Piše Jelena Zlatar Gamberožić
Tuđa djeca, uvijek, posvuda.
Nedavno sam pročitala tvrdnju da svaka osoba emotivno ostaje u onom razdoblju života i godinama u kojima je doživjela traumatično iskustvo. Dakako, tu se najčešće misli o traumama koje je osoba doživjela u djetinjstvu. No, čim uđemo u razgovor o traumama, na skliskom smo terenu jer je vrlo komplicirano i nezahvalno govoriti o tome što trauma zapravo jest. Mnogi psihoanalitičari tvrde da se traumatičnim iskustvom ne trebaju i ne smiju nazivati mnoge situacije koje jesu vrlo problematične (primjerice, čak i teške, kronične bolesti) jer njihovo nazivanje "traumom" umanjuje one događaje koji su zaista traumatični, tj. koji izazivaju dugoročne i teške posljedice za pojedinca.
Ovaj uvod pišem zbog naslova romana Marie Aubert. Naime, naziv "Odrasli ljudi" (Naklada Ljevak, 2021., prijevod Anja Majnarić) sugerira nam praćenje života i ponašanja odraslih individua u nekom prostoru i vremenu, no stvarnost ovog romana zapravo je drugačija, i to je ono što ga čini zanimljivim. Radi se (ili bi se moglo raditi) o praćenju neodraslih, tj. prilično nezrelih ljudi, gotovo djece ili tinejdžera, jednog ljeta, na praznicima. Iako su likovi zašli u tridesete i četrdesete godine života, njihove akcije i reakcije nas isprva zbunjuju u svojoj djetinjastosti vođenoj nezrelim potrebama i čistim emocijama te nam se tako može učiniti i da promatramo mnogo mlađe ljude ili čak djecu kojoj nedostaje neki oblik sazrijevanja ili zrelog promišljanja stvarnosti.
Glavni lik romana je Ida, četrdesetogodišnja arhitektica koja odlazi u ljetnikovac gdje njezina majka slavi rođendan sa svojim partnerom, a tamo su i Idina mlađa sestra Marthe, njezin partner Kristoffer i njegova kći iz prethodnog braka. Ovo su ujedno i svi likovi s kojima se u romanu susrećemo, a pisan je u prvom licu, iz Idine perspektive.
Već u autobusu na putu prema svojoj obitelji, Ida pokazuje netrpeljivost prema djetetu koje glasno sluša animirani film na iPadu te se ne može suzdržati od komentiranja i negodovanja djetetovu ocu, što izazove čuđenje ostalih putnika. Istovremeno saznajemo da Ida odlazi kod doktora zbog zamrzavanja jajnih stanica i da zapravo želi postati majka. Odbojnost koju osjeća prema djeci spojena s tom njezinom željom dovodi nas u prividno proturječje sve dok dublje ne uđemo u komunikaciju između Ide i njezine sestre među kojima (barem s Idine strane) vlada neskriveno rivalstvo, a ispod površine ugodnog i podržavajućeg ponašanja prema sestri skriva se i duboka mržnja i bijes koji nikada ne izlaze van u otvorenom obliku.
Premda se smatra superiornijom od svoje sestre u smislu karijere, inteligencije, suzdržanosti, radnih navika, a sestru nerijetko naziva lijenom, čak i pred njezinom pokćerkom i partnerom, Idu istovremeno nagriza osjećaj zavisti jer joj se čini da je Marthe sve u životu bilo jednostavnije nego njoj – od odnosa s roditeljima preko pronalaska partnera i posla sve do jedne stvari koju Marthe jako želi, a ne uspijeva – dobivanja vlastitog djeteta. Marhte, za razliku od Ide, tu svoju želju ne skriva, kao ni brojne bezuspješne pokušaje da ostane trudna.
Ida voli svoju ulogu starije sestre koja mlađu tješi dok govori: Jadne Marthe, i djeluje kao da se zajedno s njom nada da će Marthe konačno uspjeti u svojoj želji, zapravo je obuzima zadovoljstvo dok gleda sestru kako reda neuspjehe u ostvarivanju majčinstva. Razlika između ovog puta i svih ostalih u kojima je Ida bila prividna utjeha i pomoć jest u tome što je Marthe ovog puta zaista trudna i to već petnaest tjedana. Zatečenoj Idi ne preostaje drugo nego reći ono što cijelo vrijeme zapravo pomišlja, a to je: Još stigne poći po zlu.
Autorica romana nas izuzetno vješto vodi kroz priču bez ikakvih viškova u tekstu, ukazujući nam na emocije i unutarnja stanja junaka isključivo kroz njihove situacije, djelovanja i reakcije. O Marthe tako dovoljno, gotovo i sve što želimo, saznajemo kroz način na koji se ljulja na ležaljci u vrtu, prilegne na sofu ili hvata dah poluzatvorenih očiju u blizini plaže. O njezinu partneru također, pogotovo kroz njegovu sklonost piću, premda je on otvoreniji u svojim osjećajima te tako u trenutku nepažnje i pijanstva priznaje Idi da ne želi drugo dijete i da mu se čini da su djeca prevelik teret za odnos uslijed kojeg on neminovno puca. S druge strane, otkriva i da nije mogao niti htio uskratiti Marthe želju za majčinstvom jer osjeća (ili zna) da bez toga njihov odnos ne bi opstao.
Iako se ta tema dalje ne produbljuje, zanimljiva je Kristofferova pozicija u kojoj on zapravo tvrdi (ili zna?) da bez djece njegov odnos s Martheom neće opstati, no gaji i realnu bojazan da će tek s djetetom krenuti u neželjenom smjeru i vrlo vjerojatno propasti. Pat-pozicija ovog lika zanimljiv je dio romana koji potiče na daljnje promišljanje. No, njegov odnos prema Idi, nakon što Ida ispriča sestri njegove dvojbe, prelazi u ljutnju te joj on govori da mora poštovati njihove granice.
Oni su obitelj, ona nije dio tog "organizma", shvaćamo vrlo brzo, a to se Idi poručuje i njihovom željom da je isplate i preuzmu njezin dio ljetnikovca jer smatraju da će im biti praktičnije da budu jedini vlasnici kad se rodi novo dijete. Majka je u tome također na Martheinoj strani i smatra da bi "bolji vlasnički" model više odgovarao svima.
Iako nas autorica ne navodi na suosjećanje prema Idi čije se namjere ne čine dobrima, a ostatak njezine obitelji predstavlja kao benevolentnu i blago nezainteresiranu te uronjenu u vlastite probleme (pogotovo sestru), zanimljivo je progresivno pomicanje prema poziciji ona protiv njih, gdje se zapravo, kao u nekoj šahovskoj igri, promatra prodiranje negativnih emocija prema Idi i njihov krajnji, antagonistički odnos prema njoj.
Ida se, dakle, osjeća kao strano tijelo u obitelji, no u tome se neminovno nameće i pitanje "kokoš ili jaje" – je li njezin osjećaj (koji je zapravo i realno stanje izdvojenosti iz obiteljske dinamike) posljedica njezina ponašanja i osobnosti koje svaki član obitelji doživljava i obrađuje na svoj način, no posljedično prevodi tako da se od nje želi udaljiti? Ili su njihovi stavovi i osjećaji prema njoj (često osuđujući, pogotovo kod Idina izbora partnera koji se učestalo svodi na nedostupne, oženjene, zauzete ili nezainteresirane muškarce) zapravo uzrok njezine netrpeljivosti prema njima te nagomilane ljutnje?
Idin je karakter isključiviji od sestrina ili majčina, što vidimo i u priči iz prošlosti u kojoj Ida ne želi oprostiti ocu što je ostavio majku i zasnovao novu obitelj, dok sestra to čini i posjećuje ga te stvara s njim uspomene i povezanost sve do njegove smrti. Ida ne želi pomirenje s ocem misleći da time zapravo radi uslugu majci i održava svoj imidž "dobre i poslušne djevojčice". Je li joj majka na tome bila zahvalna? Je li trebala biti? Je li majčina nezahvalnost i zatvorenost prema njoj uzrok Idinih daljnjih bijegova od bilo kakve intime, evazivnog tipa vezivanja i odnosa već unaprijed osuđenih na propast? Je li centar svega upravo ta mirna, naizgled ugodna majka čije su emocije također brižno skrivene i koja svojim kćerima pokazuje onoliko koliko misli da je potrebno? I, ima li uopće što za pokazati ili je sklonost strogo formalnom Ida naučila upravo od nje? Ovo su samo neka pitanja koja titraju ispod površine naizgled idilične radnje obiteljskog ljetovanja. Autorica se vrlo vješto služi dodirom kao pokazateljem nečije naklonosti ili nenaklonosti, pa tako majka zagrljaje i milovanja koristi nešto češće kada je u pitanju Marthe, ali svejedno ostaje upitno jesu li i ti zagrljaji izraz njezinih osjećaja prema kćeri ili ispunjavanje dužnosti.
Nepokazivanje emocija ili unutrašnjih stanja Idi se čini najboljim izborom ili pak jedinim u sklopu vlastitog odrastanja i kasnije, u svim formalnim ili neformalnim odnosima. Dijelom je tome tako zato što želi zadržati ulogu "dobre i neproblematične curice" koju bi otvoreno pokazivanje emocija pomutilo i narušilo budući da su emocije uvijek slabost, bilo da se radi o velikoj tugi, čežnji ili pak o udovoljavanju samoj sebi kroz opuštanje ili odmor. Potiskivanje ovih poriva i stanja koji u njoj izazivaju krivnju, Idu zapravo vode u stanje permanentnog prezira i bijesa prema okolini, no čitavo joj vrijeme omogućavaju i kontrolu nad situacijama. Majčin partner jedini je koji donekle naslućuje njezinu prirodu – sklonu kontroli i skrivanju – pa joj tako u jednom trenutku kaže: Ti upravljaš i dirigiraš, misleći pritom na njezino ponašanje prema svima, a naslućujući i njezinu prikrivenu inteligenciju kojom se služi uglavnom kako bi postigla superiornost u odnosu na ostale.
Idina zavist prema sestri širi se u svim smjerovima te ona tako nastoji postići savezništvo s onima koji su sestri najbliži – u ovom slučaju Kristofferom i njegovom kćeri. S kćeri se nastoji zbližiti kroz umjetno stvoreno zajedništvo u kojem glumi zabavnu i otkvačenu tetu. U toj ulozi pretjera kada suprotno savjetima odvede malenu u vožnju brodom i dopusti joj ležati na palubi s koje ona slučajno padne u more pa je Ida je mora spašavati. Čak i u ovoj situaciji, i suočena s vidno uznemirenom djevojčicom, Ida razmišlja samo o tome kako održati formu pred Kristofferom i ostatkom obitelji pa pokušava zabrinutost i šok koji djevojčica osjeća zbog pada pretvoriti u zajedničku zabavnu zgodu što joj, dakako, ne uspijeva, a bliskost s djevojčicom nepovratno propada.
Kristoffer nije Idina slaba točka, a možda ne bi bio ni predmet njezina interesa da ne "pripada" njezinoj sestri. Barem se tako naizgled čini, budući da Ida priželjkuje da on shvati da prema njoj ima dublje osjećaje i da time postane važnija u njegovu životu od Marthe. Do toga ne dolazi i Ida gubi još jednog potencijalnog saveznika, a Kristoffer je čak upozori i da se bolje kontrolira kad sljedeći put popije malo više alkohola. Kako je kontrola ono u čemu je Ida najbolja i čime se ponosi, tako je ova opomena gura još više u potrebu za povređivanjem, iznošenjem povjerljivih informacija i stvaranjem pomutnje.
Idu zapravo ne brine hoće li povrijediti sestru, Kristoffera, njegovu kćer ili svoju majku. Nekada nam se čini kao da to i želi, kao i da želi da im propadnu planovi. Također, nju zapravo ne zanima ni daljnja sudbina njoj "bliskih" ljudi, što će se dogoditi s njezinom sestrom, njezinom vezom, njezinim djetetom. Ono što je njoj važno i čemu zapravo teži iz trenutka u trenutak jest održavanje imidža one koja je u svakom trenutku u kontroli nad situacijama. Trenutak u kojem joj doktor otkriva nepovoljne vijesti Idu natjera u plač, no također ostaje upitno je li njezina tuga reakcija na konkretne vijesti ili na to gdje Idu te vijesti pozicioniraju u odnosu na ostale članove u obitelji.
Iako autorica ni u jednom trenutku ne opravdava njezino ponašanje, čitatelj se s pravom može zapitati (a možda i pronaći odgovor u romanu) je li Idin krajnji cilj zaista superiornost ili pak samo kontrola nad okolinom nad kojom ne posjeduje moć. Je li oko Ide doista njezina obitelj ili je ono što proživljava bliže osjećaju koji dijete ima u mračnoj sobi za koju joj se čini da je puna čudovišta? I, ponovo, je li tome tako zbog Idinog karaktera ili zato što Ida nije postigla sretnu formu braka, djece i svega što se od nje očekivalo? Drugim riječima, je li Ida u romanu žrtva, napadač ili jednostavno strano tijelo koje nepovezano s ostatkom tvori nepotreban višak i kojeg se zato treba što elegantnije riješiti?
Tek kraj knjige pruža čitatelju određeno otpuštanje napetosti prisutne kroz čitav roman u obliku svega neizrečenog, skrivenog i potisnutog. Ida, shvaćajući da prepuštanjem ljetnikovca ostatku obitelji ovo ljeto možda postaje i njezino zadnje na tom mjestu, dolazi majci i njezinom partneru te izgovara jednostavnu rečenicu: Želim da odete.
U tom trenutku ona prvi put ne preispituje svoju ulogu dobre curice i sporednog položaja u obitelji te se mirno prepušta majčinoj ljutnji kao posljedici izražavanja svoje želje. Osim bolova u zglobovima i umora koji su vjerojatno rezultat upornog potiskivanja, Ida konačno ne osjeća zabrinutost zbog toga kakva će ispasti i tko će što o njoj misliti, već izlazi na terasu i uživa u tišini i osjećaju sunca na licu.
Vratimo li se na početak ovog teksta, možemo možda zaključiti da je Idina "trauma" zapravo upravo nametnuta i/ili samonametnuta šutnja o onom bitnom koja je s vremenom prerasla sve ono s čim se trebala uhvatiti ukoštac, ali i nju samu. Izražavati se, govoriti i pokazivati uvijek (pogotovo izvana) djeluje jednostavnije nego što doista jest, pogotovo kad su naše obiteljske uloge duboko ukorijenjene te u mnogim slučajevima jasno zadane. Nekada je zato jedino što možemo reći: Želim da odete, i nadati se da će se našim ili tuđim odlaskom nešto ipak promijeniti. Nabolje.
Podijeli na Facebook
