Želimir Periš: Krenuo sam pisati komediju situacije, ali je roman upio očaj iz politike i gospodarstva te postao bockava satira

Razgovarala Tanja Tolić

Želimir Periš pedeset se godina igra, dvadeset i pet godina programira, a dvanaest i pol godina piše knjige. Autor sad već kultne, i čitateljima omiljene, "Mladenke kostonoge" – koja je dobila tportalovu nagradu za najbolji roman godine, Kočićevo pero za visoka dostignuća u suvremenoj književnosti te Best Foregin Novel Prize festivala Les Imaginales u Épinalu – nedavno je u izdanju Frakture objavio roman neobičnog naziva, "Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti".

Glavna junakinja opet je žena, frustrirana talijanistica Danica, a u ovoj ljubavnoj satiri, prepunoj lingvističkog ludizma, japanski znanstvenici duboko u Zemljinoj kori pronađu revolucionarno otkriće koje je povezano s dječjim pjesmicama Daničine stare tetke. Slijedi urnebesna i bizarna avantura.

* Glavnu junakinju Danicu – koja predaje na talijanistici, ali nikako da doktorira – upoznajemo u trenutku dok se dosađuje na poslu: slučajno smisli novu riječ, „gvb“. Kako se Danica rodila u tvojoj glavi? Jesi li doista pokušao tipkati licem po tipkovnici?

– Danica je slučajni lik slučajnog romana. Ništa u njemu nije bilo posebno planirano. Pisao sam kratku priču za čitanje na FEKP-u, i kako na čitanjima uvijek sretnije prođu duhovite priče, rodila se priča o ženi kojoj je na poslu toliko dosadno da je u očaju počela glavom lupati po tipkovnici. Koju godinu kasnije, nakon što sam odustao od pisanja nekih teških knjiga, vratio sam se „Gvbu“ jer je obećavao laganu zabavu i za autora i za čitatelje. Nastavio sam pisati bez neke agende i kreirao se roman koji je kombinacija lagane zabave i teških pitanja.

Pišući ulažem jako puno truda u autentičnost. Ne bih si dopustio pisati o tome a da nisam i sam lupao čelom po tipkovnici laptopa. Ovom prilikom iznosim da je navedena aktivnost vrlo opuštajuća i donosi mnoge neočekivane spoznaje. Preporučujem svima!

* Danica svoj "gvb", ali i druge riječi koje službeno nisu riječi – poput "uhj", "kvof", "žažljava" ili "matertiranje", što je naziv za majčin autoritet – brani time da sve što se utipka jesu riječi, samo nisu postojeće riječi iz nijednog jezika, nego novokreirane riječi. Kakvu jezičnu slobodu ti priželjkuješ?

– Ja nisam Danica, jedva se snalazim i s postojećim jezikom, ali Danica je slobodoumnija i nerviraju je krute jezične norme pa si ih dopušta lomiti. "Koji je problem u tome da krivogovorimo ako se i dalje razumijemo?" pita se Danica. Također je sklona kreiranju novih vokabularnih riječalica kojima obogaćuje hrvatski jezik, pa je tako etablirala i neologizam gvb.

Pamtim lekcije iz srednje škole gdje nam je profesorica tumačila kako je engleski bogat jezik jer prima utjecaje svih jezika (i sam je istovremeno i germanski i romanski) i godišnje se širi za stotine novih riječi. A pamtim i lekcije iz škole devedesetih kad se naš korpus nasilno sužavao i godišnje gudio stotine riječi pa su na crnoj listi završile posve regularne hrvatske riječi hljeb (mjera za veličinu kruha; Ladan, 2009.) ili uopćeni internacionalizmi hiljada i decembar. Drugi su se jezici širili, naš sužavao. Danica ne uživa u krugovima koji se sužavaju, pa si dopušta riječoludizam.

* "Gvb" je, žanrovski određeno, satira: ironizira akademski svijet, bezobrazno se ruga (hrvatskim) političarima i birokraciji, apsolutno se odbija povinovati krutim gramatičkim i pravopisnim pravilima (novo)hrvatskog jezika, ismijava i književne snobove koji priznaju samo visoku književnost, a budimo realni – sprda se pomalo i sa znanstvenim otkrićima. Odakle ideja za "Gvb" ili je možda bolje pitanje – što te prvo, od prethodno nabrojanog, iznerviralo toliko da si odlučio napisati satiru?

– Satira u mom romanu nije humor s predumišljajem. Krenuo sam pisati priču koja je duhovita komedija situacije, donekle i komedija zabune, ali tekst je spužva, upija sve što se događa oko njega, osjetljiv je na vijesti koje iskaču tijekom pisanja romana, pa je roman upio mnogo očaja iz današnje lokalne i tjeskobe iz današnje globalne politike i gospodarstva te postao bockava i gotovo bijesna satira.

Satira iz nehaja, satira u nužnoj obrani, satira bez voznog reda.

Ništa od toga nije planirano, no svaka je umjetnost slika prilika u kojima je nastajala. Gle, uvijek se kaže "slika i prilika", ali što ako se želi reći slika prilika? Danica bi rekla: slikoprilika.

* "Gvb" je, osim što je satira, i ljubavni roman. Napisao si sretnu, gotovo staromodnu ljubavnu priču o dvoje ljudi koji se upoznaju uživo na kongresu u pansionu na moru, i to u vremenu kad većina samaca traži partnera na aplikacijama za dejtanje, a to je obično iscrpljujući proces… Kako si završio u ljubavnim vodama?

– Jao, ljubav je sve. Nema emocije toliko iracionalne i opasne, a istovremeno nužne i živototvorne. Ljubav te goni, vodi i vuče, a na kraju balade jedino ljubav se broji. Aplikacija je stroj za uklanjanje slučajnosti. Utipkaš filtere, dob od-do, visina od-do, nepušač, bez djece i algoritam ti donese točno ono što si tražio. Aplikacija je antigvb. Otići na slučajno mjesto, tamo naletjeti na nekoga tko klikne na tvoju usamljenost, ima li išta uzbudljivije?

Imam golemi respekt prema ljubavnim pričama, ali velike muke kada trebam napisati jednu. I "Mladenka kostonoga" bio je ljubavni roman, samo prikriven sa sto muka i nevolja. 

"Gvb" je obrnut, tu je ljubav u prvom planu pa iza sebe skriva mnoge muke i nevolje. No, kako ono piše u lektiri, draža mi je moja muka i nevolja nego sva sreća svijeta. Dakle, ljubav je odgovor. Kako starim, sve drugo se čini manje bitnim. Kog briga za beton, zlato i što će reći selo. Živiš koliko voliš i koliko si voljen.

* "Gvb" je izuzetno zabavan roman, silno duhovit, sam si se našalio na društvenim mrežama da je to pravo "ljetno štivo". Kad smo dogovarali ovaj intervju, rekao si mi da očekuješ da će dio čitatelja biti iznenađen neozbiljnim "Gvbom" nakon ozbiljne "Mladenke kostonoge". Zašto si od ozbiljnog pisca odlučio postati neozbiljan?

– Jako volim humor, ali nisam baš neki šaljivđija. U društvu uvijek zadnji shvatim vic, a mojim šalama se smije sa: "Hmm, da. Anyway…" Dugo sam mislio da ne pišem posebno smiješno. U jednom trenutku prilikom nastajanja "Mladenke kostonoge" bio sam nesiguran jer mi se učinilo da u knjizi nema dovoljno humora, a bio je nužna protuteža crnilu i teroru i mraku o kojem knjiga piše.

Najzaslužniji za moju transformaciju iz perspektivnog pisca u neozbiljno trkeljalo je moj urednik Kruno Lokotar. Kad smo radili na zbirci priča "Gracija od čempresa", rekao je da su mi najbolje priče one smiješne i da bih trebao pisati s više humora. To me inicijalno onehrabrilo jer je komedija vrlo ozbiljan žanr. Nema gore stvari od loše šale. No i loša šala je bolja od nikakve, jer, kad se malo odmakneš, sve je komedija, život šala, a svijet cirkus.

* "Gvb", kao i "Mladenka kostonoga", kao i dobar dio priča u zbirci "Gracija od čempresa" ima glavnu junakinju, a ne junaka. Ti si i feminist i razumiješ žene; tvoji ženski likovi redovito su uvjerljivi. Zašto često pišeš iz njihove pozicije?

– Slučajno. Negdje na pola pisanja ovog romana primijetio sam da mi je junakinja ponovno žena. Tad sam osjetio da će ispasti: "Želimir ponovo piše žene", ali bilo je prekasno za promjene, Danica se već spakirala za more i zaboravila ponijeti uloške.

No, ne bih se usudio reći da razumijem žene. Žene oko mene će to potvrditi vrlo argumentirano i s puno konkretnih dokaza. Mislim da je stvar u tome da kao autor imam određenu vrstu empatije u smislu razumijevanja tuđe/druge/drugotne (gle, neologozmi mogu biti i zli) pozicije, bez obzira na to tko je taj drugi. Također, osjećam snažnu odgovornost prema napisanom liku, njegovim ili njezinim pozicijama i borbama.

Roman o Danici prva je pročitala Vedrana i odmah je palo pitanje: "Kako ti znaš šta je highlighter u kozmetici?" Mistični su putevi autora, ali fina kontura mojih naglašenih jagodica zna odgovore.

* Danica je čudakinja u tridesetima, no naučila je živjeti sama sa sobom, bježati od situacija koje joj ne odgovaraju i raditi male kontrolirane oaze mira u kojima se može osjećati sigurno. Pomalo je i "mrtvo puhalo", a to je, objašnjavaš u romanu, "evolucijski korak koji inteligentni učine kad spoznaju da ništa ne mogu učiniti". Pa nastavljaš: "Ovi što se trude, što i dalje pokušavaju popraviti svijet, ti su budale koje ne žele prihvatiti ono što je svima već posve jasno. Izgubili smo bitku." Koju bitku smo izgubili?

– Izgubili smo bitku u kojoj dobri, pošteni, iskreni i odani prolaze najbolje. Umjesto njih, zavladali su oni šta su pali s kruške. Da nastavim parafrazirat TBF: izgubili smo šansu da će na ovoj planeti jednog dana svi ljudi moć živit sretni, i da će razum, ljubav i znanje izgraditi raj. Ostala je samo ironija za kraj.

Meni je jasno da povijest nikad nije bila pravocrtna linija prema boljemu, više kao val koji ide gore-dolje, ali ipak, gleda li se u dužim razdobljima svijet ide nabolje. No, ovo lokalno dno povijesti u kojem smo sada zbilja obeshrabruje. Ova razina brendiranja gluposti i normaliziranja zla nikad se nije toliko javno i transparentno emitirala na sve naše ekrane. Ovo, naravno, nije moj stav, samo citiram Danicu i ostale likove iz svog romana. Ja mislim da nam je odlično.

* Svidjela mi se etička maksima kojom se vodi tvoj junak Spiridon Glijaković, od milja Špiro: "Kruh, pa moral." Kaže da je to jedini prihvatljivi zakon: kruh, jer se mora jesti, ali čim si sit, onda moral. Nema treće opcije. Stanje u hrvatskoj politici i gospodarstvu pokazuje, međutim, da za mnoge ima ne samo treće opcije, nego milijun opcija…

– "Gvb" jest roman o moralu, prikazan kroz priču o Daničinom moralnom padu. Danica u jednom trenutku mora birati između ljubavi i sreće svijeta. Uzbudljivo je to što su čitatelji redovito na Daničinoj strani. Nitko ne kaže: "Ona gadura Danica što nas je sve uništila", svi kažu: "Jadna Danica, zaslužila je sreću." To je fascinantna moć književnosti: pokazati tuđe iskustvo, omogućiti ulazak u tuđu kožu i tuđe cipele. Ali koža je tijesna, a cipele žuljave. Evo male misaone igre za čitatelje: kruh ili moral?

* Kritičan si i prema kulturnom elitizmu. Finci imaju Kalevalu, Englezi imaju Beowulfa, Nijemci imaju Nibelunge, a ti se Hrvatima u svojem romanu odlučio dati "Pjesme o Bobi". Što želiš poručiti kulturnim elitistima?

– Ne šaljem poruke, ja samo pričam priče, to je maksimalni doseg piskarala: pisati, izmišljati, zabavljati sebe i druge. Stihovima Valentina Boškovića: "A ča činiš, Želimire, dok ne spiš. Jel pišeš bajkice?"

* Kad se Danica nađe u nevolji, nećemo otkriti kakvoj, potraži pomoć umjetne inteligencije. Kakav je tvoj stav oko korištenja umjetne inteligencije u književnom pisanju, s obzirom da ti je jednu riječ u romanu  – "kalančara" – izmislila upravo umjetna inteligencija?

– Jednu je izmislila, ali ih je puno napisala. Smislila je i priču o kalančaru koji je sakupljao jecajeve po tramvajskim prugama. A kažu da robot samo statistički imitira.

Danica koristi umjetnu inteligenciju, koja nije nevažna u toj priči o kolapsu svijeta, pa je bilo pošteno UI dati priliku da piše dijelove o sebi. Slično kao što sam ranije i čelom morao lupati po tipkovnici zbog autentičnosti, tako sam ovdje dao alatu da sam piše svoje replike.

Umjetna inteligencija je izuzetno učinkovit alat s hrpom etičkih i praktičnih problema i potencijalno katastrofalnih posljedica korištenja. Kako u mojoj priči o kraju svijeta, tako i u svijetu izvan moje knjige. Korištenje UI je otprilike kao jedenje Nutelle na žlicu. Katastrofa za zube i krvožilni sustav, ali vrlo je slatka i brže obaviš stvari.

* "Gvb" je, kako kaže sam naslov, "spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti". Rijetko se danas čuje da itko zaziva ili treba ljepotu. Što je tebi ljepota, i što je ljepota u slučajnosti? I naravno, zašto nam treba ljepota?

– Suočavanje sa slučajnošću koja diktira naše živote glavna je tema romana. Kad odvagneš sve bitne odluke koje si donio u životu i njihove posljedice, postane vidljivo koliko je malen utjecaj slobodne volje. To gdje si se zaposlio, za koga si se udao, gdje živiš, koliko je tu tebe a koliko slučaja? Danica ide korak dalje pa polemizira postoji li uopće sloboda izbora ako su neki izbori bolji od drugih.

Danica spozna da je za sreću potrebno prihvatiti gvb. Stvari će se dogoditi kakve se dogode, a na nama je da u tome stoički pokušamo uživati, to jest da pronađemo ljepotu u onome na što ne možemo utjecati.

Ali što je tu ljepota? Ljepota je krivi autobus u koji si ušla pa vidjela dio grada koji inače nikad ne bi. Tipfeler koji je ispao bolji od riječi koju si htio napisati. Pogrešan izlaz s autoceste. Kriva narudžba. Sve što te izbaci iz sive rutine. To je posebno izraženo u ljubavi, sretnoj ljubavi kad se dvoje ljudi slučajno susrelo u moru alijeniranih statista. Kao da čelom udariš u tipkovnicu i dobiješ nešto smisleno. Svatko je nečiji gvb.

* "Gvb" je prva knjiga u serijalu koji se nazvao "Kodovi" i nosi podnaslov "riječi". O kakvom je serijalu riječ, koliko će knjiga biti u njemu i zašto uopće serijal?

– Kodovi su serijal o malim ljudima koji promijene svijet. Inicijalno sam zamislio priču koja se odvija u dva dijela. Prvi dio prati Danicu (kod: riječi, jer je Danica cijela u riječima), a drugi njenog antipoda Maxa (taj se ne snalazi s riječima, njegov su kod: brojevi), s idejom da njihove dvije perspektive istog događaja iznesu potpunu priču. Međutim, pišući Danicu previše sam se zabavljao, pa dok sam je ispisao, ispalo je da više nije ostalo mjesta za Maxa. Uguram li ga na silu knjiga će imati petsto stranica, a tko je vidio humoresku od petsto stranica na ove vrućine? Tad je pala odluka: priča je prezanimljiva da bi je se stisnulo u jednu knjigu, idemo se opustiti pa vidjeti kamo će nas odvesti. Prvo očitamo Danicu, potom zapišemo Maxa, pa dalje kako gvb donese.

* "Gvb", neću otkriti detalje, završava svojevrsnom apokalipsom. Dapače, na jednom mjestu čak pišeš ovo: "Mnogo godina kasnije, pred streljačkim vodom, asistentica na talijanistici Danica, sjetit će se…" Osim što je to direktna referenca na "Sto godina samoće", što točno planiraš u nastavku "Kodova"? Želimire, ne planiraš valjda ubiti Danicu?!

– Danica, a to je sudbina svih onih izmišljenih, zapisanih, opjevanih i nacrtanih, živi vječno. Ne može joj ništa ni toplinski val ni kisele kiše. Njezinu sudbinu kroje oni koji je čitaju.

* Intervju je originalno objavljen u Jutarnjem listu.

Podijeli na Facebook