Piše Dario Grgić
Vladan Matijević rođen je 1962. godine, a regionalnoj je književnoj sceni postao poznat nakon što je 2003. dobio NIN-ovu nagradu za roman godine. Radilo se o njegovu romanu “Pisac izdaleka“, burleski o piscu koji piše roman kojim kani dobiti prestižnu nagradu Srpske fabrike šećera. Već iz površnog opisa radnje romana moguće je naslutiti da se radi o piscu sklonome blagom (i manje blagom) izobličavanju realnosti, pomaknuta humorna rukopisa i groteskne vizure.
Njegovo je pismo istovremeno gotovo savršeno jednostavno, kao da je ispisano odjednom, kada kontekstualizira svoje proze u devedesetima ili ranim godinama novoga tisućljeća maltene je moguće osjetiti nekakvo ležerno gađenje spram banalnih okolnosti življenja u novonastalim državama s njihovim fast food vođama, a istovremeno je čitatelju jasno kako je do izobličujućih efekata ovaj pisac morao doći predanim radom, kako svoje storije nije mogao ispisati tek tako, preko koljena, unatoč naizglednoj ležernosti koji je jedna od dominantnih obilježja njegova opusa.
Generacijski Matijević pripada piscima koji su pred devedesete i ratove stigli već kao odrasli ljudi, stoga je jasno kako su nove identitetske priče većini ovih pisaca (koje u nas nazivaju “jugonostalgičarima“) nešto teže klizile niz grlo, kako im, kao zrelim opservaterima, nije mogla promaći kriminalna strana velikih narodnih oslobođenja, njihova zapravo grotesknost.
Matijević se na proznoj književnoj sceni pojavio romanom “Van kontrole“ (1995. i nova verzija 2013.), kojega je izdavačka kuća Agora ponovno objavila, ali potpuno redigiranoga, praktički ponovno napisanoga, zatim je objavio sljedeći roman “Neminovno“ (1997), zbirku priča “Prilično mrtvi“ (2000), roman “Pisac izdaleka“ (2003) ovjenčan NIN-ovom nagradom za roman godine, da bi stvaračku karijeru nastavio romanima “Časovi radosti“ i “Vrlo malo svetlosti“ (2010) te zbirkom priča “Pristaništa“ (2014), za koju možemo reći da je jedan od izdavačkih događaja protekle godine u Srbiji.
Osim proze Matijević je objavio i nekoliko zbirki poezije, knjigu eseja, drame – očito se radi o svestranom i marljivom te nenametljivom piscu. A zašto nenametljivom? Jer je vrlo teško doći do tekstova o njegovim knjigama, Matijević očito nije “posvuduša“, pisac koji je značajniji po svom sudjelovanju u društvenim i kulturnim događajima, po svojim vezama, nego po pisanju – “posvudušost“ je pošast modernih vremena koja izaziva krivi efekt o stanju na kulturnoj (pa i svakoj drugoj sceni), jer je vrlo lako doći do zaključka kako su knjige o kojima se puno pisalo knjige o kojima je trebalo puno pisati.
To je vrlo netočno mišljenje jer se iz njega ne može izvesti točno mišljenje o kvaliteti literature zemlje o kojoj se pokušavate informirati – iz takva jadna stanja možete izvesti jedino preciznu dijagnozu sprege određenih medija s određenim literarnim krugovima – i ništa više. Unatoč defanzivnome životnome stilu Matijević je dobio književnih nagrada, vjerojatno je dobio sve važnije srpske nagrade plus regionalno značajnu nagradu “Meša Selimović“ za roman “Vrlo malo svetlosti“ 2010. godine, za koji je dobio i nagradu “Borislav Stanković“ te nagradu “Isidora Sekulić“.
Taj je roman ispisan u tri narativna slijeda koja povezuju snovi glavnih likova, američke povjesničarke umjetnosti Hilari Hadson, apsolventa filozofije Đorđa Istine i bivšeg ministra Milutina Čabrinovića. Matijević je prikazao svijet koji je, onako šekspirovski, iskočio iz zgloba, a snovi su u njihovom životu prirodna posljedica ovog izglobljavanja. Snovi se također izvrću u more, što izaziva njihov tragičan kraj.
Npr. Zbirka priča “Pristaništa“ započinje s četiri kratka prozna odlomka naslovljena s “Grad“. I počinje kao upozorenje, opisom životnih okolnosti u kojima je moguće nestati, biti kidnapiran, policajac ti neće pomoći, možeš biti ubijen, mučen, silovan. I onda programatski konstatira kako grad čine pijani pjesnici, ljudi koji se svađaju zbog stihova Ezre Pounda, i da s gradom nikakve veze nemaju zidovi ni divni krovovi okupani suncem.
A pjesnici su vrsta koja u Matijevićevom svijetu izumire i nestaje. Lik pjesnika Marjana Vergovića u priči “Podzemne vode“ smješten je u prošlost, u vrijeme kada su pjesnici osim društvenoga značaja imali možda i važniju, erotsku komponentu, pa je ovaj Matijevićev lik uspješan ljubavnik, koji zapada u probleme sa službom sigurnosti upravo zbog elemenata boemskog životnog stila koji su od njega činili ikonu maloga mjesta.
Matijević usput daje sliku epohe: pisci modernisti pisali su za Delo, realisti za konzervativni Savremenik, a oba su se časopisa našla pod lupom Komisije za ispitivanje negativnih pojava među piscima. Moderniste se optuživalo da su proameričke orijentacije, a realiste da možda naginju Informbirou, što je sve valjalo pomno istražiti. No te istrage snažno su obojene privatnim elementima, osobnim animozitetima, doslovno je na osnovu dojave svatko mogao stradati.
U “Srpskoj priči“ Matijević kroz priču o obitelji Milišić izlaže povijest Srbije XX stoljeća, sve do tranzicijskih dana, opisanih kroz lik vlasnika fabrike za preradu jagodičastog voća, vlasnika gotovo cijelog tog kraja u kojemu se događa priča, a koji je prije ratova radio kao viljuškarist u tvornici u kojoj je sada vlasnik. Takav smo scenarij vidjeli u – da upotrijebimo u zadnje vrijeme omraženu riječ – regiji na svim stranama. “Podzemne vode“ su prikaz života običnog čovjeka uglavljenog između različitih režima, ljubavna priča, socijalni prikaz epohe i još nešto više od svega toga odvojeno. A to je čitateljev osjećaj da ne čita priču o stvarnim događajima, nego da čita san.
Matijević piše jednostavnim i brižljivim stilom i on efekte začudnosti doseže kadriranjem, premetanjem fabularnih linija, i širenjem, da se tako izrazimo, polja nesvjesnog. U priči “Golo drveće“, radi se o slikarici, a priča započinje kao da je ispala iz filma “Run Lola Run“, jedna djevojka trči iz sve snage posred ceste i na koncu udara u parkirani policijski automobil, da bi Matijević nakon toga prešao na prikaz iz života slikarice koja odlazi na selo, u kuću u kojoj je živjela s roditeljima.
Prikazan je i njen poremećeni odnos sa sinom, koji je tipični tranzicijski spretnik: urednik je poezije u nekakvoj minornoj izdavačkoj kući koji vozi veliki automobil za koji njegova majka zna da ga nije mogao kupiti od plaće. Putem kroz mjesto počinje čuti “glasove“ za koje zna da dolaze s druge strane. Kada stigne u kuću ondje zatiče duhove oca, majke i ujaka – njima pripadaju glasovi i upozorenja koje je hodajući slušala.
Ono što je kod Matijevića zanimljivo, čak i fascinantno, je njegova spisateljska sposobnost da ovakve događaje situira u potpuno realističko okružje, dok čitate o konfuziji unutrašnjeg života njene junakinje, uključivo s vizijama davno preminulih osoba, nemate osjećaj nestvarnosti, niti primjećujete pripovijedne šavove po kojima je pisac lijepio antitetički postavljene stvarnosti, odnosno realije nasuprot duševnim tegobama svoga lika.
Prije svega stoga jer je Matijević obje realnosti (ovu koju nazivamo pravom i onu za koju bez razloga kažemo da je umišljena) potpuno ravnopravno tretirao. Čitatelj ne mora znati da čita san dok čita san, to je grubo pojednostavljivanje spisateljskih moći: on jedino treba čitati onako kako su nizane napisane slike, koje su, ako ćemo pravo, sve san. Svaki događaj jednako je realan, Matijević je pisac koji bi, da npr. opisuje Swedenborga, realistički tretirao anđela koji vodi ovog švedskog teologa po nebu i paklu, taj bi anđeo za njega pripovjedno bio stvaran, što on na neki način i jest, kao svojevrsni koncentrat dobre volje, aktivnog odnosa prema iščašenom stvarnom svijetu.
Kod njega je glavni junak obični čovjek, on može živjeti i na selu, a svijet u kojemu je smješten, u koji ga autor smješta, potpuniji je nego svijet iz medijske stvarnosti, iz novina i s televizije, on je kod Matijevića prikazan kao sluga jakih strasti, racionalno posve nezaštićen, ratio je ovdje tek jedna soba u katnici čije su prostorije nastanjene talogom čije je porijeklo i čiji su rezultati sve samo ne civilizacijski korigirani.
Da je junak svoje vlastite priče, Matijević bi pisao, jasno, za Delo, kod njega je moguće osjetiti velike čitateljske kilometre, njegova je književnost rijedak primjerak svjetskosti u našim žalosnim lokalnim uzusima premreženim zahtjevima scene, kojima on svojim prozama uspješno nije udovoljio. On podsjeća na pomalo potisnutu činjenicu da je pisanje alternativni oblik sanjanja, i tek onda sve drugo.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Lica okolice
Podijeli na Facebook
