Piše Tanja Tolić
Fotografije su preuzete iz knjige “Kultura odijevanja u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće” (Plejada, 2012.)
Muškarcima se ne pristoji nositi kričeće boje; neprikladno je imati više boja na odielu. Ne nosi modre ili crvene kravate, ni žute rukavice, ni modre žepne rubce, ni šareno pranje. Košulje sa utisnutimi konjskim glavami, pločami, papigami ili psima vrhunac su neukusa. Za žene - kada sjediš, drži uzpravno tielo, ne naslanjaj se na slonilo ili na divan. Ne prebacuj nogu preko noge, ne uzdiši i ne zievaj, ne drži otvorena usta. U kazališti, gospodja koja opazi, da ju koji gospodin motri na dogledalo, okrenuti će mu ledja, jedino ako je ružna, onda ne će. I nosi korzet koji će stisnuti struk! Idealno na 49,5 cm. Bez brige, smiješ se povremeno onesvijestiti…
Tako je, u grubim crtama, izgledala zagrebačka kultura odijevanja i ophođenja s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Sve do 19. stoljeća, muškarac je bio taj koji se kitio poput pauna, no tijekom 19. stoljeća njegova nova društvena uloga diktira i nove kanone u odijevanju, a moda svu svoju maštovitost usmjerava na ženu. Žena s kraja 19. stoljeća odjećom i tijelom zarobljenim u korzetu predstavlja vizualni znak suprugove financijske moći, a ta će se praksa, kako gdje, no u Zagrebu prilično dugo, preseliti i u 20. stoljeće. Proći će dosta vremena prije nego imućne Zagrepčanke odbace korzet, oslobode tijelo, pa i odjećom počnu iskazivati političke i društvene promjene i koračati prema emancipaciji.
Odjeća je, na prijelazu iz jednog u drugo stoljeće, govorila doista tisuću jezika. Kultura Zapada (žensko) tijelo je naizmjence vrednovala: u jednome trenutku su to bila ramena, u drugome grudi, zatim struk, bedra, stražnjica, noge i ruke, što je zagrebačka moda vjerno pratila. Kako se žarište modnog interesa mijenjalo - i penjalo s krinoline prema rukavima, a onda i ukrasima za glavu i šeširima - tako su i žene sa sebe skidale slojeve tkanina i slojeve predrasuda. Upravo o tome u svojoj fascinantnoj knjizi “Kultura odijevanja u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće”, u nakladi zagrebačke Plejade, piše Katarina Nina Simončič, docentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, gdje predaje devet kolegija, između ostalih povijest tekstila i odjeće, povijest odijevanja, modu 20. stoljeća i suvremenu modu.
Impresivan pregled zagrebačkih odjevnih običaja na prijelazu u 20. stoljeće počeo je kao doktorska disertacija za koju je autorica građu skupljala od 2007. godine. Rekonstrukcija je, kaže nam, temeljena na nekoliko izvora. Osim onodobnih časopisa i magazina, koristila je arhivsku građu, sačuvane odjevne artefakte, fotografije, crteže, slikarska djela, šaljive anegdote. Na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za povijest umjetnosti, doktorsku radnju obranila je 2010., a potom se bacila na istoimenu knjigu, na čemu je radila oko godinu dana.
Knjiga započinje pregledom mode s početka 19. stoljeća, u kojem su stvoreni temelji i razlozi za modna zbivanja razdoblja secesije, te završava pred sam početak Prvog svjetskog rata. Polazište za razdoblje istraživanja bile su dvije velike izložbe organizirane u Zagrebu, prva “Historicizam u Hrvatskoj” (2000.) i druga “Secesija u Hrvatskoj” (2003.). Katarina Nina Simončič analizirala je tako, navodimo kao kuriozitet, i dvadeset i jednu haljinu, tri gornja haljetka, jednu suknju i bluzu, jednu pelerinu, jedan šešir, četiri lepeze, dvoje rukavice, jedne čarape, tri para cipela, suncobran, dvije tunike za djecu, jedno dječje odijelo i šest uzoraka tekstila. Dio odjeće rađen je i kupljen u Beču i Parizu, dok je dio rad domaćih krojača. Sva je ta odjeća pripadala plemenitaškim ili na druge načine uglednim obiteljima. I nevjerojatno kakve su sve priče te haljine, uz oglavlja, donje rublje, čarape, obuću, suncobrane, kišobrane, nakit, torbice, pašmine te dva večernja modela s etiketama zagrebačkog krojača visoke mode Gjure Matića, ispričale…
Suvremena kultura, ne bez razloga, sklona je trivijalizaciji mode, često je percipira kao banalnu, a ljudi, uglavnom žene, opsjednuti njome često se doživljavaju kao površni. Ta trivijalizacija tekstilne umjetnosti i zanata ima svog rezona - s jedne nas je strane toliko dohvatila potrošačka groznica da odjeća, koliko god koštala, zapravo gubi na vrijednosti; s druge smo strane danas toliko emancipirani, u svakom pogledu, da nas moda i odjeća više ne trebaju oslobađati. Ipak, kako Katarina Nina Simončič u svojoj knjizi citira njemačkog filozofa i književnika Waltera Benjamina (1892-1940), analiziranje određenog povijesnog modnog razdoblja puno je više od osnovnih obilježja odijevanja i odjeće: “...svaka modna sezona kroz svoj kreativni izraz pulsira tajne signale društvenih promjena. Potrebno ih je dekodirati - pročitati i shvatiti jer pružaju uvid u nadolazeće promjene na polju umjetnosti, politike, revolucije i ratova. Pretkazanje društvenih promjena, to je najveća atrakcija i uloga mode...”
I, doista, prijelaz iz 19. u 20. stoljeće i za Hrvatsku i Zagreb doista je bilo vruće razdoblje. Aristokraciju krvi u 19. stoljeću zamjenjuje aristokracija novca, a na samoj periferiji Austro-Ugarske Monarhije, Agram, kako se Zagreb u to vrijeme zvao, u kulturi i modi slijedi Beč i Budimpeštu, no putem modnog tiska i trgovine smjernice dolaze i iz Pariza te Londona. Na početku knjige Katarine Nine Simončić upoznajemo Zagreb od oko 1815. do pred sam kraj 40-ih godina 19. stoljeća, koji je “opsjednut” bidermajerom.
U tisku, zagrebačka moda bidermajera referira se na bečke, pariške i budimpeštanske modne priloge. Modne novosti donose se u obliku kratkih pisanih informacija simboličkog naziva poput: što se nosi na plesnom podiju u Parizu. Dio tiska uz to prilaže crtež, grafiku u boji s opisom, uputama za izradu kroja te o vrsti, boji i uzorku tkanine. Upravo zahvaljujući tom izvoru saznajemo da se hrvatsko plemstvo i viši slojevi odijevaju u Parizu i Beču, dok građani, prateći modni izraz tih gradova, svoje oprave izrađuju kod modnih krojača u Zagrebu. No parišku modu mogao je prihvatiti tek mali sloj imućnih ljudi, plemstvo i visoki vladini činovnici. U skladu s modnim zbivanjima Pariza, Beča i Londona, zagrebački tisak 30-ih godina 19. stoljeća učestalo spominje voluminoznost donjeg dijela ženske odjevne kompozicije tj. suknje. Pripremite se, jer stiže krinolina!
“U to doba koristio se naziv moda s obručem, da bi se pedestih godina uz navedeni pojavio i termin krinolina. Onodobni zagrebački tisak kratko se osvrće i na mušku modu, tj. odjevni oblik koji čini trodijelno odijelo zagasitih tonova crne, tamno plave, smeđe i tamno zelene boje. Muškarac sredine 19. stoljeća opisivan je kao ambiciozan, postojan, discipliniran, konzervativan, poslovno uspješan, što bi trebao poručivati i odijevanjem”, navodi autorica u knjizi.
No, prije nego će krinolina definitivno zavladati domaćim plesnim podijima, a frak istjerati domaću surku, zagrebačka će moda, što će je i kasnije često karakterizirati, prolaziti amibvalentnu fazu u kojoj će se trviti težnja ka gizdavosti i ona ka isticanju nacionalnog identiteta. Od početka 19. stoljeća hrvatski je teritorij, zbog političke borbe, zahvatio snažan val prvo germanskog, a zatim mađarskog utjecaja. Sve jače tuđinsko upletanje 30-ih godina 19. stoljeća dovelo je do buđenja nacionalne svijesti i pojave ilirskog pokreta predvođenog Ljudevitom Gajom. Hrvatski jezik postaje 1847. službenim jezikom. “Dok se za jezik borilo u Saboru, pripadnost i politička istomišljenost iskazivala se i neverbalnim oblikom vizualne komunikacije, tj. odjećom, kako na plesnom podiju, tako i na ulici. Plesni podij bio je izuzetno značajno društveno okupljalište na kojem se upoznavalo, uvodilo u društvo, dok je zabava bila sekundarni motiv. Idealno mjesto iskazivanja modne osviještenosti neophodne za dobru udaju, ali i mjesto izražavanja narodnog domoljublja”, piše autorica.
Tako su crvena, bijela i plava boja zavladale odjevnom kulturom zagrebačkih ulica i plesnih podija. Poštujući raznolikost zemalja svog carstva, Beč je dva puta godišnje organizirao tematske balove. Na Slavjanskom balu 1848. godine plesna oprava hrvatskih predstavnika u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, izazvala je značajan interes bečkog tiska. Popularizaciji narodnog ruha kao dijelu svečane plesne oprave domaćih balova svoj mali doprinos dao je i tada neoženjeni ban Josip Jelačić. Godine 1848. križevačke dame dočekale su bana nakon banske prisege u Beču u svečanoj odjeći: “...dame i mlade djevojke odjevene u narodno odijelo... Nosile su duže surke iz bijelog ili plavog kašmira, opšivene crvenim baršunom, crveni prsluk sa srebrnim gajtanima i dugmetima, te bijele suknje. Na glavi su djevojke imale ‘parte’ djevojačko tradicijsko oglavlje iz crvenog baršuna sa srebrom, a gospođe su nosile poculice. Banu se to veoma sviđalo...”.
Dana 22. srpnja 1850. ban Josip Jelačić oženio je Sofiju rođ. Stockau koja je na svečani ples u Ilirskoj dvorani u Zagrebu prigodom vjenčanja došla bez nakita, obučena u hrvatsku narodnu nošnju. Primjenu narodnih elemenata i tradicijskih boja na plesnim haljinama koje je banica nosila iz ljubavi prema banu, prihvatile su zagrebačke dame, kako bilježi onodobni tisak.
Bio je to ujedno i odjevni pokazatelj otpora na pojavu novog oblika vladavine neoapsolutizma kojim je ukinut Sabor u Hrvatskoj te uveden njemački kao službeni jezik. Putem tiska nije bilo dozvoljeno iznositi vlastiti politički program. Moda se u većoj mjeri referirala na stilove Beča. Trodijelno odijelo, frak i cilindar sada su zamijenili surku i ilirsku kapu.
U ženskom odijevanju sve popularnija postaje moda krinoline. Oko pedesetih godina podsuknje su pojačane kitovom usi, da bi svu težinu podsuknji zamijenila 1856. konstrukcija od laganog čelika. Njezino lagano njihanje za vrijeme hoda, potenciralo je ženstvene pokrete, hod činilo zamamnim te ju pretvorilo u sredstvo zavođenja. No bila je i sredstvom očuvanja daminog “dobrog glasa”. Naime, društveni kodeks zabranjivao je fizičku bliskost između muškaraca i žena u javnom prostoru što je “nabujala” krinolina uspješno sprečavala. Zbog velike količine utrošene tkanine, ta vrsta mode iziskivala je znatniji financijski izdatak, što je dovelo do mnogih osuda, ismijavanja pa čak i pobuna. Naše gore list (1866.) izvještava da je grupa mladih u francuskom gradu Marseilleu izašla na ulicu te iskazala nezadovoljstvo modom krinolina. Mladići su odlučili da se neće ženiti dok “ta modna ludost” krinolina ne izađe iz mode.
Neprijateljski nastrojen zagrebački tisak, piše Katarina Nina Simončič, s oduševljenjem je izvještavao o svim negativnostima krinoline, poput žene uhvaćene u Rusiji koja je u njoj krijumčarila “kompromitirajući slikovni materijal”, što god to značilo. No žene je ona oduševljavala. Uz neizostavni steznik i bujnu dugu kosu predstavljala je ideal ljepote sredine 19. stoljeća. Osim toga, ispod armature, oku skrivenom, bujalo je donje rublje, a time i njegova proizvodnja. Slojevima rublja pokriveno tijelo u razdoblju društveno nametnutog stida, suprotno očekivanjima još je intenzivnije golicalo i poticalo maštu.
Nakon burnih ilirskih dana i perioda oduzete političke slobode, 1860-ih godina započinje period industrijskog napretka u cijeloj Monarhiji, pa i u u tekstilnoj industriji. Bilježimo pojavu industrijske proizvodnje odijela u sekcijama, no za gotov odjevni proizvod i dalje je bila potrebna samostalna intervencija ili dorada kod krojača kako bi se odjevni predmet prilagodio tijelu kupca.
Taj će industrijski napredak, u konačnici, dovesti do toga da će tijekom prve dekade 20. stoljeća dramatično skočiti broj krojača - u Zagrebu se tim zanatom 1902. bave 94 krojača i 28 specijaliziranih krojača i krojačica za gospođe. Već 1911. zagrebački adresar bilježi 186 krojača, 267 krojačica i 62 krojačka salona gospojinskih haljina. Uz učiteljice, krojačica je bio najčešći odabir poziva mladih djevojaka. Mogle su se školovati u krojačkoj školi Josipa Pesta, ovlaštenoj od kraljevske zemaljske vlade ili u školi Anastazije Mišetić (1912.), koja je svoje obrazovanje za profesoricu modnih radnji stekla u Buenos Airesu, podružnici pariške škole Academie Parisienne. I ne samo to - Zagreb će dobiti i svog kreatora visoke mode, Gjuru Matića rođenog 1875. u Slavonskom Brodu, koji se kao krojač usavršavao u Beču, Švicarskoj i Njemačkoj, a u Pariz pohađa akademiju za slikanje krojačkih modela.
Kada je navršio 26 godina, vratio se u Zagreb i oko 1900. godine u Ilici na broju 25 otvorio krojački salon pod nazivom Robes et Confections Gjuro Matić. Njegova klijentela bila je zagrebačka buržoazija i preostalo plemstvo. Da se radi prije svega o zagrebačkom kreatoru visoke mode ukazuju sačuvani odjevni predmeti. Dvije ljetne haljine iz 1910. godine danas se čuvaju u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, dok druge dvije, svečana haljina i dvodijelna haljina u Povijesnome muzeju. Zagreb je, otkriva nam Katarina Nina Simončić, imao i ozbiljnu tekstilnu industriju kojom je dao svoj doprinos povijesti mode.
“Industrija Salamona Bergera vrlo je značajan doprinos s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Njezini tekstilni proizvodi prodavali su se od Amerike, Australije do Europe, a Zagreb se zahvaljujući Salamonu Bergeru spominje u inozemnom tisku. Salamon Berger bio je vrlo sposoban poduzetnik, osluškujući modno tržište u kojem će narednih godina zavladati duh orijentalizma, već pred kraj 19. stoljeća osmislio je tekstilne i odjevne predmete inspirirane hrvatskim tradicijskim tehnikama i ornamentima. U proizvodnju bili uključeni crtači, konstruktori, žene na selima tkale su tkanine, trgovački putnici… Velike modna imena u Parizu, poput Paul Poireta, otkupljivali su tkanine i ukrase iz Berger Industrije, što je bio malen, ali značajan doprinos Zagreba modi zapada”, pojašnjava nam.
U 60-ima, međutim, opet dolazi do političkih previranja. Car 28. veljače 1861. donosi Veljački patent pod obrazloženjem da služi kao “tumač i provedba” Listopadske diplome. Njime se Habsburška Monarhija vratila na centralističko uređenje, a u Hrvatsku opet anti-modni oblik surke. No dio građana je već bio zaražen pariškim i bečkim modnim stilovima i nije mu se vraćalo u “seljaštvo”, pa je sve učestalija netrpeljivost između “frakaša” i “surkaša”. Surka kao modni izraz nestaje početkom 70-ih godina 19. stoljeća, pobjedom mode koja nije igrala na kartu domoljublja već taštine. Kao dio svečane oprave još se samo rijetko pojavljuje kod domoljubnih pojedinaca, dok se u tisku od 80-ih godina 19. stoljeća sugerira njezina primjena za karnevalski kostim!
Krinolina je istodobno doživjela nekoliko promjena: napustio se njezin strogi kružni oblik, a naglasak se usredotočio nakupljanjem tkanine na pozadini, gdje se smjestila i duga povlaka, osobito na večernjim haljinama, jer na dnevnima nije bila osobito praktična. Potom je došla dvostruka suknja, izrađena od dvije tkanine različite kako po boji, tako i po tehnici izrade, a od 1870. do 1885. Zagreb je prihvatio i engleski modni novitet, izrazito uske suknje.
Taj stil ograničio je slobodu kretanja i odredio način hoda. Naime, u njoj se mogao napraviti samo mali iskorak. U časopisu Punch (1876.) izlaze brojne šaljive anegdote s prikazima dama koje ne mogu sjesti ni koristiti stepenice. Društvena pravila ženama nisu dopuštala nagle i slobodne pokrete, kao ni gromoglasan smijeh, ni snažne izljeve suza. U njihovom uvjerenju, to su bile karakteristike neobrazovanog, robusnog nižeg društvenog sloja. No dopuštena je bila povremena malaksalost i nesvjestica. Što ne iznenađuje s obzirom na to da se struk intenzivno stezao.
Godine 1882. dame su jedva mogle disati. Idealan struk iznosio je 49,5 cm. Nemilosrdno stezanje struka nerijetko bio je razlogom slomljenih rebara i ostalih zdravstvenih poteškoća. Da postoji logičnost u modi, piše Katarina Nina Simončič, ona bi se razvijala prema jednostavnosti, međutim 1883. bokovi su se rascvjetali jače nego ikada do tada, a “pariške” stražnjice (Cul de Paris) narasle uz pomoć armature tournurea ili kaveza, koji su se ojačavali konjskom strunom i gazom. Prilikom sjedenja ti su se kavezi mogli sklopiti, a kod ustajanja vraćali su se u prvobitan položaj. Kod pripadnica višeg društvenog sloja pozadina je dosezala težinu i do 20 kilograma, s utroškom od 15 metara tkanine.
Američki ekonomist Thorstein Veblen tu je potrošačku kulturu “dokoličarske klase”, koja se razvila i u Zagreb, 1899. objašnjavao time kako se novonastali društveni sloj bogatih kapitalista u javnom prostoru nametao svakako, pa i raskošnom odjećom, kad već nije imao plave krvi. Mediji javnog iskazivanja moći novca nisu bili toliko sami muškarci, koliko njihove supruge, djeca, sluškinje i lakaji. Skupa i nepraktična odjeća poručivala je da dame za život ne moraju zarađivati, jer ih opskrbljuje dobrostojeći suprug ili obitelj. Ne samo da su imale oprave za jutro, objed, izlazak, upoznavanje, ples, putna odijela, te “odijela za slobodne aktivnosti” poput slikarice ili “kupaća odijela”, imale su i steznike za sport, za jutro, za šetnju, za ples. Toliko su se razmetale da su od istih tkanina izrađivale i haljine i drapirane zavjese, žena je postala toliko objektna da je njezin položaj bio analogan skupocjenom namještaju. Nije niti čudno onda da se tisak Autro-Ugarske Monarhije s njima izrugivao pa ih nazivao diwan-frau!
Teror odjeće nametao se i djeci, a dječaci su očekivano bolje prolazili. Dječakov spol više se nije morao prekrivati maskiranjem u djevojčicu kako bi ga se zaštitilo od zlih sila (u povijesti odijevanja to je bila uobičajena pojava zaštite muškog potomka do šeste godine života), već sad postaje medijem pokazivanja financijske moći oca, određujući dječakov modni asortiman. Djevojčice su, međutim, već od sedme godine nosile “zamjenski steznik”, koji je bio jednako krut i neudoban osjetljivom dječjem tijelu, kao i onaj odraslih. Majke su se opravdavale da potiču nošenje steznika za ispravno držanje i djetetovu dobrobit. No zapravo su podsvjesno prenosile odjevnu disciplinu 19. stoljeća, u želji postizanja ideala tjelesne ljepote oblikovanog krutim društvenim obrascima zabrane i neslobode.
Taj prokleti steznik, demonski korzet, iz zagrebačkih salona neće uspjeti istjerati niti reform moda, pojava ženskog odijela, podijeljenih suknji, odnosno hlača-suknji za biciklizam koje su se mogle kupiti kod modnog krojača Josipa Pesta, te sve češćih napisa u tisku, primjerice u Parižkoj modi (1895.), s prikazima ženskih likova u sportskim aktivnostima. Iako je žensko odijelo, koje se sastojalo od gornjeg uskog haljetka, košulje i suknje zvonolikog oblika ili A-kroja, bilo oslobođeno krutog steznika, kojeg je zamijenila košulja naziva corset (kojoj će se s vremenom rukavi napuhati do balona!), i bilo dobro prihvaćeno u Zagrebu među pripadnicama višeg društvenog sloja, korzet kao takav nije sasvim nestao.
Uzalud je zagrebačka liječnica dr. Marija Goldman, dopisnica novina Naše domaće ognjište, pisala kako je steznik nevolja ljudskog roda, koja rezultira mnogim tjelesnim ozljedama i posljedicama, čak i za buduće potomstvo. Zastrašujuće, ali realne statistike govorile su sljedeće: na sto žena koje su nosile steznik, dvadeset i pet ih je umiralo od bolesti grudnog koša, uključujući tuberkulozu, petnaest ih je umiralo pri porodu, petnaest ih je nakon poroda ostalo invalidima, petnaest je ostalo nepokretno, petnaest deformirano, trideset ih je preživjelo, ali su poslije osjetile posljedice nošenja steznika.
“Ženska moda! Grozno poglavlje kulturne povijesti, koje nas upućuje na skrivene strasti čovječanstva...”, dio je članka koji je Adolf Loos (1870-1933) napisao 1898. i time započeo debatu o reformi ženske mode koja je krenula iz Njemačke. Reform-oprema, kako je naziva zagrebački tisak, nije postala dijelom svakodnevnog odijevanja te se “pojavljivala samo tu i tamo...”. Novonastala silueta dobivena reform odjećom, za kakvu se zalažu njemački umjetnici, bila je za Zagreb odraz neženstvenosti i teško se prihvaćala.
Nakon 1900. neće, barem što se tiče ženskog struka, postati ništa bolje, u svakom slučaju ne brzo. Haljina se pod pariškim utjecajem počinje nazivati toiletta, a ženska modna silueta, i dalje sputana steznikom, podsjeća na slovo S, što je odgovaralo florealnoj secesijskoj valovitoj liniji. Upravo na tim secesijskim elementima, definiran je bio i novi tip ženske ljepote tzv. “gibson izgled” (orig. gibson look), prisutan i među zagrebačkim damama. Osmislio ju je američki ilustrator Charles Dana Gibson i predstavio u američkom Vogue oko 1890. godine.
Gibson izgled, preuzet s novog kontinenta - Amerike, promovirao je stil života koji će, u konačnici, dovesti žene preko mode do slobode - i od ekonomske ovisnosti o muškarcima, i o sputavajućoj odjeći. Gibsonice su bile samosvjesne, emancipirane, sportski aktivne, zvali su ih i “dolar princeze” jer su u Americi to bile kćeri bogatih američkih poduzetnika, iako je među njima bila i glumica i plesačica, radno aktivnih djevojaka.
Termin dolar princeza postao je sinonim za raskošan život i nadahnuo je austrijskog kompozitora Lea Falla za operetu istoimenog naziva. U Zagrebu je 1910. godine glavnu ulogu u njoj dobila operna diva Irma Polak i Zvonimir Strmac. Fizičke osobine “gibson djevojke” bile su izazita S-silueta postignuta steznikom, labuđi vrat i podignuta kosa vezana u opuštenu punđu. Bit će prisutna sve do početka Prvog svjetskog rata, gdje završava knjiga Katarine Nine Simončič.
Kad će se Zagrepčanke konačno osloboditi korzeta, pitamo je, jer u knjizi nismo uspjeli pronaći taj podatak. “Pa, nikad…”, odgovara nam i smije se. “Granica prihvaćanja i napuštanja određenog modnog oblika nisu tako stroge i ne možemo je odrediti datumom. Unatoč društvenim, zdravstvenim i umjetničkim pokretima koji su se zalagali za napuštanje korzeta, korzet kao sredstvo postizanja idealne tjelesne ljepote sve žene nisu u potpunosti odbacile. Tisak je nastojao ukazati na njegove negativne posljedice, promovirana su Rousseauova načela povratka prirodi, doktori su ukazivali na ljepotu prirodnog nesputanog tijela. Bezuspješno. Pod izlikom ispravnog držanja, dame su i dalje svojim kćerkama sugerirale njegovo nošenje. Za kratko se bilježi pad njegove prodaje u Zagrebu 20-ih godina, kada je ideal ljepote androgini tip žene, no uskoro bilježi svoj povratak u nešto jednostavnijoj konstrukciji, a struk postaje ponovo modni imperativ nakon Diorovog New Looka iz 1947 godine.” Sputavamo se odjećom i danas, kaže nam utješno, samo je tehnika u međuvremenu toliko napredovala da nas više ne boli. Barem ne jako.
* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus.
Podijeli na Facebook
