Zašto Bertrand ne želi dijete? I zašto je Édouard uplašen?

Piše Tatiana de Rosnay

Charlin glas mi je zvonio u ušima.
"Julia, zar ti to ozbiljno? Nije to mogao reći. Ne može te staviti u takvu situaciju. Nema na to pravo."
Govorila je kao odvjetnica. Tvrda i arogantna odvjetnica s Manhattana koja se nikoga i ničega nije bojala.
"Ali ipak to je ono što je rekao", meko sam odgovorila. "Dodao je da će biti gotovo među nama. Da će me ostaviti ako zadržim dijete. Rekao je da se osjeća starim, da nema snage za drugo dijete i da ne želi biti stari otac."
Charla nije odmah odgovorila.
"Ima li to na neki način veze s onom ženom s kojom je imao avanturu?" napokon me upitala. "Kako se ono zvala?"
"Ne. Bertrand nije o njoj govorio."
"Nemoj mu dopustiti da odlučuje umjesto tebe, Julia. To je i tvoje dijete. Nemoj to nikada zaboraviti, dušo moja."

Cijeli dan su mi riječi moje sestre odzvanjale u mislima. "To je i tvoje dijete." Bila sam kod liječnika. Nije se činio iznenađenim Bertrandovom odlukom, sugeriravši da je riječ o klasičnoj krizi pedesetih godina, da je odgovornost za drugo dijete preteška za njega. Dodala je da je bez sumnje bio krhkiji i da se to često događa kod muškaraca koji se približavaju toj dobi.

Je li Bertrand usitinu prolazio kroz takvu krizu? Ako je to bio slučaj, ja nisam ništa primijetila. Kako je to bilo moguće? Ja sam mislila, da se pokazao naprosto egoističnim, da je mislio samo na sebe kao i obično. S druge strane, to sam mu i rekla za vrijeme našeg razgovora. Rekla sam mu sve što me opterećivalo. Kako me mogao nagovarati da pobacim nakon svih onih lažnih trudnoća koje sam podnijela, nakon boli, uništenih snova i očaja? Čak sam ga pitala voli li me, voli li me uistinu? Gledao me kimajući glavom. Naravno da me je volio. Kako sam mogla biti tako glupa da mu postavim to pitanje. Volio me je, nisam smjela u to sumnjati. Njegov promukli glas mi se vraćao, taj način na koji mi je priznao da se boji starenja. Kriza pedesetih… možda je liječnica bila u pravu, napokon. I ako nisam ništa primijetila, možda sam i sama mjesecima bila prezauzeta. Bila sam izgubljena. Nesposobna da znam što da radim s Bertrandovim tjeskobama.

Liječnica me je upozorila: nemam još puno vremena da se odlučim. Bila sam trudna već 6 tjedana. Ako želim pobaciti moram to učiniti u narednih 15 dana. Trebam napraviti testove i pronaći kliniku. Predložila je da popričam o tome s Bertrandom i s bračnim savjetnikom. O tome treba uistinu popričati, staviti sve na vidjelo. "Ako se podvrgnete pobačaju protiv svoje volje", inzistirala je moja liječnica, "nikada mu to nećete oprostiti. Ali ako ne pobacite, on vas je upozorio da je to za njega situaciju koju ne može tolerirati. Zato je jako važno da vas dvoje o tome porazgovarate, i to brzo."

Imala je pravo. Ali bilo mi je teško ubrzavati stvari. Svaka minuta je bila 60 sekundi više za moje dijete. Dijete koje sam već voljela. Bilo je malo veće od zrna graška, ali voljela sam ga jednako koliko sam voljela Zoë.

Odlučila sam otići do Isabelle. Živjela je u malom dupleksu u ulici Tolbiac. Nije mi se vraćalo pravo kući iz ureda u kojem sam morala čekati povratak svog supruga. Nisam bila za to sposobna. Nazvala sam Elsu, dadilju i zamolila je da uskoči. Isabelle mi je napravila prepečenac sa sirom Crottin de Chavignol i ukusnom salatom. Muž joj je bio na službenom putu.

"O.K., dušo", reče ona pazeći da mi dim njezine cigarete ne ide u lice, "pokušaj zamisliti život bez Bertranda. Jesi li vizualizirala? Razvod, odvjetnici, porod, što će to značiti za Zoë, kako će izgledati vaši životi, dva doma, odvojene egzistencije, Zoë ide od jednog do drugog, više niste prava obitelj, nema više zajedničkih Božića niti praznika… osjećaš li se spremnom za to? Možeš zamisliti takav život?"

Netremice sam je gledala. Ne, to mi se činilo nezamislivim, nemogućim. Pa ipak, to se ljudima svakodnevno događalo. Zoë je praktički bila jedina u razredu čiji su roditelji nakon 15 godina još uvijek bili u braku. Rekla sam Isabelle da nemam više snage o tome razgovarati. Ponudila mi je čokoladnu pjenicu, a zatim smo gledale na DVD-u "Gospođice iz Rocheforta". Kada sam se vratila kući, Bertrand je bio pod tušem, a Zoë je spavala. Legla sam u krevet dok je Bertrand bio u dnevnom boravku ispred televizije. Kada je došao u krevet, već sam duboko spavala.

Danas je bio dan za posjet Mamé. Prvi put sam skoro nazvala i otkazala posjet. Bila sam iscrpljena. Željela sam samo jednu stvar: ostati u krevetu i spavati cijelo jutro. Ali znala sam da me čeka, u svojoj najljepšoj haljini boje lavande i ružičaste, da je našminkala usta i namirisala se svojim "Shalimarom". Nisam je mogla iznevjeriti. Stigla sam u dom za umirovljenika malo nakon podneva i primijetila da je ispred doma parkiran sivi mercedes moga svekra. To je bilo neuobičajeno.

Došao me je vidjeti. Obično ne bi posjećivao majku istog dana kada i ja. Podijelili smo raspored. Laure i Cécile su dolazile za vikend, Colette ponedjeljkom poslijepodne, Édouard utorkom i srijedom, a ja srijedom sa Zoë i petkom poslijepodne. Svi smo se strogo držali tog rasporeda.

Bio je tamo, sjedio uspravno slušajući majku. Upravo je ručala. Uvijek su i posluživali smiješno rano. Odjednom me uhvatila tjeskoba poput školarke koja je napravila neku glupost. Što je želio od mene? Zašto me nije nazvao ako me želio vidjeti? Zašto sada?

Skrivajući ljutnju i zabrinutost iza toplog osmijeha, poljubila sam ih i sjela kraj Mamé primajući je za ruku kao uvijek. Potajno sam se nadala da će on otići, no on je ostao sjediti gledajući nas ljubaznim izrazom lica. Bilo je vrlo neugodno. Kao da je napadnuta moja intima, kao da su me špijunirali i sudili svakoj riječi koju sam rekla Mamé.

Nakon pola sata, ustao je pogledavajući na sat, a zatim mi se neobično osmjehnuo.
"Moram s vama razgovarati Julia, molim vas", prošaptao je da ga Mamé ne može čuti. Izgledao je napeto, micao nogama, a pogled mu je bio nestrpljiv. Poljubila sam Mamé i pošla za njim prema autu. Pokazao mi je da uđem. Sjeo je za volan izvukao ključeve, ali nije upalio. Bila sam iznenađena nervoznim pokretima. Zavladala je teška tišina. Spašavala sam se promatrajući dvorište i gledala ples bolničarki koje su gurale nemoćne starce u kolicima.

Odlučio je progovoriti.
"Kako ste?" upitao me i dalje namještenim osmijehom.
"Vrlo dobro. A vi?"
"Ja sam dobro. A isto tako i Colette."
Ponovo je nastala tišina.
"Jučer sam razgovarao sa Zoë. Vi ste bili vani", rekao je ne pogledavši me.
Vidjela sam njegov profil, carski nos, aristokratsku bradu.
"I onda?" rekla sam oprezno.
"Rekla mi je da istražujete…"
Zaustavio se. Čula sam metalni zvuk ključeva u njegovoj ruci.
"U vezi sa stanom…", rekao je napokon se okrenuvši prema meni.
"Da, sada znam i ime obitelji koje je tamo živjela prije vaše. Zoë vam je vjerojatno rekla."

Uzdahnuo je. Brada mu je bila na prstima, a koža se naborala na vratu.
"Julia, upozorio sam vas, sjećate se?"
Krv mi je počela brže teći u žilama.
"Tražili ste me da ne postavljam više pitanja Mamé", rekla sam hladnim glasom. "I to sam i napravila."
"Zašto onda nastavljate kopati po prošlosti?"
Bio je znojan i jedva je disao.
Sve je sada bilo jasno. Napokon sam saznala zašto je sa mnom želio danas razgovarati.
"Pronašla sam tko je stanovao u tom stanu", nastavila sam, "to je sve. Imala sam potrebu znati tko su ti ljudi. Ne znam ništa drugo. Ne znam što vaša obitelj ima s tim…"
"Ništa!" prekinuo me gotovo vičući. "Mi nemamo ništa s njihovim uhićenjem."
Gledala sam ga u tišini. Drhtao je, ali nisam znala je li od ljutnje ili nečeg drugog.
"Nemamo ništa s njihovim uhićenjem", ponovio je inzistirajući. "Odvedeni su za vrijeme masovnog uhićenja na Vél d’Hivu. Mi ih nismo prokazali niti išta slično napravili. Razumijete?"
Bila sam šokirana.
"Édouarde, nisam takvo nešto nikada ni pomislila. Nikada!"
Pokušavao se smiriti stavivši nervoznu ruku na čelo.
"Imate mnogo pitanja, Julia. Pokazali ste se vrlo znatiželjnom. Dopustite da vam kažem kako se sve to dogodilo. Dobro me slušajte. Postojala je ta pazikuća, gospođa Royer. Ona je poznavala našu pazikuću iz ulice Turenne koja nije daleko od ulice Saintonge. Gospođa Royer je jako voljela Mamé jer je Mamé uvijek bila vrlo ljubazna s njom. Ona je upozorila moje roditelje na to da je stan prazan. Eto kako se to dogodilo. I na taj način smo se preselili! To je sve!"
I dalje sam ga gledala. Nastavio je drhtati. Nikada ga nisam vidjela tako izgubljenog, raspršenog. Sramežljivo sam mu stavila ruku na rukav.