Piše Tanja Tolić
Pitajte bilo kojeg bravara i svi će vam, više-manje, reći isto: brave na vratima postoje samo zato da bi dobri ljudi ostali - dobri. Jedna posto ljudi uvijek će biti pošteni i nikad neće ukrasti. Još jedan posto ljudi uvijek će biti nepošteni i pokušat će provaliti bravu kad god im se ukaže prilika i ukrasti vam, primjerice, televizor, baš sad u vrijeme Europskog nogometnog prvenstva. Za tvrdokorne lopove brava na vratima ništa ne znači (kao, uostalom, i za vješte bravare). Smisao brave je zapravo zaštititi vas od preostalih 98 posto ljudi na ovome svijetu; uglavnom poštenih ljudi koji bi možda mogli pasti u iskušenje da uđu u vaš dom, ako ne biste imali bravu na vratima.
Skloni smo vjerovati da su ljudi ili dobri ili loši. Volimo vjerovati da je većina nas dobra, a da tek tu i tamo zaluta neka trula jabuka. Kad bi to bilo točno, društvo ne bi imalo nikakvih problema s varanjem i neiskrenošću. Ali nije tako. Barem ne ako vjerujete Danu Arielyju, profesoru bihevioralne ekonomije na Sveučilištu Duke, koji je upravo objavio knjigu naziva “The (Honest) Truth About Dishonesty: How We Lie to Everyone – Especially Ourselves”, odnosno “Iskrena istina o neiskrenosti: Kako lažemo svima, a posebno sebi samima”.
Dan Ariely proteklih je deset godina, o čemu piše u The Wall Street Journalu, posvetio istraživanju zašto ljudi varaju. On i njegov tim došli su do sljedećeg zaključka: svi mi raspolažemo kapacitetom za neiskrenost i gotovo svi varaju, barem malo. S jedne strane, želimo profitirati od varanja i dočepati se što više moći i novca; s druge strane, želimo u vlastitim očima biti pošteni, iskreni ljudi. Tužno, ali istinito, ono što društvu najviše šteti nisu velike prevare, nego sitno, gotovo neprimjetno varanje na svakodnevnoj razini. To je ono što nagriza društvo iznutra. Kako?
“U svim našim eksperimentima sudjelovalo je oko 30.000 ljudi. Među njima je bilo tucet onih koje bismo mogli nazvati trulim jabukama, dakle doista lošim ljudima, i oni su od nas, u eksperimentu u kojem se varanjem mogao zaraditi novac, ukrali oko 150 dolara. U istom eksperimentu sudjelovalo je i nekih 18.000 ljudi koji su bili malo natučene jabuke, odnosno ljudi koji su u principu dobri, ali varaju povremeno i pomalo. Svaka od tih ‘jabuka’ ukrala nam je svega par dolara, no kad smo zbrojili ukupnu štetu, ona je iznosila 36.000 dolara! Mislim da ovaj primjer pokazuje kako te male prevare zapravo uništavaju društvo”, pojasnio je u jednom intervjuu Ariely.
Suprotno uvriježenom mišljenju, iza varanja vrlo rijetko stoji hladna računica i želja za ostvarivanjem koristi. Niz psiholoških ekperimenata koji je Ariely proveo dokazao je da ljudi najviše varaju zbog sukoba interesa, uskraćenosti, kreativnosti, zato što su i sami svjedočili neiskrenom činu (što znači da je varanje zarazno!), zbog brige o drugima i osvete. Pored toga, otkrio je, dok varamo malo, lako sebe održavamo u uvjerenju da smo dobri ljudi, što je većini jako bitno.
“Volimo sebe doživljavati kao poštene, divne ljude… Dok varamo pomalo, i dalje se možemo doživljavati dobrim ljudima, no kad jednom počnemo varati previše… više se ne doživljavamo dobrima, zbog čega ćemo prestati varati. To je pokazao čitav niz naših eksperimenata - da varamo samo dok se možemo i dalje pogledati u lice”, rekao je Ariely.
Zanimljivo, kad je iz eksperimenata maknut novac, koji se mogao zaraditi varanjem, ljudi su varali - više. Ariely to objašnjava time da su se ljudi uključeni u eksperiment osjećali kao bolji ljudi ako varanjem nisu “zarađivali” novac. To je, iako se na prvu možda tako ne čini, veliki problem, jer se varanjem može izazvati velika šteta čak i kad nije uključen novac - primjerice, kod elektronskog prebrojavanja glasova na izborima.
Podijeli na Facebook
