Našu sedmodnevnu nagradnu igru, u kojoj smo vam dijelili 5 primjeraka "Ljubavologije" Brune Šimleše, završavamo ekstra darom – jednom knjigom više, pa umjesto jednog primjerka knjige, danas dodjeljujemo dva! Jedna "Ljubavologija" odlazi Mariji koja podsjeća kako je "ljubav nekad dosadna kao svrab", a druga odlazi Sabrini koja je ponovno zavoljela – ženu u ogledalu
Igore, ako budeš ovo čitao, oprosti zbog majice
Piše Marija Blažević Zalokar
Eh, ljubav. Započinjem ovaj esej po treći put. Pokušavam napisati nešto o ljubavi. Osjećam se smiješno. Imam obitelj, imam prijatelje, imam djecu. Sve ih volim, ali o njima nikad nisam pisala. Zabrinuta sam ponekad što nisam majka koja u svakom trenutku osjeća zadivljenost prema vlastitoj djeci. Mogu li zaista biti prepravljena ljubavlju u trenutku kad shvatim da je moj sin namazao cijelu sobu s masnom Pavlovićevom kremom? Mogu li biti puna ljubavi kad shvatim da mi moj mužić nije ostavio dovoljno mlijeka za kavu prije nego je otišao na posao, kao što je napravio jutros?
Sada je osam sati ujutro i ja priželjkujem da djeca još malo odspavaju. Znači li to da ih ne volim potpuno? Trebam li zaista stati kraj njihovog krevetića i strpljivo čekati da otvore okice i onda, puna oduševljenja pjevati pjesmicu za dobro jutro? Trebam li fotografirati njihovo buđenje, kako bih jednog dana imala dokaz da su oni centar mog svemira?
Ljubav nije jednostavna. I ljubav nikad nije osjećaj koji je usamljen. Često je popraćena ljutnjom, razočaranjem, strahom. Prečesto se veliča kao veličanstveni osjećaj, kao vrhunac ljepote, vrhunac smisla.
Ljubav, zajedno sa svom patetikom koja ju je unakazila do neprepoznatljivosti ponekad mi zaista ide na živce. Ljubav me svaki dan natjera da 3 do 4 sata dnevno provodim u parku. Toliko vremena nisam provodila u parkovima ni za vrijeme srednjoškolske besparice, dok smo ispijali jeftini „Ribar“ na klupama. Zbog ljubavi sam već pet godina do grla u pelenama i flašicama. Zbog ljubavi kuham na dane kad mi je stajanje kraj štednjaka posljednja stvar na svijetu koju bih željela raditi. Zbog ljubavi vodim kćer na sladoled iako znam da će to rezultirati punom mašinom prljavog rublja, jer će curica k'o dobar dan nalijepiti zelenu kuglicu sladoleda od jabuke na moje čiste hlače. O njenoj odjeći da ne govorimo.
Da, ljubav je ponekad dosadna k'o svrab.
E, da se malo osvrnem na onaj najpopularniji oblik ljubavi: partnersku ljubav. Dakle, kad vidim one dekoracije u izlozima za Valentinovo, poželim da me nikad nitko ne voli. Zaista. A kad čujem kakvi se sve „talenti“ osjećaju pozvanima da takvu ljubav opjevaju, pomislim da sam se spustila na ovaj planet ravno s Jupitera. Mislim, zar ljubav žene prema muškarcu zaista treba tako izgledati? Jesam li trebala na prvi pogled zaključiti da je on onaj pravi, jesu li mi koljena trebala otkazati? Zar su se naše duše trebale spojiti i trebam li sad, u ovom konkretnom trenutku biti puna prekrasnih emocija zbog toga što sam morala posuditi mlijeko za kavu od susjede? Trebam li biti oduševljena sa svakom osobinom svog partnera da bi se osjećaji koje gajim prema njemu mogli kvalificirati kao ljubav? Trebam li ustreptalog srca i ispunjene duše čekati njegov povratak s posla? Ozbiljno, zar to tako treba izgledati? Jer ako je tako, ja zaista nikog ne volim.
Ne kažem da nije bilo trenutaka u kojima su „anđeli pjevali i zvijezde sjale samo za nas“. Bilo je, ali to je prolazno. Prava ljubav, ona koja nas drži zajedno nema puno veze s tim. To su trenuci koji ostaju u lijepom sjećanju i dobro je podsjetiti partnera na njih kad obrišem pod s poderanom majicom, koju je on čuvao kao uspomenu na neznamtijašta. Tek toliko, da se prisjeti kako divna mogu biti.
Ljubav koju ja osjećam prema suprugu i djeci ima malo veze s tim kako se ljubav prikazuje. Da se sredstva za čišćenje reklamiraju u mojoj kući, nikad nitko ih ne bi kupio. Da se Severina ili Magazin pjevaju o hrkanju, rasparenim čarapama i tome čiji je red za pranje suđa, kratko bi im karijera trajala. Ali to je ljubav. Kuća u neredu, nove hlače s flekama koje se ne mogu oprati, kava bez mlijeka i kronična neispavanost.
Poanta svega je da se unatoč tome što cijela priča nije ni malo romantična, što mi kuća ne izgleda ni približno dobro kao one na reklamama, ne bih ni sa kim mijenjala.
P.S. Moj najmlađi sin upravo je donio jastuk i dekicu i namjestio se kraj mene. Toliko je sladak da sam spremna previdjeti to što je uzeo moj ionako poluraspadnuti mobitel i vrlo skoncentrirano tipka po njemu. Pokušava nazvati baku. I upravo sad sam potpuno ispunjena ljubavlju. Divan osjećaj.
P.P.S. Igore, ako budeš ovo čitao, oprosti zbog majice. Duboko udahni i sjeti se one večeri kad smo u tvojoj sobi slušali „I'm on fire“.
Kad zažmirim, nema je. Ali odbijam žmiriti!
Piše Sabrina Gračić
Da li mogu voljeti ovu ženu u odrazu ogledala? Kad zažmirim, nema je. Ali ne mogu stalno žmiriti. Ili mogu? Otvaram oči...
***
Skidam odjeću, stopala mi trnu od hladnoće pločica kupatila, koža bez dlačica se čudno ježi, drhtavim rukama dodirujem to strano tijelo, toliko izmijenjeno bolešću. U ogledalu tražim ljepotu kojom me Bog obilato nagradio pri rođenju, ali jedino što vidim su kosti koje nekako čudno strše preko zategnute kože, bez mišića. Oči, ionako velike, sada ogromne na upalom licu, bez trepavica, suze nemaju gdje zastati, kotrljaju se. Na mjestu gdje je bila moja divna duga kosa, sada je ništa, bukvalno ništa, golo. Na desnoj dojki veliki ožiljak, završetak mu u pazušnoj jami. Vene izmučene kemoterapijama. Cijelo tijelo jedan ožiljak. Pa ipak grlim to strano tijelo, nježno. Još uvijek sam JA u ovoj vreći kostiju. Iako nagrđeno, ovo tijelo je kuća mojih vrijednosti, vrlina i mana. U meni još uvijek stanuju ljubav, sreća, dobrota, tjeskoba, nada, strast, optimizam, strahovi. Mama, prijateljica, kćerka, sestra, tetka, službenica. Još uvijek volim čitati, plesati, plakati na tužne filmove, odlaziti na kaficu, gledati zalazak sunca; još uvijek želim putovati, vidjeti Toscanu, želim naučiti italijanski i španski; želim naučiti (bolje) kuhati, plesti; još uvijek volim napolitanke, jagode, maminu krompirušu... još uvijek sam JA. Živa sam.
***
Da li mogu voljeti ovu ženu u odrazu ogledala? Kad zažmirim, nema je. Ali odbijam žmiriti. Širom otvaram oči. Ona mi se smiješi i pogledom kaže “Volim te”.
Podijeli na Facebook
