Piše Tanja Tolić
"Sve mora imati svrhu?" upitao je Bog.
"Svakako", rekao je čovjek.
"Onda tebi prepuštam da je smisliš za sve ovo", rekao je Bog.
A zatim je otišao.
Autor ovog kratkog, istodobno dirljivog i sudbonosnog dijaloga, američki je pisac Kurt Vonnegut, a preuzet je iz njegova romana iz 1963. godine, "Kolijevka za macu". U znanstveno-fantastičnoj satiri Vonnegut ironizira nasljeđe i dostignuća znanosti koja s jedne strane predstavljaju napredak ljudskoga roda, a s druge strane nezaustavljivo vode svijet u kataklizmički kraj. Klimatske promjene koje zadnjih godina postaju sve očitije možda doista upućuju da smo blizu kraju, no to nije razlog zašto je finski filozof i psiholog Frank Martela odabrao ovaj citat za svoju knjigu "Divan život" što ju je, u prijevodu Vinka Zgage, ovih dana objavila zagrebačka Planetopija.
Da, planet nam se kuha, u to nema sumnje, no čovječanstvo zadnjih dvjestotinjak godina, a osobito krajem 20. i početkom 21. stoljeća, bez zraka ostaje iz jednog drugog razloga – čini se da nas je sve zahvatila egzistencijalna jeza, borimo se s nedostatkom smisla života. Ili, riječima jednog drugog američkog pisca, Chucka Palahniuka u "Klubu boraca": "Imate klasu mladih muškaraca i žena koji žele nečemu posvetiti svoj život. Ti ljudi zbog reklama ganjaju automobile i odjeću koja im ne treba. Cijele generacije ljudi rade poslove koje mrze kako bi mogli kupiti stvari koje im zapravo ne trebaju."
Martela na početku svoje knjige problem definira ovako: "Nakon što smo izgubili dodir s veličanstvenim pričama koje su nekoć mogle utažiti žeđ naših predaka za značenjem, psihologiziranjem smo sveli ljudsku egzistenciju na jednostavan model izbjegavanja boli i potrage za užitkom. Sreća je popunila prostor koji su nekoć zauzimale transcendentalne vrijednosti i postala jedina svrha kojoj vrijedi stremiti. Zbog toga je sreća postala jedan od najprihvaćenijih životnih ciljeva u suvremenoj zapadnjačkoj kulturi. To je također velika industrija: dok je 2000. godine izdano tek pedesetak knjiga o toj temi, osam godina kasnije taj je broj narastao na gotovo četiri tisuće."
Engleska riječ za sreću "happiness", objašnjava Martela, temelji se na srednjovjekovnoj riječi "hap", koja je značila "slučaj" ili "prilika" – što znači da je sreća bila povezanija sa slučajnim dobrim ishodima nego s unutarnjim blagostanjem. U većini europskih jezika, od talijanskog do švedskog – pa i hrvatskog, odnosno staroslavenskog – riječ "sretan" isprva se upotrebljavala u značenju "imati sreće". U kontekstu tih izvornih definicija sreću se uvijek smatralo nečim slučajnim, na što ne možemo utjecati. Taj naglasak na vanjskim okolnostima bio je odraz kulture u kojoj su ljudi posvećivali mnogo manje pažnje svojim osjećajima nego što mi to danas činimo.
"Tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća ideja sreće počela je polako evoluirati iz vanjskog blagostanja u osjećaj ili stanje. Riječ sreća sve je više počela označavati dobar osjećaj ili sklonost da svoj život doživljavamo pozitivno. Uz tu novu definiciju došla je još jedna ključna promjena: došli smo do ideje da bi ljudi trebali biti sretni, da je sreća nešto čemu u životu vrijedi stremiti. Isprva se sreća smatrala ciljem društva. Međutim, od šezdesetih godina 20. stoljeća zapadnjačka su društva sve više počela doživljavati sreću kao individualni cilj i odgovornost. U skladu s time, sreća je postala kulturna norma i samorazumljiv cilj života. Želimo biti sretni jer nam naša kultura govori da trebamo biti sretni. Uručen nam je moralni sustav u kojem se dobrota mjeri time koliko se dobro osjećamo. Sreća je postala sveta krava našeg doba, ideal kojem svi trebamo stremiti", naglašava Martela.
Međutim, problem je sljedeći: sreća je samo osjećaj, a osjećaji kratko traju. Ona je nusproizvod vrijednog postignuća, a ne vrijednost sama po sebi. Slijedom toga, dokle god nam sve u životu polazi za rukom, moći ćemo potisnuti svoje egzistencijalne sumnje. No čim stvari počnu pucati po šavovima – odnosi, zdravlje, karijera ili osobno blagostanje – kad bi nam najviše koristilo imati stabilan okvir koji nam nudi potporu i našoj patnji daje značenje – postajemo iznimno svjesni nestabilnosti i nejasnoće vlastitih vrijednosti.
Unatoč ograničenjima koje nam katkad nameće, tradicionalni kulturni okvir ljudima je pružio osjećaj sigurnosti, razumljivosti, smjera i značenja. Drugim riječima, on ljudima daje čvrst osjećaj smisla u životu. No i bez tog okvira, ljudima je bilo potrebno da znaju što činiti sa svojim životom i kako ga učiniti vrijednim življenja. Nažalost, ova nedavno oslobođena kultura nije imala primjerene, pa ni utješne odgovore, što je mnoge ljude uznemirilo i učinilo ih izoliranima, napetima i izgubljenima, bez jasnog smjera u životu. Oslobođenje koje se trebalo dogoditi na kraju je izokrenuto u bijeg od slobode, a ljudi se se pokorili svakom autoritetu koji im je bio spreman ponudi čvrste odgovore na velika životna pitanja, a time i stabilnost koju su tako očajnički trebali.
Riječima njemačkog sociologa Maxa Webera, svijet predmodernog čovjeka bio je začaran. Vjerovali smo u bogove; to nam je davalo osjećaj i sigurnosti i smisla. A onda se dogodila znanost, a znanstveni pogled na svijet pretvorio je začarani kozmos predmodernog doba u naizgled razočaran, beznačajan i mehanički svemir. To je dovelo do potrebe da se postavi novo veliko pitanje o životu. Godine 1834. čovjek zvan Thomas Carlyle natuknuo je postojanje naizgled jednostavnog pitanja "Što je smisao života?" i od tog se dana mi kao društvo moramo nositi s njegovim egzistencijalnim posljedicama.
Iako ne možemo tvrditi da je škotski esejist, satiričar i povjesničar iz viktorijanskog doba bio jedina osoba koja je tada promišljala smisao života, bio je prva osoba koja je o tome napisala knjigu na engleskom govornom području, piše Martela u "Divnom životu". Objavljena 1833. ili 1834. godine, Carlyleova knjiga "Sartor Resartus" isticala se iz nekoliko razloga: Ralph Waldo Emerson napisao je predgovor, Herman Melville i Walt Whitmann naveli su je kao ključni utjecaj na svoja djela "Moby Dick" i "Pjesma o meni", a danas se često navodi kao knjiga koja je obilježila prelazak engleske književnosti iz perioda romantizma u viktorijanski period. Također je najraniji poznati zapis izraza "smisao života" u engleskom jeziku.
"U isto su se vrijeme u kontinentalnoj Europi filozofi poput Sørena Kierkegaarda i Arthura Schopenhauera nadovezali na Carlyleov prvi korak, pri čemu je Kierkegaard pisao: 'Što je uopće smisao ovog života, ako takvo što uopće postoji?' u djelu 'Ili/ili', ključnom ranom radu iz 1843. godine. Egzistencijalna groznica naizgled je zarazila učene krugove i obuzela sve, od filozofa i romanopisaca kao što su Ralph Waldo Emerson, Samuel Beckett, George Eliot, i Lav Tolstoj, skladatelje poput Richarda Wagnera, biologa poput Thomasa Huxleyja, pri čemu je juriš vodio Schopenhauer. U svom eseju 'Ljudska priroda' izravno postavlja pitanje: 'Što je uopće smisao života? Za koju se svrhu igra ova farsa u kojoj je sve što je od suštinske važnosti neopozivo fiksno i preodređeno?'", navodi Martela u knjizi.
Tolstojeva "Ana Karenjina", objavljena 1878. godine, popularizirala je ideju egzistencijalne nelagode među širim čitateljstvom – prethodno je taj osjećaj uglavnom bio ograničen na odabrani krug intelektualaca. Tolstoj se borio sa razočaranjem, nije se mogao pomiriti sa znanstvenim pogledom na svijet. Tolstoj je, baš kao i Carlyle i Schopenhauer i njihovi drugi suvremenici, bio među prvim ljudima koji su u potpunosti shvatili sve implikacije novog znanstvenog pogleda na svijet: on čovječanstvo svodi na biološki organizam koji nema urođenu svrhu, korist ili vrijednost. Kao što je Tolstoj rekao: "Vi ste prolazna, slučajna nakupina čestica. Međuigra i promjene tih čestica stvaraju u vama ono što nazivate životom. Ta nakupina čestica trajat će neko vrijeme: onda će interakcija tih čestica prestati, a ono što vi nazivate životom – zajedno sa svim vašim pitanjima – samo će završiti."
Do kraja dvadesetog stoljeća, piše Martela, javnost se već naraštajima nosila s egzistencijalnom nelagodom, i to u tolikoj mjeri da je naizgled nerješivo Veliko pitanje – što je smisao života – počelo izgledati manje kao nedavna ljudska izmišljotina, a više kao vječni problem čovječanstva. "Pitanje 'Što je smisao života?' u svojoj je biti reakcionarno. Izmišljeno je kao odgovor na širenje znanstvenog pogleda na svijet i razočaranja svijetom koje je iz njega proizašlo. Stara samorazumljiva svrhovitost cijelog kozmosa, a time i ljudskih bića unutar njega, time je dovedena u pitanje. U tom kontekstu postalo je izrazito važno tražiti ono što je izgubljeno. Stoga je izmišljen i izraz koji opisuje to što smo nekoć imali: smisao života. Međutim, nemojmo za našu egzistencijalnu krizu okriviti isključivo znanost. Nakon što je znanstveni pogled na svijet ušao u ljudsku svijest, netko je trebao izmisliti ideju da bismo svoje živote trebali smatrati smislenima. Tu u priču ulaze Romantičari", navodi finski filozof i psiholog.
Kao izravna reakcija na sve racionalniji i razočaraniji pogled na svijet koji se širio Europom i brzo sekularizirao sve duhovno i sveto, njemački se romantizam okrenuo nutrini: čarolija je trebala doći iznutra. Njemački pjesnik Novalis, zajedno s ostalim istomišljenicima, romantičkim pjesnicima-filozofima, zalagao se za važnost ljudskih osjećaja i uzdizao ih gotovo na status svetinje. "Oni su štovali ljubav i emocionalnu autentičnost te vjerovali da bi nam one trebale upravljati životima. U naše doba, kad prijatelj ili voljena osoba promišlja i donosi neku veliku životnu odluku, često im savjetujemo da 'slijede svoje srce'. Taj je savjet romantični izum. Prije romantičara bilo je uobičajeno stisnuti zube – ignorirati svoje srce i ispuniti svoje dužnosti", piše Martela.
Osim što je romantizam promicao nerealistična očekivanja od ljubavi, što je bilo "katastrofalno po naše odnose" i imalo "razorne posljedice na mogućnost običnih ljudi da vode emocionalno uspješan život", kao što je ustvrdio filozof Alain de Botton, taj je pokret preobrazio jedan ideal u apsolutni imperativ: nikad se ne smijete zadovoljiti ni s čime manjim od najboljeg. Romantičari su, nastavlja Martela, uzeli kršćansku ideju poziva – prema kojoj nekoga Bog može pozvati da ostvari neki zadatak – i "srcem" zamijenili "Boga". Dakle, i dalje je postojala samo jedna stvarna misija koja nam je bila suđena, no umjesto da nam je dodijeli Bog, ona se cijelo vrijeme skrivala negdje u nama. Ta je ideja postala neka vrsta gesla u mnogim knjigama za samopomoć: pronađite svoj istinski poziv. Nažalost, ona nema mnogo veze sa stvarnošću.
"Romantičari su nam obećali ruže, no stvarnost često nije tako mirisna. Ustvrdio bih da je zbog kombinacije dvaju faktora – gubitka dodira s vjerom kroz uspon znanstvenog pogleda na svijet i romantične ideje da ako želimo istinski živjeti, moramo svoj život doživljavati kao vrlo značajan – nastala savršena oluja iz koje su se rodili koncept egzistencijalne krize i druga duhovna stanja koja obilježavaju modernu kulturu: društvo u kojem nedostatak smisla može postati sveprisutan", piše autor "Divnog života".
Problem sa znanošću, ističe Martela, najbolje je opisao Carlyle riječima: "Samo baklje za palež, a nema čekića za gradnju?" Drugim riječima: srušili smo stari svijet, što ćemo sad?! Društvenu ulogu koju su nekoć obnašali svećenici, plemenski starješine i vođe zajednice danas su, naglašava autor, preuzeli gurui za samopomoć, koristoljubivi političari, oglašivači, lažni proroci i njima slični. Izlaz postoji, ali ne kod ovih ljudi – budite oprezni.
U posljednjem prizoru filma "Smisao života Montyja Pythona" glumac Michael Palin bez ceremonije prihvaća zlatnu omotnicu koja sadrži odgovor na najveće životno pitanje. Naglas ga pročita: "Pa, nije ništa posebno. Pokušajte biti dobri prema drugima, izbjegavajte masnu hranu, pročitajte dobru knjigu s vremena na vrijeme, povremeno se prošećite i pokušajte živjeti u miru i slozi s ljudima svih narodnosti i uvjerenja." Tome smo se smijali osamdesetih, ali pajtonovci, ustvari, nisu bili daleko od istine.
Kad ljudi traže "smisao života", pojašnjava Martela, obično ih zanima nekakav univerzalni smisao, smisao koji je primjenjiv na život općenito. Takav je smisao života neka izvana nametnuta svrha, nešto što je neki bog ili sam kozmos dodijelio živim bićima. Smisao života je stoga nešto veći od samog života, čime mu se jamči značenje. A zatim postoji i pitanje smisla u životu. "To je mnogo osobnije pitanje. Smisao u životu je ono zbog čega osjećate da je vaš život smislen: osobno iskustvo smisla unutar vašeg života. Život je prepun trenutaka ispunjenih smislom. Zagrljaj s bliskim prijateljem nakon duge razdvojenosti. Pripremanje dobrog obroka za vašu obitelj. Uspjeh postignut timskim radom na poslu. Svijest da ste postali vještiji u nekom hobiju do kojeg vam je stalo. Pomaganje nekome kojem je pomoć zaista potrebna. Kako biste u takvim trenucima pronašli smisao, nisu vam potrebni nikakva teorija ni racionalno opravdanje. Jednostavno možete doživjeti njihovu prirođenu smislenost."
Smislenost se, naime, događa u življenju, a ne izvan njega: iskustvo smislenosti jednako je prirodno kao iskustvo topline ili suosjećanja. Smisao u životu, zaključuje Martela u trećem, završnom poglavlju knjige, postići ćemo tako da budemo značajni drugima. Ako znamo išta o ljudskoj naravi, to je da smo društvene životinje. Naša društvena narav, međutim, ide mnogo dublje od puke brige za druge: u našoj je naravi da u središtu našeg života ne bude "ja" nego "mi". Bliske odnose psiholozi često opisuju kao stanje u kojem "uključujemo druge u sebe". Ovo, međutim, ne podrazumijeva da se svi pretvorimo u Majke Tereze, odbacimo materijalna bogatstva i krenemo u isusovkama i haljama od lana propovijedati ljubav i bratstvo.
Martela u završnom dijelu knjigu jednostavno, ali efektno objašnjava važnost samoodređenja za naše živote, teoriju koju su zajednički stvorili profesori Edward Deci i Richard Ryan, a koja prepoznaje tri osnovne psihološke potrebe: samostalnost, kompetenciju i povezanost (tome dodaje i četvrtu, svoju: dobronamjernost). Kad zadovolje te tri potrebe, ljudi doživljavaju više blagostanja i unutarnje motivacije – kao i više smisla u životu.
Knjigu završava real-optimistično. "Život će jednog dana završiti. No svih ostalih dana neće. Svi su ti ostali dani prilike da cijenimo ljepotu, ostvarujemo smisao i pronalazimo sladak okus života. Divan je život onaj koji prepoznaje mala čuda svakodnevice. Tu je ideju doradio Alan W. Watts, slavni učitelj zen-budizma koji život uspoređuje s glazbom. On tvrdi da u glazbi kraj skladbe nije njezin najvažniji dio. Kad svirate neku pjesmu, pobjednik nije onaj tko je svira najbrže. Ono što glazbi daje smisao nije što prije stići do kraja, nego ono što se događa u trenucima dok glazba svira. Njegovim riječima: 'Dugo smo život tumačili kroz analogiju s putovanjem ili hodočašćem – kao da nas njegova ozbiljna svrha čeka na kraju. Cilj je bio doći do tog kraja, do uspjeha ili što god nas tamo čeka – možda do Raja, nakon smrti – no cijelo smo vrijeme promašivali poantu. Najvažnija je glazba i trebali ste pjevati ili plesati dok je ona odzvanjala.' Jednog će dana glazba prestati. Nitko ne zna što će se dogoditi nakon toga. No nema smislu čekati tu tišinu. Ako ovo čitate, glazba za vas i dalje svira. Zato počnite plesati."
Podijeli na Facebook
