… Sve što želim reći jest da smo, dok se ova bolest nije pojavila, bili savršeno sretni. Samo tvojom zaslugom. Nitko ne bi mogao biti toliko dobar koliko si ti bio. Od prvog dana do sada." (Harris)
Optužiti samoubojicu za sebičnost – upravo i jest sebičnost! Nitko ne može oćutjeti tuđu bol.
Moglo bi se još ići tragovima razasutima poput krušnih mrvica: problematičan odnos s poslugom; odbojnost prema odjeći zbog neprijateljskog odnosa prema tijelu jer je bila seksualno zlostavljana u djetinjstvu i ranoj mladosti (to je postala "in" tema za psihoanalitičarke jer se pronalaze i tumače zabilježene naznake što joj je polubrat George radio); odnos s Vitom – ljubav što je njezin sin Nigel Nicolson naknadno pokušava umanjiti i relativizirati; feminističko tranširanje svake rečenice; zamjerke da je bila neosjetljiva na sirotinju; utjecaj snobovskog Bloomsburyja itd.
U ovom trenutku to mi se čini kao skrnavljenje ne samo lika, nego i djela.
Sva sreća što nije bilo neselektivnih inhibitora ponovne pohrane ovoga-i-onoga – prvo sam pomislila kad sam došla do zadnjeg nadnevka u dnevniku Virginije Woolf jer možda bi je zdenfali, promijenili duševnu dinamiku ili osobnost; ali u mahu i: joj, bilo bi joj lakše, ne bi se toliko mučila s posjetima "dame u crnom" (kako je Jung nazvao depresiju), možda ne bi bila uspješna suicidarka. To je osoban doživljaj, a oni koji nisu iskusili depresiju zacijelo se nisu zapitali koje su, osim izgledne i opazive dobrobiti antidepresiva, nepoželjne netjelesne nuspojave. Imala je svoje načine "držanja glave iznad vode" i za to joj treba izraziti veliko poštovanje i divljenje, npr. 1929.: "Treba vrlo pomno ispraviti Vlastitu sobu prije tiskanja. I tako sam upala u svoje veliko jezero melankolije. Gospode, kako je duboko! I kakav sam ja rođeni melankolik! Rad je jedini način da se održim iznad vode."
Zato za kraj podsjećam što Orlando u jednom trenutku kaže: "U mnogim sam dobima tražila sreću, i nisam je našla; tražila slavu i propustila je; tražila ljubav ne upoznavši je; tražila život – i gle, smrt je bolja."
Podijeli na Facebook
