Leona je ljubav prema knjigama “naslijedila” od majke. Prva knjiga koju je uzela u ruke bila je zbirka poezije, a mi je, kao našu 15. dobitnicu, nagrađujemo zbirkom eseja Mirka Kovača, “Cvjetanje mase”
Piše Leona Slatković Harčević
U djetinjstvu, jedina odrasla figura kojoj se divimo i uz koju smo cijelo vrijeme je majčinska figura. Ne samo jer je stalno uz nas i bodri nas, nego i zato što nam ona daje savjete koje ćemo (prije ili kasnije) shvatiti kao najistinitijim prirodnim zakonima ikad nastalima.
Kao dijete od pet godina, često sam promatrala majku koja bi nakon napornog dana na poslu sjela u svoj naslonjač, odmorila noge i primila u svoje ruke knjigu. Zanimljivije od praznog papira i bojica bi bile njene grimase koje bi radila dok bi okretala te stranice pune zgusnutih slova i bez crteža. Neshvatljivo je djetetu kako se odraslima da čitati knjige koje nemaju slika! No, uostalom, što se skriva među tim papirima? Majka bi se povremeno nasmijala, odjednom bi promijenila grimasu i bila bi ljuta, ponekad bi se crvenila, ponekad bi i sama uzela papir sa strane i prepisivala neke riječi. U tom razdoblju sam i sama znala čitati i pisati, te bih kradomice kasnije zavirivala u te riječi. Majka se usrdno trudila da me odgoji kao ljubitelja riječi, slike, boje, platna, škripavih dasaka i mirisa.
Prva knjiga bez slika koju sam uzela u ruke je bila zbirka pjesma Charlesa Baudelairea. Vjerojatno jer je cijeli stan bio prekriven onim post-it papirićima žute boje s njegovim stihovima. Preko Baudelairea je krenulo ka hrvatskim eminentnim spisateljima, preko Urala do Rusije, Kine i Japana do Amerike, pa natrag u Europu, na sjever i na jug. Bilo je tu priča o sreći, o razrušenim domovima, o povijesti, o ljubavi, o dobru, o zlu, o životinjama i ljudima, o filozofiji, o nauci. Što god je bilo papir, automatski se usisavalo u mene. Doći u knjižnicu i dirati stare sveske - pomalo je izmamljivalo uzdahe od mene.
Jednog dana su me priupitali zašto svaki dan imam knjigu pod rukom. Tada sam i ja shvatila u čemu je problem i zašto ljudi ne vole čitati. Nije to stvar u debljini knjize, o načinu i stilu pisanja, o tome imaju li deadline ili ne, imaju li vremena ili pak manjkaju istim - stvar je u tome što oni nemaju drugu stranu duše i uma da utonu iza riječi. Ako vi znate svaku riječ pretočiti u sliku i iza pročitanog dodati slici još nekoliko detalja i oživiti ju pred očima - vi znate što znači čitati. Znate što znači voljeti knjigu. Znate gledati kroz autorove oči. Taj drugi svijet je jedino čuvstvo koje nitko ne može oduzeti. Proživjeti tisuću života, a i dalje živjeti u svom životu. Slatki san. Ili, kako je nepoznat autor izjavio:
“Let books be your dining table,
And you shall be full of delights
Let them be your mattress
And you shall sleep restful nights.”
Podijeli na Facebook