Piše Tanja Tolić
„Pravi pozdrav među ljudima trebao bi biti umjesto gospodine, sir, monsieur... moj sudruže u patnji. Koliko god to zvučalo čudno, to odgovara činjenicama, postavlja drugog čovjeka u ispravnu perspektivu, i podsjeća nas na ono najvažnije: toleranciju, strpljenje i ljubav prema svome susjedu, koju svatko od nas treba i stoga je svatko duguje onome drugom.“
Zapisao je to Arthur Schopenhauer, možda i najmrzovoljniji mislilac u povijest zapadne filozofije, otvoreni pa čak i ponosni mizantrop, kojem je gotovo izmaklo priznanje za života. Zapisi kažu da su Schopenhaueru ljudi toliko išli na živce da je u restoranu, u kojem je redovito ručao, plaćao ručak za dvoje, sve kako bi bio siguran da nitko pored njega neće sjesti. Pisao je u samoći, knjige gotovo da mu se i nisu prodavale, s majkom – koja je bila uspješna spisateljica – posvađao se još u mladosti; sačuvana su njezina, šokantna pisma u kojima ga obavještava da s njim više ne želi imati nikakva posla jer je „iritantan i nepodnošljiv te smatram kako je s tobom teško živjeti“. Ipak, devet godina prije svoje smrti, 1851. godine, Schopenhauer objavljuje „Parergu i Paralipomenu“, knjigu kojom će dočekati žuđenu slavu. Njegovo remek-djelo, „Svijet kao volja i predstava“ (1818), u vrijeme kad je objavljeno prošlo je nezapaženo, no „Parerga“ je uskoro bila na usnama cijele obrazovane njemačke javnosti, toliko popularna knjiga da je nakon originalnog izdanja uslijedilo nekoliko kompilacija koje su objavljene odvojeno, pod nešto popularnijim imenima (jedan od njih je, primjerice, naslov „O mudrosti života“). Filozof je nakon toga mogao zaboraviti na usamljene ručkove; znatiželjnici su hrlili u Englischer Hof kako bi ga vidjeli pri objedu.
Možda zvuči neobično tekst o jednom od najvažnijih psihijatara i psihoterapeuta današnjice, Amerikancu židovskog podrijetla Irvinu D. Yalomu (1931), početi Schopenhauerom i njegovim citatom, no Yalom je poznat kao veliki štovatelj filozofije, a o trojici velikih filozofa – spomenutom Schopenhaueru, Friedrichu Nietzscheu i Baruchu Spinozi – napisao je i knjige koje bismo mogli nazvati psihoterapijskim romanima. Roman „Problem Spinoza“ (postoje dva izdanja: crnogorsko iz 2015., Nova knjiga; srbijansko iz 2012., Plato) nisam čitala, no u romanima „Schopenhauer kao lijek“ (Medicinska naklada, 2013., prijevod Ana Fröbe i Bojan Fröbe) i „Kad je Nietzsche plakao“ (Šareni dućan, 2008., prijevod Vjera Balen-Heidl) Yalom zastupa tezu kako bi psihoterapija dobro došla i Schopenhaueru i Nietzscheu. Osim što psihoterapija, konkretno najprije psihoanaliza tada još nije bila ni rođena.
Za pisanje svojih filozofsko-psihoterapijskih romana Yalom se jako dobro pripremao: na Vjerskim studijima na Sveučilištu Stanford pohađao je kolegij o Nietzscheu, u sklopu Katedre za filozofiju na istom sveučilištu pohađao je pak kolegije njemačke filozofije i fenomenologije. Prije pisanja romana o Schopenhaueru, temeljito je proučio niz knjiga koje se bave njegovim životom i filozofijom, primjerice biografiju Rudigera Safranskog „Schopenhauer and Wild Years of Philosophy“ te još najmanje dvadesetak knjiga. Jedna od knjiga na tom popisu bila je i „Confessions of a Philosopher“ Bryana Mageea, odakle je Yalom preuzeo ideju o biblioterapiji – liječenju čitanjem filozofskih djela. Yalom je i veliki štovatelj Epikura; svoj pristup liječenju straha od smrti izgradio je, između ostaloga, i na tome što je od Epikura uzeo više moćnih ideja i stavova, piše Ljubomir Erić u predgovoru srbijanskog izdanja Yalomove knjige „Gledanje u sunce – prevazilaženje užasa od smrti“ (Psihopolis, 2018., prijevod Nataša Mrdak i Siniša Božović).
Yalom u knjizi piše: „Da sam bio građanin antičke Atene, oko 300. godine pr. n. e., u zlatno doba filozofije, i da sam doživio paničan strah od smrti ili noćnu moru, kome bih se obratio da oslobodi moj um te mreže straha? Vjerojatno bih otišao na Agoru, dio antičke Atene u kojem su bile smještene mnoge važne filozofske škole. Prošao bih pored Akademije koju je osnovao Platon, a kojom je tada upravljao njegov nećak Speusip. Prošao bih i pored Liceja, škole Aristotela, koji je nekad bio Platonov učenik, ali čija se filozofija previše razlikovala da bi bio imenovan za njegova nasljednika. Zaobišao bih i škole stoika i cinika, i ignorirao bih sve lutajuće filozofe u potrazi za učenicima. Konačno, došao bih do Epikurova vrta, i mislim da bih tamo pronašao pomoć.“
U knjizi „Gledanje u sunce“ Yalom posuđuje tri najpoznatija Epikurova argumenta. Prvi je uvjerenje da je duša smrtna i nestaje s tijelom; ako naša duša neće nastaviti živjeti, onda se nemamo čega plašiti poslije smrti. Drugi argument Epikur je sažeo u misao: tamo gdje sam ja, nema smrti; tamo gdje je smrt, nema mene. Zašto bismo se plašili smrti kad je ustvari nikad ne možemo opaziti? Treći argument, onaj simetrije, pretpostavlja da je naše stanje nepostojanja nakon smrti jednako stanju u kojem smo bili prije svog rođenja – u pitanju je ista vrsta ništavila, ali od prvog boravka u ništavilu ne strahujemo.
Epikurovi argumenti ne djeluju naravno na sve ljude; konkretno, neće pomoći vjernicima koji strahuju od smrti. Epikur je dobra kura za ateiste; uostalom kao i Schopenhauer i Nietzsche. I sam Yalom nije religiozan, pa utjehu protiv vlastitoga straha od smrti nalazi u sinergiji ideja i međuljudskih veza; kaže da je to najmoćnije sredstvo za suočavanje sa smrću. Jedna od ideja na koju se Yalom oslanja je, primjerice, uvjerenje da dobro proživljen život značajno smanjuje strah od smrti, odnosno da veći ili jači strah od smrti osjećaju ljudi koji se nisu realizirali u svom životu; nisu, pojednostavljeno rečeno, ostvarili svoje snove. Kad su u pitanju međuljudske veze, Yalom se pak oslanja na ono što naziva „valovima utjecaja“: jednog dana nas više neće biti, ali ćemo nastaviti živjeti kroz naš dobar utjecaj na druge ljude. U publicističkoj knjizi „Gledanje u sunce“ objašnjava: „Prijatelji vam mogu zahvaliti zbog onoga što ste im učinili ili koliko ste im značili. Ali suština nije u jednostavnom 'hvala'. Istinski efikasna poruka je: 'Ugradio sam jedan tvoj dio u sebe. To me je promijenilo i obogatilo, i to ću prenijeti na druge.'“
Straha od smrti, naravno, ne bi bilo bez samosvijesti. „Samosvijest je vrhunski dar, blago dragocjeno koliko i sam život. To je ono što nas čini ljudima. Ali je njezina cijena visoka: rana smrtnosti. Naše bivstvovanje je zauvijek pod sjenom saznanja da rastemo, razvijamo se i, neizbježno, propadamo i umiremo.“
U zbirci priča „Krvnik ljubavi i ostale psihoterapijske novele“ (Plato, Beograd, 2005., prijevod Marija Stamenković), originalno objavljenoj 1989. godine – što je bilo njegovo drugo književno djelo – dodatno razrađuje tu misao. „Znate, u ovom trenutku ne postoji živa osoba koja je bila odrasla kad sam bio dijete. Tako da sam, kao dijete, mrtav. Jednog dana u bliskoj budućnosti, možda kroz četrdeset godina, neće biti žive osobe koja me je ikad poznavala. Tada ću zaista biti mrtav – kad ne budem postojao ni u čijem sjećanju. Puno sam razmišljao o tome kako je netko, tko je veoma star, posljednja živa osoba koja poznaje nekog čovjeka ili grupu ljudi. Kad ta stara osoba umre, umire i cijela grupa ljudi, nestane iz živog sjećanja. Pitam se tko će u mom slučaju biti ta osoba. Čija smrt će me učiniti zaista mrtvim?“
***
„S povlađivanjem moramo gledati na svaku ljudsku ludost, manu i porok, imajući na umu da ono što imamo pred sobom jesu jednostavno naše mane, ludosti i poroci. Jer to su tek mane ljudskoga roda kojem i mi pripadamo i sukladno kojem svi mi imamo poroke duboko zakopane u sebi. Ne smijemo biti gnjevni prema drugima zbog tih poroka jednostavno zato jer ovoga trenutka oni ne izviru na našu površinu“, piše Arthur Schopenhauer u „Parergi i Paralipomeni“, a Yalom ga citira u romanu „Schopenhauer kao lijek“.
Ovo je možda dobra misao da prijeđemo na spregu filozofije i psihoterapije, da se vratimo biblioterapiji kao mogućem lijeku za bol života. Što je uopće bol života? U zbirci „Krvnik ljubavi i ostale psihoterapijske novele“ Yalom objašnjava: „U terapiji sa svakim od ovih desetero pacijenata, moja osnovna klinička pretpostavka, na kojoj sam bazirao svoju tehniku – jest da se osnovna uznemirenost rađa iz nečijeg napora, svjesnog ili nesvjesnog, da izađe na kraj sa surovim životnim činjenicama, 'datostima' postojanja. Otkrio sam da su četiri datosti veoma bitne za psihoterapiju; neizbježnost smrti za svakoga od nas i one koje volimo; sloboda da gradimo vlastite živote prema vlastitoj volji; naša konačna usamljenost; i, najzad, odsustvo bilo kakvog jasnog smisla života. Ma koliko grozno djelovali, oni sadrže sjeme mudrosti i spasa.“
Priče pacijenata su fascinantne: jedna govori o opsesivnoj ljubavi starije žene, nekadašnje plesačice, i njezina znatno mlađeg ljubavnika, uz to terapeuta; druga o pacijentu koji su suočava sa smrtonosnim rakom i opsjednut je seksom; treća o pretiloj ženi a Yalom nam otkriva da je oduvijek imao „problema“ s debelim ljudima; četvrta o ženi koja ne može prežaliti smrti kćeri a istodobno zanemaruje žive sinove; peta o starici koja se suočava sa strahom od smrti nakon što je opljačkaju; šesta o 69-godišnjem muškarcu koji moli Yaloma da bude čuvar ljubavnih pisama pacijentove pokojne ljubavnice; sedma o dva osmijeha izuzetno lijepe žene; osma o čovjeku koji se nije usudio otvoriti tri pisma i zbog toga se razbolio; deveta o ženi s višestrukim ličnostima; deseta o naoko „tupom“ čovjeku koji je sanjao nevjerojatne snove...
Na „Krvnika ljubavi“ dobro se nadovezuje još jedna Yalomova knjiga, ustvari novela „Zvaću policiju“ (Plato, Brograd, 2011., prijevod Slađana Madžgalj i Suzana Spasić), originalno objavljena 2005. godine, priča o regresiji i oporavku, u kojoj Yalom pripovijeda kako mu se za pomoć obratio višedesetljetni prijatelj koji je preživio Holokaust, ali o tome nikad nije pričao sve do čudnog incidenta ispred jednog aerodroma u Venezueli.
Važno je napomenuti jednu stvar – iako su Yalomove priče inspirirane njegovom psihoterapijskom praksom, to su samo priče, književnost, fikcija; stvarna psihoterapija ne izgleda tako niti su primjeri koje Yalom opisuje identični onima njegovih pacijenata. Napominjem to stoga što je Yalom rođeni pripovjedač, piše pitko i zavodljivo, bavi se važnim i često gorućim pitanjima naše psihe, pa je lako povjerovati da je sudbine precrtao iz stvarnosti.
Krvnik ljubavi iz naslova ove zbirke je psihoterapeut, uloga koju Yalom nikako ne voli. Odmah na početku priče „žali“ se čitatelju: ne voli raditi sa zaljubljenim pacijentima. Možda je to zbog zavisti, kaže, jer i sam žudi za ushićenošću; možda je to zato što su ljubav i psihoterapija u osnovi neuklopive. Dobar terapeut, pojašnjava, bori se protiv tame i traži prosvjetljenje, dok je romantična ljubav podržana misterijem i raspada se pred analizom. „Jedan od najvećih životnih paradoksa je da samosvijest stvara uznemirenost. Stapanje uklanja uznemirenost iz korijena – uklanjajući samosvijest. Osoba, koja je zaljubljena i u blaženom stanju integracije, nije sklona samoanalizi, jer se ispitivanje usamljenog ja (i prateća uznemirenost izolacije) rastvara u mi. Osoba se na taj način oslobađa uznemirenosti, ali gubi sebe.“
„Čuvajte se jake i isključive vezanosti za drugu osobu; to nije, kao što ljudi ponekad smatraju, dokaz čistoće ljubavi. Tako zatvorena, isključiva ljubav – koja se hrani samom sobom, niti dajući, niti brinući o drugima – osuđena je da se obruši sama na sebe. Ljubav nisu samo iskre strasti između dvoje ljudi; postoji beskrajna razlika između zaljubljivanja i ljubavi. Ljubav je više način postojanja, 'davanja', a ne 'padanja' (od engleskog izraza za zaljubljenost, falling in love, op. a.), način opširnog zasnivanja odnosa, a ne čin ograničen na jednu osobu“, piše Yalom.
„Dobra“ terapija, objašnjava Yalom u ovoj zbirci, vođena s „dobrim“ pacijentom je u stvari poduhvat traženja istine (što možda objašnjava njegovu zaljubljenost u filozofiju). Yalom „dobru“ terapiju izjednačava s dubokom ili prodirućom terapijom, a ne s efikasnom ili čak korisnom terapijom. Dok je bio početnik, njegova je lovina bila istina prošlosti, ući u trag svim životnim koordinatama i pomoću njih pronaći i objasniti sadašnji život osobe, njezinu patologiju, motivaciju i postupke. „Nekad sam bio tako siguran. Kakva arogancija! A koju sam sada vrstu istine lovio? Mislim da je moj plijen iluzija. Borio sam se protiv magije. Vjerujem da, iako iluzija često bodri i tješi, u osnovi neprekidno oslabljuje i ograničava duh“, piše.
Kao terapeut je i naučio da sama snaga njegova argumenta neće prodrijeti dovoljno duboko da bi izazvala bilo kakvu promjenu u pacijentu. „Skoro nikada to ne učini. Meni osobno nikada nije učinila, dok sam bio na terapiji. Tek kada osoba osjeti uvid u svojim kostima, onda ga posjeduje. Tek tada može raditi na tome i promijeniti ga. Popularni psiholozi nikada ne pričaju o 'preuzimanju odgovornosti', ali to su samo riječi: izuzetno je teško, čak zastrašujuće, steći uvid da ti i samo ti stvaraš svoj životni scenarij. Uslijed toga, problem u terapiji je uvijek u tome kako se premjestiti iz neuspješnog intelektualnog razumijevanja istine o sebi u neko emocionalno doživljavanje toga. Tek kad terapija angažira duboke emocije, postaje moćan izvor promjene.“
Veza je ono što liječi – to je Yalomova profesionalna brojanica.
***
Spomenula sam ranije kako Yalom smatra da bi i Schopenhaueru i Nietzscheu, da je tad kojim slučajem već postojala, psihoterapija dobro došla. (To nikako ne znači da su zbog toga bili „bolesni“, niti da se na psihoterapiju primarno ili isključivo odlazi zbog „bolesti“, iako, činjenica je, ljudi na psihoterapiju kreću najčešće kad su u potrebi, kad se ne mogu više sami nositi s nekim problemom, kad im „gori pod petama“.)
„Kad je Nietzsche plakao“ je, vjerujem, omiljeni roman brojnih psihoterapeuta, primarno zato što je Yalom u njemu izveo nešto doista fascinatno: opisao je „rađanje“ psihoterapijskog procesa. Roman počinje susretom liječnika Josefa Breuera i mlade Lou Salomé: ona ga moli da pomogne Friedrichu Nietzscheu, strahuje da bi se mogao ubiti jer mu ona nije uzvratila ljubav. No Nietzsche je težak, napominje Salomé, taj ne prihvaća pomoć. Što znači da mu treba pomoći tako da, najprije, ne zna da je Breuera za pomoć zamolila ona; potom, Breuer mu nikako ne smije reći da zna za njegovu želju za smrću, i treće, Breuer mu treba tako pomoći da Nietzsche zapravo ne zna da mu on pomaže. Kako to izvesti?! Uz sve to, Breuer i Nietzsche se uopće ne poznaju!
U stvarnom životu, piše Yalom u bilješci na kraju romana, Nietzsche i Breuer nikad se nisu upoznali, pa tako ni psihoterapija nije nastala kao rezultat njihova susreta. Pa ipak, životne situacije glavnih likova temelje se na činjenicama, a glavne komponente ovoga romana – Breuerova tjeskoba, Nietzscheove očajanje, Anna O., Lou Salomé, Freudov odnos s Breuerom, začeci psihoterapije – sve to povijesno spada u 1882. godinu kada se zbiva radnja ovoga romana.
U romanu je Breuer opsjednut Berthom na sličan način na koji je Nietzsche opsjednut Lou Salomé koju je upoznao u proljeće 1882. preko Paula Réea i tijekom sljedećih mjeseci s njom stupio u kratku, burnu, platonsku ljubavnu vezu. Nietzsche je godinama patio zbog izgubljene ljubavi i uvjerenja da je prevaren. Tijekom posljednjih mjeseci 1882. bio je veoma deprimiran, te je čak pomišljao na samoubojstvo. Njegova očajnička pisma Lou Salomé, čiji su dijelovi citirani kroz roman, autentična su, iako nije posve sigurno koja su od njih samo koncepti, a koja su stvarno poslana.
Breuer je s Annom O. prakticirao „terapiju razgovorom“. U romanu, Lou Salomé predlaže da isto čini s Nietzscheom, a ona će urediti da se njih dvojica upoznaju. Kad se susret konačno dogodi, stvari ne idu lako, Nietzsche odbija bilo kakvu pomoć, uvjeren da bi Breuer tako zadobio moć nad njime, no Breuer ga prevari: pod izlikom da je njemu, Breueru, potrebna pomoć zbog opsjednutosti Berthom, Nietzsche mu pristaje „davati“ terapiju filozofijom, koja se pretvori u terapiju razgovorom i prijateljstvo, a prijateljstvo i bliskost – odnos! – dovest će do trenutka kad je Nietzsche plakao...
„'Čudno, ali upravo u trenutku kad prvi put u životu otkrivam svoju osamljenost u svoj njenoj dubini, u svom njenom očaju – upravo u tom trenutku nje nestaje! Upravo onaj trenutak kad sam vam rekao da me nikad nitko nije dodirnuo, bio je trenutak kad sam prvi put dopustio sebi da me se dodirne. Bio je to izvanredan trenutak, kao da je neki golemi komad leda u meni odjednom napuknuo i zdrobio se.' 'Paradoks!' reče Breuer. 'Osamljenost prebiva samo u osamljenosti. Kad se jednom s nekim podijeli, odjednom nestane.'“
U romanu „Schopenhauer kao lijek“ Yalom pak kao glavnu temu uzima – grupnu terapiju. Yalom je psihijatriju diplomirao 1956., neko je vrijeme radio u sveučilišnim bolnicama Mount Sinai i Johns Hopkins, a od 1963. godine pa sve do umirovljenja predavao je na Sveučilištu Stanford. Nekoliko je desetljeća poučavao studente, liječnike i terapeute grupnoj i egzistencijalnoj psihoterapiji. Godine 1970. objavio je, u stručnim krugovima, danas kultnu knjigu, „Theory and Practice of Group Psychoterapy“. Knjiga služi kao udžbenik studentima diljem svijeta, iako se, prema njihovim riječima, zbog svoje jednostavnosti čita kao roman. Tek nakon toga počeo je pisati i objavljivati priče i romane, paralelno nastavljajući pisati udžbenike i publicistiku.
Za razliku od individualne terapije, gdje terapeut ulazi direktno u interakciju s pacijentom, u grupnoj terapiji se razvijaju kohezija, suport i integracija, piše u bilješci o autoru na kraju knjige. U međusobnoj interakciji članova grupe nastaje potencijal koji vodi promjeni, a terapeutova uloga jest olakšati tu interakciju.
Nakon dvadeset godina ponovno zove Philipa da vidi je li se išta promijenilo. Na svoje iznenađenje otkriva da je Philip izliječen, ali mu nije pomogla psihoterapija, nego filozofija: Slate tvrdi da ga je izliječio Schopenhauer! I baš dobro da se Julius javio jer Slate planira postati filozof-terapeut, a za to mu treba supervizor. Julius je zgrožen tom idejom jer je Slate hladan i odbija ući u odnose s drugim ljudima, dapače ne pokazuje nikakve emocije. U tom trenutku se sklapa pogodba: Julius će pristati supervizirati Philipa, ali najprije treba odraditi određeni broj sati grupne terapije...
U romanu „Schopenhauer kao lijek“ naizmjence pratimo zbivanja na grupnoj terapiji i poglavlja u kojima Yalom prepričava biografiju slavnog njemačkog filozofa. Philip je „inkarnacija“ Schopenhauera: do kraja romana hladnoća i jednoga i drugoga će se, u većoj ili manjoj mjeri, „otopiti“. Čudo preobrazbe i ovaj put se dogodilo kroz odnos: veza je ono što liječi, rekao bi Yalom; tolerancija, strpljenje i ljubav prema susjedu su ono najvažnije, svatko od nas to treba i stoga to svatko duguje onome drugom, rekao je Schopenhauer.
LITERATURA:
1) Irvin D. Yalom, Krvnik ljubavi i ostale psihoterapijske novele (Plato, Beograd, 2005., prijevod Marija Stamenković), originalno objavljeno 1989. godine;
2) Irvin D. Yalom, Kad je Nietzsche plakao (Šareni dućan, Koprivnica, 2008., prijevod Vjera Balen-Heidl); originalno objavljeno 1992. godine;
3) Irvin D. Yalom, Schopenhauer kao lijek (Medicinska naklada, Zagreb, 2013., prijevod Ana Fröbe i Bojan Fröbe), originalno objavljeno 2005. godine;
4) Irvin D. Yalom, Zvaću policiju (Plato, Beograd, 2011., prijevod Slađana Madžgalj i Suzana Spasić), originalno objavljeno 2005. godine;
5) Irvin D. Yalom, Gledanje u sunce – prevazilaženje užasa od smrti (Psihopolis Institut, 2018. prijevod Nataša Mrdak i Siniša Božović), originalno objavljeno 2008. godine
Podijeli na Facebook
