Znanost o omaškama

Piše Katja Grcić 
Ilustracije Hana Vrca

Prije dolaska na književnu rezidenciju u Pazin kupujem u Malim zvonima knjigu "Herbarij" autorice Jane Prević Finderle. Dva dana po dolasku u Istru stiže mi njezin mail, htjela bi me upoznati. Iznenađena sam podudarnošću, činjenicom da Jana živi u Pazinu. Prilikom susreta uz kavu kažem joj da sam nedavno kupila njezinu knjigu i ponijela je sa sobom tu na rezidenciju. Smijemo se. Ja sam mislila da moje knjige nitko ne kupuje, kaže ona. Varaš se, odgovorim.

Iako u podnaslovu "Herbarija" stoji da su to priče o biljkama, meni se čini da su to prije svega priče o ljudima i o prostoru. A neobičan i začudan nije samo naš susret, već i ono što s vremenom, družeći se s njom, saznajem. U tiskanu knjigu nekom tragičnom omaškom nije uvrštena ukupno dvadeset i jedna priča, ne pamtim što se dogodilo, kako se to jedan mail odbio poslati ili se pak poslao, ali se odbio dostaviti ili ga nitko nije poslao, a on je čekao i čekao, netko je bio uvjeren da ga je poslao, ali nije, tako nekako je bilo.

Zamislimo da znanost o omaškama jednoga dana otkrije vlastitu omašku i da je ta omaška: jedan novi, neviđeni oblik svijesti? U Barthesovim fragmentima za zavisno-tjeskobne tragače za ljubavlju, jedino mi se dio pod naslovom Želim shvatiti doima na tragu nečeg istinski uzbudljivog, sve ostalo promatram s nježnošću, ali predobro poznajem to šuplje snatrenje, dramaturgiju čekanja, podilaženje umjesto prepuštanja, da bih u tome više nalazila išta dragocjeno.

Tražim od Jane da mi pošalje i one priče koje su se izgubile na putu do knjige – ona pristaje.

Iako sam uživala u čitanju "Herbarija", s užasom utvrđujem da su izgubljene priče mesnatije, krvavije, življe od onih objavljenih, da pulsiraju kao organ odvojen od cjeline, još uvijek živ, još uvijek trza, odbija se umiriti. Za ručkom, govorim joj da mora naći način, pričam joj o Ireni Frantal, alkemičarki koja od papira i konca izrađuje spremnike ljepote, o tome kako se mora izboriti za taj heterotopijski dio sebe, kako to mora biti vraćeno u korpus teksta. Govori mi kako je dva dana bila beskrajno tužna kad je shvatila što se dogodilo. Razumijem njezinu tugu, tim više što je sada i moja.

Priče o onome što ljudi i prostori upisuju u nas, posredno ili neposredno, o tome je riječ u "Herbariju". Ako su one objavljene, uredn(ičk)o slaganje gredica, topos vrta, onda je ona dvadeset i jedna izmještena zapravo topos šume, sve nepoznato i uzbudljivo, prostor na kojem vreba najveća opasnost, ali i koji skriva najveće blago. U bajkama, šuma je prostor magičnog i zastrašujućeg, mjesto skoka – da bi se shvatilo.

Ne čudi stoga da izmješteni ciklus počinje motivom jasmina kojeg fokalizatorica – dijete naziva cvijetom smrti, uvodeći nas njime u priču o prerano preminuloj Ofeliji, djevojčici koja se utopila u Dravi. Nešto fragilno i žensko uništeno je viškom vode, a smrad trupla koje zaudara čak ni intenzivni jasmin, kojeg baka nosi sa sobom, ne uspijeva prikriti.

Posljednjih godina uglavnom zaobilazim fikciju – stvarno ugodno mjesto postalo je samo ono liminalno, na razmeđi svjetova, znanosti i umjetnosti, stvarnosti i magije, svijesti i podsvijesti – s njega zavirujem na obje strane, pokušavam zašiti nešto što se davno isparalo, razrezalo, razdvojilo. Janine priče takvo su mjesto, čas si u nekoj daruvarskoj ili pazinskoj ulici da bi već sljedećeg trenutka bio u tučku svijeta, djelić nečeg beskonačnog i silovitog.

Bolest kestena

U svojoj kolumni u Vijencu Nives Opačić piše o kestenu kao o vjesniku jeseni, ali onom koji "traži svoje", hoće biti sam u kolumni, ne želi da ga se miješa s ostalim vjesnicima, zahtjeva da mu se prizna njegova drugačijost. Čitam nekoliko tekstova o tom drvetu s različitih strana svijeta, sve bolje razumijem njegovu iracionalnu potrebu. Najljepši naziv za kesten mi je onaj engleski, chestnut – pri čemu  riječ interpretiram sebi u slast, chest kao škrinju (u ovom slučaju bodljikavu), a nut kao jezgru.

Od kršćanske ikonografije draži mi je japanski simbolizam, pa umjesto o kestenu kao simbolu čednosti radije razmišljam o njemu kao o simbolu rizika i izdržljivosti, ishod čega jedni nazivaju srećom, a drugi uspjehom. Usamljeni divovi osuđeni na smrt, tako ih vidi Jana u drvoredima svoje prošlosadašnjosti, u tuzi zbog bolesti tih stabala, koja se suše i odumiru, nagrižena smeđim flekama. Razmišljam nije li bolest kestena zapravo bolest srži i zaštite, bolest prekinute spone između truda i uspjeha, bolest prihvaćanja i vrednovanja onoga što nam je strano. U svakom slučaju mora da ima veze s onim kad talijanski marrone, između ostalog, označi i neku grubu pogrešku.

Kopriva

Nekome korov, nekome kraljica vrta – zapisala je o koprivi, kao da zna o čemu razmišljam nekim nasumičnim utorcima, kad ona od nje spravlja ružičasti sirup prepun željeza, onako kako ju je naučila teta Mirjana, a gosti koji poslije pristižu se iščuđavaju, ne prepoznaju okus, nije im baš. Zna i da je vrijeme zrelo (njemački idiom) samo vrlo kratko, u ovom slučaju početkom proljeća, onda kad se pojave mladi izdanci čije je lišće s donje strane još crveno. Željezo se kuje dok je vruće, ali treba se pomiriti s tim da nekima nije do željeza, a ni do vrućine i da će te susjeda, dok presađuješ koprive iz njezinog vrta, one koje se upravo spremala baciti, promatrati kao da si luda. Sva ludila, čini mi se, usprkos tim pogledima treba izdržati, to je jedini način da ostanemo normalni.

Pišući o figo'd'indija Jana piše o mitovima, pišući o dudu piše o ljudskom sljepilu, o tome kako je čovjek postao toliko otuđen od samoga sebe da ne zna prepoznati ono hranjivo čak ni kad mu visi pred nosom. Pišući o drijenu piše o svemu onome što se odbija standardizirati, pišući o ciklamama piše o posramljivanju, pišući o bljuštu piše o zazoru od nepoznatog, pišući o bademu piše o hrabrosti, pišući o hrastu piše o tome koliko smo gladni povezanosti, više nego ičeg drugog, pišući o jabukama, piše o obijesti, pišući o ivančicama piše o radosti, onoj najljepšoj, kako ju je u jednom svom tekstu opisao Agamben, koja dolazi niotkuda, iznenada ti pada u krilo, sasvim nezasluženo. Pišući o orahu piše o ljubavi i poštovanju.

Središnji motiv "Herbarija" je potraga za definicijom doma ili barem koordinatama na kojima se taj, za neke nestalan osjećaj, zna ukazati. Dom, što sam se osvjedočila nebrojeno puta, čovjek osjeti na neobičnim mjestima, u društvu nekih ljudi, u neočekivanim, neplaniranim trenucima. U "Herbariju", dom je u nekim biljkama, podbačajima, osjećajima koji se prelijevaju, korovu presađenom u najveću teglu, krađi kukuruza i suncokreta, sigurnosti štavelja. Više ga ponekad ima na tim mjestima, nego li u nostalgičnim uspomenama iz djetinjstva ili nekretninama koje smo nastanili. 

Ruža & ružmarin

Listajuću "Herbarij" uočavam kako su se ruža i ružmarin u knjizi našli jedno pored drugoga: on poludivlji, raste u svim smjerovima, intenzivan i neumoran, ona prelijepa i pedantna, uvijek na korak od toga da i sama podivlja i poludi, sva puderasta i mirišljava, neobičan par koji ne možeš ne voljeti. Luda sam za oboje, ruže naravno nikad ne režem, samo zabijem nos u nadi da je možda baš ta ona rijetka sorta koja ne samo da je prelijepa, nego i miriši. Ružmarin uvijek rado uberem, nije mu to na štetu, sigurna sam, upravo suprotno, nadire još silniji i neumorniji. Njegove grančice ubacujem u džepove, torbe, pretince – trebam taj miris, daje mi snagu i odlučnost. 

Drugi dom

Ne mogu ne pisati o izgubljenim pričama, Janinoj velikoj arkani, u njima se otkrivaju neki novi slojevi, stabla koja rastu naopačke, od krošnje prema korijenu, vode nas ispod površine zemlje, nude dragocjeni uvid u to kako su stvari premrežene i povezane u dubini, te kako upravljaju onim na površini.

Pišući o tisi, biljci otrovnoj od korijena do lista, kojoj je i sama sjemenka otrovna, istovremeno se piše i o otrovnim ljudima, o tome kako čak i oni imaju svoj jestivi, mesnati dio, nešto slatko i uzbudljivo, iako će to možda iskusiti samo najveći hazarderi. Pišući o limunu, piše o izmještanju, o tome kako pogrešno mjesto može potpuno ugasiti nečiji potencijal, sasušiti mu grane, učiniti ga neprepoznatljivim, kako je naivno vjerovati da išta može kompenzirati temeljne potrebe. Pričom o dunji-feniksu zavirujemo u sramežljivo otkrivanje seksualnosti, ali i to kako se djevojčice služe lukavstvom ne bi li zaštitile svoj teritorij, shvaćajući od rane dobi da je domišljatost njihovo najvrijednije oružje. Na mjestu gdje listaju tatin erotski magazin klinke domišljato interveniraju u prostor:

Inspirirane svojom poratnom okolinom stavile smo pred dunju tablu s natpisom „minirano“, željele smo da zamišljene mine čuvaju našu privatnost.

U neobjavljenom se nizu priča motivi biljaka nadovezuju na cikličku narav smrti, olfaktivnu čežnju, kritiku kapitalizma i njegovih pseudo-vrijednosti, raspamećenost patlidžanom u šećeru, prolaznost i nestalnost s jedne, a neprekidnu protočnost s druge strane, zajedničko zaljubljeno gledanje svijeta, strpljenje izmiješano sa strahovima. Priče su ispisane jednostavnim jezikom, bez cizeliranja ili razmetanja neupitnim znanjem, čitatelj pred sobom ima organski tekst, živ i pokretan. 

I među ovim pričama nailazim na zanimljiv par, jedan do drugoga smjestili su se tulipan i cedar. Možda je ovo moje uočavanje parova, razmišljam u sebi, posljedica nedavno usvojene slovenske dvojine, nisu li negdje rekli da svaki novi jezik mijenja naše neurološke prečice, napušta utabane staze? Pričama o tulipanu i cedru autorica zalazi u prostor klase, ukazuje na fenomen klasnog srama, no odlazi i korak dalje, u još mučniji prostor klasne nemoći. Sram, koji svoje ishodište ima u djetinjstvu, jer je riječ o dubokom uvjerenju da je čovjek loš, za razliku od krivnje koja je uvjerenje da je neka radnja loša, je u naravi infantilna emocija, iako se s njom iznimno teško nositi i u odrasloj dobi. Paradoks srama jest u tome da se protiv njega možemo boriti samo tako da mu se još više izložimo – da otvoreno kažemo drugome, sram me je.

Posramljivanje zbog manjka novca bolno je prikazano u priči o tulipanu, ali tekst o cedru uvodi nas u prostor olovne klasne nemoći, opipljivi radijus užasa, koji je za razliku od srama više eksterni, nego li interni, i čije nekontrolirano širenje i nije ništa drugo doli naličje besmislenog i nezaustavljivog kapitalističkog rasta.

Radim projekt obnove vile na pazinskom šetalištu, u susjednom vrtu je trideset metara visoki cedar. Svi se žale na njega: iglice štopaju orne; zbog njega nam curi krov; trebalo bi ga srušiti!
Cedar stoji unaprijed osuđen, čeka. Bespomoćno ga gledam i šutim, u privatnom je dvorištu, nitko ga neće zaštiti.

Ima nešto duboko poražavajuće u vezi (ne)kulture unutar koje je iznikao spomenuti cedar – dojma sam da što si u ljudskom smislu uspravniji, to je izglednije da ćeš u ovoj sredini postati žrtveni jarac, platno za tuđe projekcije, izopćenik. Interesi su danas u naravi privatni, od kolektiviteta je ostalo tek podosta mitova, a metodologija kojom se povremeno aktivira napon pobune i dalje surovo dijeli cedrove na naše i vaše.

Klasna je nemoć ono najgore u vezi dna kȁce, klaustrofobično svođenje života na jednu jedinu mogućnost, dokidanje izbora, pri čemu čovjek postaje manje od roba, a više od tereta. Važno je pisati o toj nemoći, skretati pozornost na nju – osvjetljavajući je artikuliramo otpor moći koja ne služi nego vlada, a jedinu takvu i poznajemo. Osim toga, o klasnom sramu uglavnom pišu oni koji su se ipak dokopali nekog od varijeteta te i takve moći ili su u službi iste, što svemu daje ironični prizvuk, dok bajke o klasnoj tranziciji idu i korak dalje, u prostor fino zamaskiranog cinizma koji svoj vulgarni oportunizam prodaje po visokoj cijeni kao nešto sasvim drugo, i to triba znat, ali zaboga, neka se nađe prostora i za cedar, neka se nađe prostora i za nemoć, moramo li baš svemu osmisliti ambalažu?

Oplemenjene ilustracijama Hane Vrce i pod uredničkom palicom Marka Radeljića, "Herbarij" je oda življenju, pucketavi grašak, vertikalno kretanje (duha), kako to lijepo u svom pogovoru uočava Sanja Lovrenčić, a jedna fatalna omaška koja se pritom dogodila ne traži da je se oplače, već prigrli. Nadam se da će ova zbirka zelenih trenutaka, puna svježine i prostranstva, naći način da povrati svoj odlutali antipod, te da će pronicljivi čitatelj znati prepoznati koliko je nutritivno štivo pred njim.

Ingeborg Bachmann izrekla je u jednom svom govoru rečenicu koja se i danas često spominje u različitim kontekstima: Istinu je od čovjeka moguće očekivati. Od umjetnosti bolje ne, ali od čovjeka ipak da – na razmeđu to dvoje dragocjeni su pogranični prostori, "Herbarij" je jedan od njih. Točka gdje se očekivanja naše gladi susreću s odustajanjem od istih – naizgled nemogući spoj koji osigurava najbolje uvjete za naše mentalne i emotivne šumske vrtove, spoj divljeg i kultiviranog, tuge i radosti, moći i nemoći, a to je uostalom i jedina istina o svemu što nas okružuje.