Piše Dario Grgić
Koliko smo samo puta čuli kako se proza dijeli na urbanu i ruralnu, dihotomija je to koju se poteže kada su kulturne politike u pitanju, i kao da je korisnija u infrastrukturnom nego u kulturološko-poetičkom smislu, što ne znači da se s njom ništa ne može učiniti, no striktnija analiza bitno oštećuje urbanost urbanosti.
Na primjer topografija: kvartovski kafić, lokalni nogometni klub, razvojačeni banitelj na ruti kladionica/birtija, lik je kojeg je teško razlikovati od njegova seoskog parnjaka, koji također ima birtiju, kladionicu i, kao njegov gradski kolega, vezan je na proračun. Urbano i ruralno, seljak na selu i seljak u gradu: jedan se vozi tramvajem drugi traktorom. Jedan nema tradiciju, drugi je odbacuje, jer tradicija je nešto do čega se dolazi učenjem, i kao da uopće nije potrebna nijednom od ovih antitetički postavljenih likova, jedan je prezire kao suvišno prenemaganje, drugi kao otuđenje od iskonskog sebe.
Zatvaraju se oči da su gradovi u nas najčešće zbrojena sela, da se čak i kaže, ide li se u centar: idemo u grad, i da je izgubljenost kvartovskog lika u centru jedna od varijacija na temu Ivice Kičmanovića. Slično je i s problemom provincije i centra, s glavnim gradovima kao, kako je netko rekao, centrima svih naših provincija, što je tema od moderne naovamo, jer se još od Balzaca i Stendhala pisalo o sukobu između buržuja i skorojevića.
Zoran Malkoč je u prozama objavljenima do “Rokija Rakete“, njegova novog romana, fokus držao striktno se držeći opisivanja manjeg provincijskog grada, gradića u kojemu njegovi likovi polako tonu u onaj krležijanski panonski glib, bez osobitih šansi, čak i bez nade koja bi prizivala šanse. Njegovi likovi žive u ambijentima iskidane scenografije iz desetljeća koje je prethodilo ratu i poraću: punk posteri, krhotine stihova iz novovalnih pobunjeničkih balada prepliću se s popularnim notovljem iz istih tih vremena, što je njegovim pričama davalo futuristički obris, postapokaliptičku atmosferu koja nije nepoznata stanovnicima ratom direktno zahvaćenih područja.
Zbog uporabe bizarnosti, crnog humora, groteske i drugih očuđavanja Malkoč se znatno razlikovao od prozne dominante vremena u kojemu se pojavio, a pojavio se prije deset godina s romanom “Kao kad progutaš brdo balona“, kada je najveći broj pisaca, pogotovo onih guranih od urednika i kritike, bio posvećen ispisivanju stranica i stranica stvarnosne proze, s kojom se Malkočevo pismo susreće tek u rubnom smislu, budući da u većini njegovih tekstova realizam nije jedini pripovjedački obrazac, jednako kao što mu distinkcija moderne preko jednog od njenih idola, Charlesa Baudelairea, nikako nije svetinja, što direktno demonstrira kroz iskaz jednog od svojih likova koji kaže kako će njegov pas pojesti Baudelaireovu mačku.
Kritika je u njega odmah primjetila inzistiranje na “estetici ružnoga“, istoj onoj iz koje je drugi jedan marginalac i autsajder, strip majstor iz Vinkovaca Dubravko Mataković, iscrtao svoje stripove. “Estetika ružnoga“ u “Rokiju Raketi“ je prisutna u očekivajućim količinama kada je Malkoč u pitanju, ali se u odnosu na dosadašnje Malkočeve ekspresionističke tekstove radi o iskoraku, gotovo do romana s tezom, ili čak moralističkog romana s naglašenim esejističkim dionicama teksta u kojima pisac zauzima stav spram društvenih pojava.
Tako, primjerice, Malkoč piše o hipertrofiji zaslužnih građana, pa onda navodi “seljake i seljačke vođe, sindikaliste i carinike, profesore, narkomane i estradnjake, novinare i državne službenike, gradonačelnike i načelnike, saborske zastupnike i ministre, tajnice, policajce“ i tako dalje...
Malkočev se lik, ubojica, čudi što država vrvi bezobzirnijima od njega, koji bi kada je bezobzirnost u pitanju, trebao biti na vrhu lanca, to su svi koji misle da zaslužuju više, i kako nigdje, razmišlja Malkočev junak, nije nabasao na čovjeka koji misli da zaslužuje manje, a kada bi kojim slučajem naišao na takvoga, nastavlja lik nadimka Fanatik, smjesta bi otišao u šumu i pjevao hvalospjeve pravedniku u čast. Sličnu je konstataciju imao Tolstoj, koji je primijetio kako još nije sreo čovjeka nezadovoljna vlastitom pameću, primjedbe koje su ljudi imali ticale su se njihova statusa, imetka, mjesta na socijalnoj ljestvici.
Uz elemente moralističkog romana Malkoč je posegnuo i za elementima bajke: naslovni junak Roki Raketa je pas koji krade i ukradeno daje piscima ne bi li oni imali potrebna materijalna sredstva za neometani rad. A radnja se vrti oko karijera Mačke, lažnog pisca i pravog karijerista, i Lucijana, pisca i ubojice, obojica ostvaruju karijere kroz koje se zrcali hrvatski posttranzicijski trenutak: Malkoč portretira junake tranzicije, političare potpuno neartikuliranih intelektualnih sposobnosti, s vulgarno istaknutim nacionalnim osjećajem koji nije utemeljen na poznavanju tradicije nego ostaje na deklarativnom iznošenju tvrdnje o identitetu o čijim se temeljima nema pojma, premreženost s identičnim primjericima vrste na jakim političkim položajima, i slično.
Iako se povremeno furioznim konstatacijama Malkoč približi pamfletizmu, on ipak ovdje u “Rokiju Raketi“ nije pisao pamflet. Moralistički kapacitet njegova romana prije svega je u prikazanom fabularnom i karakterološkom materijalu, gdje njegova groteska obavlja funkciju realističkog pripovijedanja, za što bismo mogli optužiti modificiranost same stvarnosti jer čudovišne, izobličene kapitalce Malkočeva romana viđamo i u informativnim programima naših televizija u ulogama glavnih protagonista naše političko-privredne scene, što kod nas zaista ide zajedno jer je hrvatska varijanta “kapitalizma“ miks nekoliko društvenih uređenja, s pogodovanjem po političkoj i poznaničkoj liniji, bez koje je nemoguće biti uspješan “poduzetnik“.
Malkoč nije milosrdan ni prema svojim junacima: jedan je pisao, ali i ubijao, drugi nije imao spisateljski nerv, ali je bio vješt u igranju uloge pisca – on je krao Lucijanove rukopise i objavljivao ih pod svojim imenom i na tome gradio ne samo spisateljsku karijeru nego i društveni ugled u širem smislu. Bajka o psu antitetički je postavljena spram realija o nevjerojatnim likovima spomenute hrvatske posttranzicije. Zašto posttranizicije? Pa jer je njihova pretvorba završena, radi se o ljudima koji su sad dobro razvijene maligne izrasline na tijelu hrvatskoga društva za čije bi se stanje maltene moglo reći kako je u neizlječivom stadiju i kako je teško zamisliti kvalitetan izlaz iz situacije.
Malkoč je samosvojan pisac čije su i ranije objavljene knjige ostajale nekontekstualizirane, a tome je tako, čini se, jer je njegov rukopis bujniji, bogatiji od rukopisa njegovih suvremenika, njegovo pozivanje na literaturu prethodnika je direktnije, kao da je poručivao i poručuje kako je čitanje knjiga jedina kvalitetna priprema za pisanje knjiga, i svakako ne spada među autore koji su više napisali nego pročitali.
Odabir groteske i bajkoviti okvir kao pripovjedačke strategije pokazuje kako je, osim spomenute dihotomije urbanoga i ruralnoga, i pojam koji imamo o fantastici i groteski neopazice zastario, i kako je i u ovom slučaju potrebna redefinicija pojmova, jer je domaća stvarnost daleko poodmakla i od najmaštovitijih sanjarija, pa je onda moguće da se domoljublje i kreativnost pojavljuju pod obrazinama prikazanima u “Rokiju Raketi“, kao vrsta subhumanog postojanja za koje ne postoji ljudsko opravdanje.
Budući da je Malkoč već dva puta iznenadio odabirom tema i obradom, odnosno prije svega kombinacijom hiperrealizma i groteske, oštrom uporabom šire palete izvedbenih sredstava, vjerojatno će se nastaviti razvijati u samosvojnom smjeru jer se radi o samouvjerenu autoru čija riječ u mogućnosti književne transformacije daleko prevazilazi tipični hrvatski književni feljtonizam, žurnalističko ispisivanje uvijek istih romana, realističke prosedee kao alibije za nedostatak kreativnosti.
U tom je smislu “Roki Raketa“ uspješan nastavak spisateljske karijere jednog od najpotentnijih domaćih autora, a portret drage nam domovine u završnoj fazi raspadanja toliko je brutalan i beskompromisan da mu je teško naći premca u prozi pisanoj u nas zadnjih desetak-petnaest godina.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
Podijeli na Facebook
