Piše Tanja Tolić
Pretpostavimo li da ćete doživjeti osamdesetu, živjet ćete ukupno oko četiri tisuće tjedana. Dakako, možda vam se posreći. Možda doživite devedesetu, pa ćete živjeti gotovo 4700 tjedana. A možda vam se stvarno posreći, kao što se posrećilo Jeanne Calment, Francuskinji za koju se smatra da su joj 1997. godine, kada je umrla, bile 122 godine i koja je tako postala najdugovječnija osoba u povijesti. Calment je tvrdila da se sjeća Vincenta van Gogha – najviše toga kako mu je dah bazdio na alkohol, a doživjela je rođenje prvog uspješno kloniranog sisavca, ovce Dolly, 1996. godine. Biolozi pak predviđaju da će životni vijek kakav je imala Jeanne Calment uskoro postati normalna stvar. No čak ni tada neće trajati dulje od 6400 tjedana.
"Ovo vrijeme koje nam je dano proleti tako munjevito da svi, osim onih rijetkih, otkriju život na kraju, baš kad postanu spremni živjeti", požalio se rimski filozof Seneka u pismu koje nam je danas poznato pod nazivom "O kratkotrajnosti ljudskog života". Drugim riječima, prema gotovo svim smislenim mjerilima, što bi rekao naš suvremenik filozof Thomas Nagel, "pitanje je trenutka kad ćemo umrijeti".
Iz toga proizlazi da je upravljanje vremenom, u najširem značenju tog pojma, stvar koja nas se svih treba ticati. Moglo bi se čak reći da je upravljanje vremenom zapravo sve što uopće činimo u životu. No moderna disciplina koju nazivamo upravljanjem vremenom – baš kao i njena pomodna rođakinja produktivnost – tek je žalosno usko gledanje na stvar, kojem je cilj obaviti što više poslova ili uvesti savršenu jutarnju rutinu ili nedjeljom skuhati obroke za cijeli tjedan. Dakako, i to može biti važno, ali teško da je jedino važno. Svijet je prepun čuda, a ipak se čini da tek rijetki gurui produktivnosti razmatraju mogućnost da je smisao svega našeg mahnitog činjenja taj da iskusimo više tih čuda.
Tako Oliver Burkeman počinje svoju knjigu "4000 tjedana: Vodič kroz vrijeme za obične smrtnike" (Znanje, prijevod Dado Čakalo), koja je dobrim dijelom izrasla iz njegove veoma popularne tjedne kolumne za britanski The Guardian u kojoj je pisao o produktivnosti. Burkeman je, bez pretjerivanja, bio opsjednut vremenom. Jedanput je pokušao rasporediti cijeli dan u petnaestominutne blokove, a drugi put koristio kuhinjski tajmer kako bih radio u dvadesetpetominutnim odsječcima s petominutnim stankama između njih. (Taj je pristup dobio i službeni naziv – Pomodoro tehnika – i svoju vjernu online sljedbu.)
No jednog zimskog jutra 2014. sjedio je na klupi u parku blizu kuće u Brooklynu tjeskoban više nego inače zbog količine neobavljenog posla i odjednom je shvatio da ništa od toga nikad neće profunkcionirati. Da nikad neće biti dovoljno učinkovit, samodiscipliniran i uporan da se dovede u stanje uma u kojem drži stvari pod kontrolom, ispunjava sve svoje obveze i ne brine se za budućnost. Ironija je u tome da mu je ta spoznaja o beskorisnosti strategije za postizanje duhovnog mira istog trena donijela duhovni mir. ("Napokon, jednom kad shvatite da ono što pokušavate nije moguće izvesti, mnogo je teže prezirati se što ne uspijevate.")
Iako je naš odnos s ograničenim vremenom oduvijek bio problematičan, piše Burkeman na početku knjige, nedavni su ga događaji doveli u prvi plan. Tijekom lockdowna za vrijeme pandemije koronavirusa 2020. godine, kad smo zaustavili normalnu rutinu, mnogi su se žalili da su potpuno izgubili predodžbu o vremenu, pa su imali dojam da se dani nekim čudom istodobno smjenjuju luđačkom brzinom i vuku bez kraja i konca. Vrijeme nas je podijelilo više nego ikad prije: oni zaposleni i s malom djecom kod kuće nikad ga nisu imali dovoljno, a oni na čekanju ili nezaposleni imali su ga previše. Ljudi su se zatekli kako rade u neobično doba dana, neovisno o dnevnom i noćnom ciklusu, zgrbljeni nad laptopom ili riskirajući život u bolnicama i skladištima za dostavu robe. Imali su osjećaj da je budućnost stavljena na poček, zbog čega su mnogi od nas zaglavili, citira jednog psihijatra, "u novoj vrsti vječne sadašnjosti" – u jednom tjeskobnom besanom limbu pregledavanja društvenih mreža i isprekidanih sastanaka na Zoomu, u kojem nije moguće donijeti neki smislen plan, pa čak i jasno zamisliti život dalje od sljedećeg tjedna.
Otkad je u porastu tzv. gažna ili gig ekonomija, ističe Burkeman, prezaposlenost se prodaje pod brendom "dinamičnosti" kako bi rad prikazala ne kao teret koji treba iznijeti, već kao uzbudljiv životni odabir kojim se valja hvaliti po društvenim mrežama. U stvarnosti je, međutim, problem uvijek isti, ali dotjeran do krajnosti: pod pritiskom smo da sve više aktivnosti uguramo u tvrdoglavo jednako vremena koliko ga imamo u danu.
Američki antropolog Edward T. Hall jednom je napomenuo da u ovom modernom svijetu vrijeme djeluje kao nezaustavljiva pokretna traka koja nam donosi nove poslove brzinom kojom rješavamo prethodne, a postati "produktivniji" znači samo to da će se pokretna traka ubrzati. Ili na kraju potrgati. Postalo je uobičajeno čuti, naročito od mlađe odrasle populacije, da su potpuno pregorjeli, da nisu u stanju dovršiti ni najosnovnije dnevne poslove, da su iscrpljeni do paralize, a radi se, prema riječima društvenog kritičara Malcolma Harrisa, o "generaciji visoko izbrušenih alata, koji se još od embrija uzgajaju da budu opaki žilavi strojevi za proizvodnju".
Međutim, nitko u povijesti čovječanstva nije uspio postići "ravnotežu između posla i života", ma što to bilo, pa sigurno nećete ni vi, napominje Burkeman, tako što ćete činiti svih onih "šest stvari koje uspješni ljudi učine do sedam ujutro". Nikad neće svanuti dan kad ćete sve držati pod kontrolom – kad ćete zaustaviti bujicu e-pošte, kad će popisi stvari koje treba obaviti prestati biti sve duži, kad ćete ispunjavati sve svoje obveze na poslu i kod kuće, kad se nitko neće ljutiti na vas jer ste probili rok ili zakazali i kad ćete se, kao savršeno optimizirana osoba, napokon moći posvetiti stvarima koje bi trebale biti važne u životu. Ali znate što? To je sjajna vijest.
"Vrijeme zamišljamo kao nešto odvojeno od nas i svijeta oko nas, kao 'neovisan svijet matematički mjerljivih nizova', kako kaže američki kulturni kritičar Lewis Mumford. Da shvatite što on time želi reći, razmislite o nekom pitanju vezanom za vrijeme – recimo, kako planirate provesti sutrašnje popodne ili što ste sve postigli prošle godine – i onda ćete se, isprva potpuno nesvjesno, zateći kako zamišljate neki kalendar, neki drveni ili krojački metar, brojke na brojčaniku ili neku još nejasniju sliku apstraktnog vremena. Zatim ćete tim zamišljenim metrom pokušati izmjeriti i ocijeniti svoj stvarni život i u mislima poredati ono što ste činili prema njemu", piše autor "4000 tjedana".
Srednjovjekovni težak uopće nije imao razloga razmišljati na takav bizaran način. Težaci bi ustajali i lijegali sa suncem, a dan je trajao ovisno o godišnjem dobu. Nije bilo potrebe razmišljati o vremenu kao nečem apstraktnom i odvojenom od života. Krave su se muzle kad je bilo vrijeme mužnje, želo se kad je bilo vrijeme žetve, i svatko tko bi pokušao nametnuti neki svoj raspored za to – primjerice, riješiti mjesečnu mužnju u jednom danu ili pomaknuti žetvu naprijed – smatrao se luđakom, i to s potpunim pravom. Također nije bilo onog tjeskobnog pritiska da "treba sve obaviti", jer je posla za težaka uvijek bilo unedogled: stalno će trebati musti i žeti i tako dovijeka, pa nema smisla jurcati prema nekom zamišljenom trenutku kad je posao gotov. Povjesničari takav način života nazivaju "usredotočenim na posao", jer je životni ritam organski proizlazio iz samih poslova, a ne iz nekog apstraktnog rasporeda koji nam je danas postao druga priroda.
"U takvom životu nije teško zamisliti iskustveni doživljaj kao nešto rastezljivo i fluidno, uronjeno u ono što bi se bez pretjerivanja moglo nazvati čarolijom. Bez obzira na mnoga stvarna odricanja, naš je težak vjerojatno sa strahopoštovanjem osjećao tu blistavu dimenziju svijeta oko sebe. Neopterećen pojmom sata koji 'otkucava vrijeme', vjerojatno je imao višu svijest o životnosti stvari oko sebe i osjećao njihovu bezvremenost, što Richard Rohr, naš suvremenik, franjevac i pisac, naziva 'životom duboko uronjenim u vrijeme'. U suton bi srednjovjekovni seljak možda 'čuo' duhove kako razgovaraju u šumi baš kao što čuje medvjede i vukove. Orući polje, osjećao se kao zrnce u pijesku povijesti, u kojoj su mu daleki preci djelovali gotovo jednako živima kao i vlastita djeca. Sve to možemo
prilično pouzdano tvrditi jer i danas povremeno nailazimo na otoke duboko uronjene u vrijeme u trenucima kad, citira pisca Garyja Eberlea, kliznemo 'u carstvo u kojem je svega dovoljno, u kojem ne pokušavamo ispuniti prazninu u sebi ili svijetu'. Granica koja nas razdvaja od ostatka svijeta postaje mutna, a vrijeme stane. 'Sat, dakako, ne prestane kucati', piše Eberle, 'ali mi to kucanje ne čujemo'. To neki ljudi dožive u molitvi, u meditaciji ili gledajući očaravajući pejzaž", piše Burkeman.
No to što se tada tako malo razmišljalo o apstraktnom konceptu vremena imalo je jedan golem nedostatak: produktivnost, tj. ono što se može obaviti, bila je silno ograničena. Može se biti mali poljoprivrednik (ili beba) čiji se raspored oslanja na godišnja doba, ali ne puno više od toga. Čim poželite koordinirati rad više od šačice ljudi, potrebna vam je pouzdana metoda mjerenja vremena. Općeprihvaćen je stav da su tako nastali mehanički satovi, koje su izmislili srednjovjekovni fratri kako bi svoju jutarnju molitvu započeli dok je vani još mrak, a trebao im je način da probude cijeli samostan u određeno vrijeme.
Standardiziranje i označivanje vremena na taj način neizostavno potiče ljude da o vremenu razmišljaju kao o apstraktnom pojmu, neovisnom o pojedinim aktivnostima na koje se troši. "Vrijeme" je ono što kuca dok se kazaljke miču na brojčaniku. I naravno, o vremenu kao apstraktnom pojmu počelo se razmišljati kao o resursu, nečemu što se može kupiti i prodati i što bolje iskoristiti, jednako kao i ugljen ili željezo ili neku drugu sirovinu. Prije toga su radnici bili plaćeni po nejasno definiranom "danu" ili po jedinici posla, poput prebačene bale sijena ili zaklanoj svinji. No postupno je postalo sve uobičajenije biti plaćen po satu, a vlasnici tvornica koji su znali dobro iskoristiti sate svojih radnika, tjerajući ih da obave što više posla u satu, stvarali su sebi i veću dobit od onih koji to nisu činili. Štoviše, neki mrzovoljni industrijalci smatrali su da radnici koji se ne ubijaju od posla doslovce kradu.
Nećete daleko stići s pitanjem što znači biti konačno ljudsko stvorenje s konačnim trajanjem na ovom planetu, piše Burkeman, a da ne naiđete na rad filozofa koji je bio opsjednutiji tim pitanjem od svih drugih mislilaca: Martinom Heideggerom. Temeljna stvar koju najmanje cijenimo na ovom svijetu, tvrdi Heidegger u svom djelu "Bitak i vrijeme", jest zaprepašćujuća činjenica da uopće ima nečega, a ne ničega. Većina filozofa i znanstvenika provedu cijeli svoj radni vijek pokušavajući shvatiti kako nešto postoji: kakve vrste stvari postoje, odakle dolaze, u kakvom su međusobnom odnosu i tako dalje. No zaboravili smo se čuditi da uopće postoje – da svijet "svjetuje" svud oko nas, što bi rekao Heidegger.
Nakon što se osvrne na temeljni problem samoga bitka, Heidegger se posebno dotiče ljudskih bića i našeg posebnog oblika bivstvovanja. Što ljudskom biću znači biti? Njegov je odgovor da je naš bitak potpuno i u cijelosti vezan uz naše konačno vrijeme. Toliko zapravo vezan, da su bitak i vrijeme sinonimi: biti, za čovjeka, prije svega znači privremeno postojati u trajanju od rođenja do smrti, svjestan da će kraj stići, ali ne zna kad. Mi smo skloni govoriti o tome da imamo ograničenu količinu vremena, ali bilo bi smislenije reći, iz Heideggerove pomaknute perspektive, da mi jesmo ograničena količina vremena. Naše ograničeno vrijeme nas time potpuno definira.
Stoga je jedino pravo pitanje o svoj toj konačnosti jesmo li se voljni suočiti s njom ili nismo. A to je za Heideggera središnji izazov ljudskog postojanja: budući da konačnost određuje naše živote, on govori da živjeti istinski autentičan život – potpuno postati ljudsko biće – znači suočiti se s tom činjenicom. Mi svoj život moramo proživjeti u opsegu u kakvom možemo, jasno prepoznajući svoja ograničenja, u postojanju bez iluzija koje Heidegger naziva "bitkom / bivstvovanjem prema / k smrti", svjesni da je to – to, da život nije generalna proba, da svaki izbor podrazumijeva žrtvovanje mnogih drugih izbora i da nam vrijeme uvijek istječe – štoviše, da nam možda istekne još danas, ili sutra ili sljedeći mjesec.
Mnogi filozofi koji su razmišljali o ljudskoj konačnosti nerado su svoja opažanja prevodili u praktične savjete jer to smrdi na samopomoć. Ipak su njihove spoznaje dovele do konkretnih primjena u svakodnevnom životu. Bez obzira na sve drugo, dale su nam jasno do znanja da glavni izazov kod upravljanja našim ograničenim vremenom nije u tome kako sve obaviti – to se nikad neće dogoditi – već kako mudro odlučiti što ne činiti i kako biti na miru s tom odlukom, naglašava Burkeman. Istina, zvuči kao klišej iz samopomoći da većina nas treba naučiti reći ne. No, kao što naglašava književnica Elizabeth Gilbert, olako se podrazumijeva da je dovoljno smoći hrabrosti i odbaciti različite dosadne stvari koje ionako ne želite. U stvari, objašnjava ona, "stvar je mnogo teža. Prvo trebate naučiti reći ne stvarima koje želite činiti, imajući na umu da imate samo jedan život".
Burkeman nudi neke praktične savjete. Primjerice, načelo broj jedan po pitanju vremena jest "prvo isplatite sebe". Ako pokušavate odvojiti vremena za aktivnosti do kojih vam je najviše stalo tako što prvo rješavate druge važne obveze nadajući se da će vam ostati nešto vremena na kraju, razočarat ćete se. Dakle, ako vam je neka aktivnost doista važna – recimo, neki kreativni projekt, odnos s nekom osobom ili aktivizam u službi nekog višeg cilja – jedini način da budete sigurni kako će se to i dogoditi jest da to učinite već danas.
Drugo korisno načelo je ograničite svoje radove u tijeku. Jedan od najprivlačnijih načina da izbjegnete suočavanje s istinom o svom ograničenom vremenu jest da odjednom započnete velik broj projekata. Na taj ćete način imati osjećaj da držite jaja u mnogo košara i da napredujete na svim frontama. No obično se dogodi da ne napredujete ni na jednoj fronti – jer svaki put kad vam je projekt težak, kad vas plaši ili je dosadan, možete se prebaciti na neki drugi. Tako sačuvate lažni osjećaj da vladate situacijom po cijenu da nikad ne dovršite išta važno. Drugi je pristup problemu taj da odredite gornju granicu količine stvari na kojima možete raditi u bilo koje doba. U svojoj knjizi "Osobni kanban", koja ovu strategiju proučava u detalje, stručnjaci za upravljanje Jim Benson i Tonianne DeMaria Barry savjetuju da to ne bude više od tri stvari. Jednom kad odredite koje će to biti, svi drugi prohtjevi na vaše vrijeme moraju pričekati sve dok jedna od te tri stvari ne bude dovršena i time oslobodi mjesto.
Treće načelo je – oduprite se zovu srednje važnih stvari. U pitanju je zapravo savjet Warrena Buffetta, ili se barem pripisuje njemu. Sačinite popis dvadeset i pet stvari koje želite u životu i posložite ih od najvažnije prema najmanje važnoj. Prvih pet, rekao je Buffett, moraju biti one oko kojih organizirate svoje vrijeme. Preostalih dvadeset, kaže priča, nisu stvari drugoga reda kojima se trebate posvetiti kad vam se pruži prilika. Ni blizu tome. U stvari, radi se o onim stvarima koje trebate izbjegavati po svaku cijenu – jer se radi o nedovoljno važnim ambicijama da bi se prema njima posložio život, a ipak dovoljno zavodljivim da te odvuku od onih koje su ti najvažnije.
John Maynard Keynes spoznao je istinu koja leži iza svega, a ta je da naša fiksiranost na ono što on naziva "svrhovitost" – na iskorištavanje vremena za neku buduću svrhu odnosno na "osobnu produktivnost", kako bi to nazvao da piše u današnje doba – u konačnici proizlazi iz želje da pobijedimo smrt. "Čovjek ‘sa svrhom’", kaže Keynes, "neprestano pokušava svojim djelima dati lažan i varljiv osjećaj besmrtnosti tako što svoje zanimanje za njih odgađa za neki kasniji trenutak".
Zagovornici modernog kapitalizma, nastavlja Burkeman, vole naglasiti da, osjećali mi to ili ne, zapravo imamo više slobodnog vremena nego ranijih desetljeća – muškarci u prosjeku pet sati na dan, žene tek neznatno manje. No jedan od razloga zašto to vjerojatno ne osjećamo leži u tome što se slobodno vrijeme više ne doima takvim. Umjesto toga, često se doima poput još jedne stvari na popisu koju treba obaviti.
Aristotel je tvrdio da je istinska dokolica – misleći pritom na samopromatranje i filozofsko promišljanje – jedna od najviših vrlina, jer nju vrijedi izabrati zbog nje same dok su druge vrline, poput hrabrosti u ratu ili plemenitosti u vladavini, vrline samo utoliko što vode nekom drugom cilju. Latinska riječ za posao, negotium, doslovno znači "ne-dokolica", što odražava stav da je rad odstupanje od najuzvišenijeg ljudskog poziva. Kad se tako gleda na stvar, piše Burkeman, rad je bio neizbježna nužda za neke ljude – ponajviše robove, čiji je rad građanima Atene i Rima omogućavao dokolicu – no on se sam po sebi smatrao ponižavajućim, a nikako glavnim životnim smislom.
Neki povjesničari tvrde da je prosječan engleski seljak u sedamnaestom stoljeću radio oko 150 dana na godinu. No sve je to odnijela industrijalizacija, ubrzana širenjem mentaliteta radnog vremena. Tvornice, mlinovi, pilane i predionice zahtijevali su organizirani rad stotina ljudi, plaćenih po satu, što je za posljedicu imalo oštro odvajanje rada i dokolice. Na rad se sad gledalo kao na pravi smisao života, a dokolica je bila tek prilika za oporavak i punjenje baterija radi nastavka rada. Ima nečega žalosnog u onome što su tekstilni radnici iz Massachusettsa u devetnaestom stoljeću rekli jednom anketaru kad ih je pitao što žele raditi s viškom slobodnog vremena: "Razgledati uokolo i vidjeti što se događa." Žudjeli su za iskonskom dokolicom, a ne drukčijom vrstom produktivnosti. Žudjeli su za onim što je odmetnuti marksist Paul Lafargue kasnije u svom najpoznatijem pamfletu nazvao "pravo na lijenost“.
Sve više postajemo ljudi koji se zapravo ne žele odmarati – kojima je silno neugodno odmoriti se od nastojanja da sve obave i koji postanu nervozni kad pomisle da nisu bili dovoljno produktivni. Ekstreman je primjer Danielle Steel, koja je u razgovoru za časopis Glamour 2019. godine otkrila tajnu kako je do sedamdeset druge godine života uspjela napisati 179 knjiga, gotovo sedam na godinu: tako što je gotovo doslovce sve vrijeme radila. Mjesečno je desetak dana pisala dvadeset četiri sata na dan, išla je tjedan dana na godišnji odmor i gotovo uopće nije spavala. Steel i sama, čini se, priznaje da je svoju produktivnost koristila kao bijeg od suočavanja s nekim teškim emocionalnim traumama. Izgubila je sina, koji je umro od predoziranja, i rastala se od četiri muža – a posao je, rekla je za časopis, "moje sklonište. On je moja konstanta, čak i kad mi se u privatnom životu događaju ružne stvari. On je nešto konkretno kamo uvijek mogu pobjeći."
Ne morate biti vjernik, nastavlja Burkeman, da biste osjetili duboko olakšanje pri pomisli kako ste "primili dar" – kako barem danas ne morate činiti ništa da opravdate svoje postojanje. A ipak, nikad nije bilo teže nego danas učiniti taj psihološki pomak. Nikad nije bilo teže zaustaviti se usred posla dovoljno dugo da doživite smisleno, skladno i duboko iskustvo vremena koje dolazi s "primanjem dara" života, s osjećajem da ste se odmaknuli od sata i uronili u "duboko vrijeme", umjesto da se neprestano trudite njime ovladati.
Šetnja u prirodi, baš kao i slušanje omiljene pjesme ili večernji razgovor s prijateljima mogu biti takve stvari i dobar su primjer onoga što filozof Kieran Setiya naziva "ateličnom aktivnosti", što znači da njezina vrijednost ne proizlazi iz telosa, krajnje svrhe ili cilja. Cilj ne smije biti "obaviti" šetnju, niti je izgledno da ćete u životu postići svu količinu šetnje kojoj ste težili. "Takve stvari možete prestati činiti, a naposljetku i hoćete, ali ih ne možete dovršiti", objašnjava Setiya. One "nemaju ishod čije ih postizanje iscrpljuje i time privodi kraju", pa tako jedini razlog zašto ih činimo leži u njima samima: "Odlazak u šetnju nema nikakvo više značenje od samoga čina šetanja."
Želja za kontrolom vremena vrlo je nalik alkoholizmu, kaže dr. Stephanie Brown, stručnjakinja za liječenje od alkoholizma, koja se i sama borila s tom ovisnošću. Izrazito cijeni filozofiju dvanaest koraka koje se drže Anonimni alkoholičari, a koja polazi od toga da je alkoholizam u biti posljedica pokušaja ostvarivanja nemoguće razine kontrole nad vlastitim emocijama. Budući se alkoholičar isprva okreće piću ne bi li izbjegao neko bolno iskustvo, pojašnjava. Isprva se čini da stvar funkcionira, jer piće doista privremeno umrtvljuje neugodne osjećaje. No dugoročna je posljedica toga razorna. Osjećaji se ubrzo vrate i traže snažnije piće da ih umrtvite. Samo što sad alkoholičar ima i dodatan problem: osim što se mora boriti da pićem suzbije emocije, mora se boriti i sa samim pićem ili će izgubiti partnera, posao, pa čak i život. Znate da morate stati, ali ne možete stati, jer je ono što vam škodi – a to je alkohol – upravo ono što vam jedino pomaže kontrolirati negativne emocije, koje vam alkohol, u stvari, uzrokuje.
Možda je malo melodramatično, dodaje Burkeman, uspoređivati "ovisnost o brzini", kako Brown naziva suvremenu bolest ubrzanog življenja, s tako ozbiljnom bolesti kao što je alkoholizam. Ne želi reći da je kompulzivna potreba za žurbom jednako pogubna za zdravlje kao pretjerano pijenje alkohola, već samo da se u osnovi radi o istom mehanizmu. Kako se svijet sve više ubrzava, tako počinjemo vjerovati da nam sreća ili financijsko preživljavanje ovisi o tome hoćemo li uspjeti obavljati stvari nadljudskom brzinom. Ne uspijevamo li držati korak, postajemo tjeskobni, a da da bismo taj osjećaj tjeskobe umrtvili, da bismo stekli osjećaj kontrole nad svojim životom, ubrzavamo korak.
Slično tome, govori Brown, mi ovisnici o brzini moramo tresnuti o pod. I potom se podići na noge. Pomiriti se s činjenicom da stvarima treba onoliko vremena koliko im treba i da tjeskobu ne možemo umanjiti radeći brže, jer nije u našoj moći natjerati stvarnost da se ubrza onoliko koliko bismo mi željeli, a što idemo brže, to brže želimo ići. No dopuste li da im propadnu ti pusti snovi, pacijenti Stephanie Brown shvatili su da će im se dogoditi nešto neočekivano, nalik na ono što se dogodi alkoholičaru kad odustane od nerealne želje za kontrolom i zamijeni je iskustvom oporavka koje proizlazi iz trezvenog i prizemljenog suočavanja sa stvarnosti.
Psihoterapeuti to nazivaju "promjenom drugog reda". Ona nije postupno poboljšanje, već promjena perspektive koja mijenja pogled na sve. Kad se napokon suočite s istinom da ne možete vi određivati kako će se stvari odvijati, prestanete pokušavati pobjeći svojoj tjeskobi i tjeskoba se pretvori u nešto drugo. Biti do grla u zahtjevnom projektu koji se ne može požuriti više nije otponac za stres, već svjestan izbor. "Počnete cijeniti izdržljivost, upornost i napredovanje korak po korak", objašnjava Brown. Više "ne zahtijevate instant rješenja, instant olakšanje nelagode ili boli i čarobne štapiće". Odjednom vam lakne i, bacajući se na život kakav doista jest, jasno sagledavajući svoja ograničenja, počinjete graditi ono što je sad najmanje popularno, ali možda najdaljeg dosega od svih supermoći, a to je strpljenje.
Strpljenje je psihološko navikavanje na manjak moći, stav koji vam pomaže pomiriti se sa svojim bijednim položajem, nadajući se nekim boljim vremenima, pojašnjava Burkeman. No nešto se mijenja kako se društvo ubrzava. Strpljenje na sve više načina postaje oblik moći. U svijetu podešenom za žurbu, sposobnost da joj se odupremo – da pustimo neka stvari idu svojim tijekom – jest način da budemo u dodiru sa svijetom, da činimo ono što je važno i da izvlačimo zadovoljstvo iz samog činjenja, a ne iz odgađanja svega što nas ispunjava za neku budućnost.
Podijeli na Facebook
